Čovjek koji je morao da živi sa svojim ćutanjem

Ginter Gras nije bio čovjek kojeg je bilo lako voljeti bez rezerve. Nije, uostalom, ni pokušavao da bude takav. Bio je neugodan kada je trebalo da bude neugodan, politički angažovan kada je smatrao da ćutanje više nije moguće, često pretjerano siguran u vlastiti sud, ali i dovoljno hrabar da, pred kraj života, otvori jednu od najtežih stranica sopstvene biografije.

Upravo zato njegova stogodišnjica nije samo još jedan veliki književni jubilej. Gras je zanimljiviji od spomenika koji mu možemo podići. Zanimljiviji je i od slike “savjesti njemačke nacije” koja mu je godinama pripisivana. Jer iza te slike stoji čovjek sa ozbiljnom biografskom pukotinom: sedamnaestogodišnjak koji je pred kraj rata završio u Waffen-SS-u i osamdesetogodišnjak koji je o tome konačno progovorio.

Između ta dva Grasa protegao se čitav jedan život. I možda upravo tu počinje prava priča o njemu.

Gras je rođen 16. oktobra 1927. u Dancigu, današnjem Gdanjsku, gradu koji će ostati jedna od najdubljih tačaka njegove književne imaginacije. Njegovo djetinjstvo, rat, bijeg, poraz Njemačke i poslijeratna krivica nisu za njega bili samo biografske činjenice. Od njih je napravio književni materijal, ali i trajni predmet moralnog preispitivanja.

Kada je 1959. objavljen “Limeni doboš”, njemačka književnost dobila je knjigu koja je istovremeno bila groteskna, politična, mračna i neobično živa. Oskar Macerat, dječak koji odbija da odraste i koji svojim limenim dobošem pokušava da zagluši svijet odraslih, postao je mnogo više od književnog junaka. Kroz njega je Gras udarao upravo tamo gdje je boljelo: u njemačku potrebu da se poslije katastrofe što prije nastavi normalan život.

Ali kako nastaviti normalan život poslije takve prošlosti? To je pitanje koje će se vraćati kroz gotovo čitav Grasov opus.

Pisac koji nije vjerovao u zaborav

Poslijeratna Njemačka imala je potrebu za obnovom, ne samo gradova nego i samopoštovanja. Ekonomski oporavak donosio je novu sigurnost, dok je pitanje nacističke prošlosti često ostajalo neprijatno, potisnuto ili prepušteno vremenu. Gras nije imao mnogo razumijevanja za takvu vrstu zaborava.

U tom smislu bio je blizak Hajnrihu Belu. Obojica su pripadala generaciji pisaca koja je vjerovala da književnost ne može da stoji po strani. Obojica su nastojala da njemačkom jeziku, nakon njegove zloupotrebe u nacističkoj propagandi, vrate moralnu i ljudsku težinu.

Bel je bio dublje nepovjerljiv prema svakoj vlasti i više okrenut pojedincu koji se našao pred državnim aparatom, medijima ili većinom. Gras je bio politički direktniji. Nije se zadovoljio ulogom književnika koji komentariše sa strane. Stao je uz Socijaldemokratsku partiju i Vilija Branta, putovao zemljom u predizbornim kampanjama i govorio na trgovima. Vjerovao je da pisac može, a ponekad i mora, da izađe iz knjige i uđe u javni život.

To je bila velika razlika između njega i mnogih evropskih intelektualaca njegovog vremena.

Za Grasa politika nije bila nešto što se događa drugima.

A onda je došlo “Ljuštenje luka”

Godine 2006, kada je već bio svjetski poznat pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Gras je objavio autobiografiju “Ljuštenje luka”.

Naslov je gotovo bolno precizan. Kao što se luk ljušti sloj po sloj, tako se i sjećanje vraća kroz slojeve koji nisu uvijek pouzdani, prijatni ili potpuni. Svaki sloj donosi nešto novo, a ponekad i suze. Gras se u toj knjizi ne predstavlja kao čovjek koji iz starosti konačno zna potpunu istinu o sebi. Naprotiv, on pokazuje koliko je pamćenje nepouzdano i koliko se prošlost tokom decenija mijenja u našoj svijesti.

A onda dolazi priznanje koje je potreslo Njemačku i svijet: kao sedamnaestogodišnjak, pred sam kraj Drugog svjetskog rata, bio je mobilisan u Waffen-SS, u 10. SS oklopnu diviziju “Frundsberg”. Čovjek koji je decenijama govorio o njemačkoj odgovornosti sada je morao da govori o vlastitoj. Tu više nije bilo moguće ostati i sakriti se iza književnosti.

Optužili su ga za hipokriziju i proračunatost. Pojedini političari i konzervativni intelektualci tražili su čak da mu se oduzme Nobelova nagrada ili da vrati titulu počasnog građanina Gdanjska. Tvrdili su da je priznanje ostavio za autobiografiju kako bi povećao tiraž. Najglasniji kritičari fokusirali su se na nesrazmjer između Grasovog višedecenijskog javnog nastupanja kao “moralnog kompasa nacije” i njegovog ćutanja o sopstvenoj prošlosti. Joahim Fest, jedan od najpoznatijih njemačkih istoričara i biograf Adolfa Hitlera, bio je među najoštrijima: “Ne razumijem kako neko ko je decenijama sebe postavljao za moralnog sudiju nacije može tako dugo tajiti sopstvenu epizodu u Waffen-SS-u. Njegov autoritet kao moralne figure je ovim činom uništen”.

Istaknuti pisci i analitičari, poput Salmana Ruždija i Džona Irvinga, isticali su da se njegova mladačka epizoda ne smije izjednačavati sa zločinom, jer nije bio dobrovoljac niti je učestvovao u ratnim zločinima. Naglašavali su da je čitav njegov potonji stvaralački život bio upravo borba protiv ideologije u koju je kao dječak bio uvučen.

Gras je u knjizi i intervjuima objasnio da ga u mladosti nije vodila ideološka mržnja, već naivni dječiji entuzijazam, fascinacija tehnikom i želja da pobjegne iz skučene porodične sredine. Istakao je da ga je osjećaj sramote i krivice zbog sopstvenog sljepila pratio čitav život i oblikovao kao pisca.

Šta je teže: ono što smo učinili ili ono o čemu smo ćutali?

Uslijedila je velika javna rasprava. Kritičari su tvrdili da je Gras svojim ćutanjem šest decenija kompromitovao vlastiti moralni autoritet. Ako je od drugih zahtijevao suočavanje sa prošlošću, zašto je svoju skrivao? To pitanje nije bilo moguće izbjeći.

Ali postojalo je i drugo. Gras je u Waffen-SS dospio kao sedamnaestogodišnjak, u posljednjim mjesecima rata, u vrijeme kada se nacistički režim raspadao i kada su maloljetnici masovno mobilisani. Njegovi branioci zato su upozoravali da se ne može izjednačiti mladalačka mobilizacija sa svjesnim učestvovanjem u nacističkim zločinima.

Rasprava se tako podijelila između onih koji su u njegovom priznanju vidjeli licemjerje i onih koji su u njemu prepoznali kasni, ali stvarni pokušaj suočavanja sa sopstvenom prošlošću.

Nobelova nagrada nije oduzeta. I možda je važnije od svih tih zahtjeva bilo pitanje koje je ostalo iza njih: može li čovjek jednom greškom biti sveden na tu grešku? Grasov odgovor nije bio jednostavan.

Nije mogao izbrisati ono što se dogodilo sa sedamnaest godina. Ali nije bilo moguće izbrisati ni čovjeka koji je nakon rata proveo decenije pišući protiv nacizma, nacionalizma, političkog nasilja i istorijskog zaborava. Obje činjenice pripadaju istoj biografiji.

Nije tražio oprost od čitalaca

U tome je “Ljuštenje luka” mnogo više od autobiografije koja je proizvela skandal. To je knjiga o tome kako čovjek pokušava da sastavi sopstveni život od sjećanja koja se ne slažu uvijek. Gras ne nudi čitaocu uredan put od krivice do iskupljenja. Takav put, čini se, nije ni moguć. Jedno od pitanja koje knjiga otvara jeste koliko je pojedinac odgovoran u društvu koje mlade ljude oblikuje, zavodi i uvlači u ideologiju. Drugo je koliko možemo vjerovati vlastitom sjećanju. A treće je možda najteže: da li čovjek može cijelim kasnijim životom pokušavati da ispravi ono što je u mladosti pogrešno razumio? Na to pitanje Gras nije dao konačan odgovor. Možda zato što ga nema.

Od Grupe 47 do Vilija Branta

Grasova javna uloga nije počela sa njegovim političkim angažmanom uz Branta. Ona je izrastala iz poslijeratne književne scene i Grupe 47, u kojoj su pisci pokušavali da pronađu novi jezik za zemlju koja je izgubila moralni i politički kompas.

Kasnije je Gras taj angažman prenio direktno u politiku. Njegova podrška Brantu bila je mnogo više od književničke simpatije. Vjerovao je u socijaldemokratiju, parlamentarnu borbu i postepenu promjenu društva. Brantova politika prema Istočnoj Evropi bila je za njega važna upravo zato što je podrazumijevala drugačiji odnos prema njemačkoj prošlosti i susjedima koje je Njemačka tako teško povrijedila.

Ali Gras nikada nije prestao da bude neugodan ni prema vlastitima.

Kada je došlo do ujedinjenja Njemačke 1990. godine, nije slavio bez zadrške. Plašio se da bi brzina procesa mogla obnoviti njemačku dominaciju koju je evropska istorija već jednom skupo platila. Njegov stav je ponovo izazvao polemike, ali je bio u skladu sa njegovim trajnim nepovjerenjem prema velikim nacionalnim projektima i političkoj samouvjerenosti.

Glas koji je ostao nesavršen

Zbog svega toga, danas je teško Grasa smjestiti u jednu ladicu.

Bio je veliki pisac, ali i kontroverzna javna ličnost. Bio je bespoštedni kritičar njemačkog zaborava, ali je i sam šest decenija ćutao o jednom dijelu svoje prošlosti. Bio je politički angažovan, ali je i u politici često ostajao tvrdoglav i neugodan sagovornik. Bio je čovjek koji je insistirao na odgovornosti i čovjek koji je na kraju morao da prihvati da se pitanje odgovornosti odnosi i na njega.

Upravo zato njegova književnost nije izgubila značaj. Naprotiv.

U svijetu koji ponovo poznaje rat, izbjeglištvo, nacionalizam, političku polarizaciju i iskušenje da se prošlost pojednostavi, Grasov nemirni glas i dalje ima šta da kaže. Ne zato što je bio u pravu u svemu. Ne zato što je bio moralni autoritet bez mrlje. Već zato što je znao da društvo koje prestane da ispituje vlastito pamćenje postaje ranjivo na ponavljanje vlastitih grešaka.

Stogodišnjica njegovog rođenja zato je dobar povod da ga ponovo čitamo, ali bez pobožnosti.

Treba čitati “Limeni doboš” zbog književnosti, “Ljuštenje luka” zbog pitanja koje postavlja o pamćenju i krivici, a njegov javni život zbog svega onoga što govori o odnosu umjetnika prema politici i odgovornosti.

I možda ga upravo tako treba pamtiti: ne kao čovjeka bez greške, nego kao čovjeka koji je čitavog života pokušavao da razumije šta greška znači.

Na kraju, od svih njegovih metafora možda je najjača ona iz “Ljuštenja luka”. Sjećanje se ljušti polako, sloj po sloj. Nekada ispod jednog sloja ne pronađemo istinu koju smo očekivali. Pronađemo nešto mnogo teže - sebe.

A sa sobom moramo živjeti do kraja.

Vijek Gintera Grasa proslaviće se velikim festivalom

Izložbama, predstavama i drugim programom, Kuća Gintera Grasa u Libeku obilježiće 100. godišnjicu rođenja dobitnika Nobelove nagrade za književnost, vajara, slikara i grafičara.

“Želimo da pokažemo koliko su i danas aktuelne teme kojima se bavio tokom života - rat, izbjeglištvo, borba protiv desnog radikalizma, socijalna nejednakost ili uništavanje životne sredine - ali i estetski kvalitet njegove svjetske književnosti i umjetnosti”, rekao je direktor Kuće Gintera Grasa Jerg-Filip Tomza.

U obeležavanje jubileja uključiće se i mreža uglednih međunarodnih institucija, kako bi se odala počast piscu i umjetniku, koji je umro 2015, prenosi dpa.

Na sam dan jubileja, 16. oktobra 2027, organizatori u Libeku planiraju veliki kulturni i gradski festival.

Program je u planu i u Grasovom rodnom Gdanjsku, u Bremenu i drugim mjestima. Cilj je kritičko i nijansirano sagledavanje Grasa, rekao je Tomza. Njegovo djelo je, dodao je, i dalje aktuelno.

Kuća Grasa u Libeku planira novu stalnu postavku. U glavnoj zgradi od 17. aprila biće prikazana zaostavština iz Belendorfa, rekla je saradnica muzeja Sofi Jirgens-Tatje. Tamo su Gras i njegova supruga živjeli od 1986. do njegove smrti.

Uz pomoć povjerenika njemačke vlade za kulturu i medije, ustanova je uspjela da kupi 800 predmeta iz zaostavštine.

“To su pribor i predmeti za rad, ali i veoma lične stvari”, rekla je Jirgens-Tatje.

Među njima su i neobični predmeti koji su ga podsticali da crta ili piše, poput osušenih žaba.

Više od 4.000 knjiga iz biblioteke Kuća Gintera Grasa dobila je kao poklon. Zbirka će prvi put biti dostupna javnosti, rekla je Jirgens-Tatje.

“A u tim knjigama nalaze se i brojne posvete i bilješke Gintera Grasa”.