Ima nečeg gotovo savršeno britanskog u činjenici da se trideseta godišnjica smrti Dijane, princeze od Velsa, obilježava novom knjigom njenog brata, novinskim serijalom, prepucavanjem sa Bakingemskom palatom i, već u prvim danima, prijetnjom sudskim postupkom.
Čarls Spenser je, dakle, ponovo u centru priče o Dijani. I možda je upravo to najveći paradoks njegove knjige. Jer „Labudova pjesma: Dijana, moja sestra“ trebalo je da bude knjiga o njegovoj sestri. U izvjesnoj mjeri ona to zaista i jeste: u njoj ima nježnih uspomena, porodičnih scena, tuge, ljutnje, detalja iz Dijaninog djetinjstva i vrlo živog prikaza žene koju je Spenser poznavao mnogo bolje nego što je poznaje većina ljudi koji su o njoj pisali.
Ali ima i mnogo Čarlsa Spensera. Mnogo.
Toliko da se poslije nekog vremena čovjek počne pitati da li je Dijana junakinja knjige ili povod da njen brat, poslije tri decenije, još jednom ispriča svoju verziju događaja i objasni nam zašto je upravo on bio u pravu.
Upravo to, kako konstatuje "Gardijan" u recenziji, jedan je od ključnih problema knjige: „Labudova pjesma“ je istovremeno fascinantna i zamorna, dirljiva i ogorčena, puna ljubavi prema Dijani, ali i puna Spenserovih starih računa.
Zašto baš sada? Datum nije slučajan. Trideset godina nakon Dijanine smrti, njena priča ponovo je postala velika javna tema. Spenser kaže da je upravo to razlog zbog kojeg je odlučio da napiše knjigu. Kako se približavala godišnjica, počeli su da mu se obraćaju ljudi sa zahtjevima za intervjue i učešće u različitim televizijskim i drugim projektima.
Nije želio da drugi ponovo pričaju priču o njegovoj sestri. Ako je vjerovati Spenseru, odlučio je da je ispriča sam. I tu već počinje problem koji će pratiti čitavu knjigu: čija je Dijana?
Dijana iz biografija? Dijana iz kraljevske istorije? Dijana iz tabloidnih novina? Dijana koju pamte Vilijam i Hari? Dijana koju pamti kralj Čarls? Ili Dijana koju je poznavao njen brat?
Spenser, sasvim očekivano, vjeruje ovoj posljednjoj.
On je njen brat. Bio je uz nju. Bio je čovjek koji je stajao za govornicom na njenoj sahrani. Njegov glas je tada, više nego bilo koji drugi glas iz porodice, postao glas „krvne porodice“ Spenserovih nasuprot Vindzorima.
I taj trenutak je očigledno ostao duboko urezan u njegovo poimanje vlastite uloge. Možda preduboko.
Knjiga koja je počela prije nego što je objavljena
„Labudova pjesma“ praktično je postala javni događaj prije nego što se pojavila u knjižarama.
"Dejli mejl", kojem je Spenser prodao prava na serijalizaciju, počeo je da objavljuje najzvučnije djelove knjige, pa su u javnost najprije dospjele tvrdnje o kralju Čarlsu i događajima neposredno poslije Dijanine smrti.
Najeksplozivnija je bila Spenserova tvrdnja da ga je tadašnji princ Čarls, tokom žučne rasprave o sahrani, nazvao i rekao: „Ne brini. Uskoro ćemo je zaboraviti.“
Spenser tvrdi da je to izgovoreno u bijesu, u trenutku kada se raspravljalo o tome da li će Vilijam i Hari hodati iza majčinog kovčega. I upravo je tu priča prestala da bude samo književna kontroverza.
Bakingemska palata je reagovala
To je samo po sebi značajno, jer je tradicionalna strategija britanske monarhije već decenijama sažeta u staroj formuli: ne žali se, ne objašnjavaj.
Ovoga puta, međutim, palata je odlučila da odgovori.
U rijetko ličnom saopštenju poručeno je da bol zbog gubitka bliskog člana porodice može da zamagli razum, utiče na rasuđivanje i oboji sjećanje na način koji drugi ljudi ne mogu da prepoznaju, čak ni decenijama kasnije.
Drugim riječima, nije direktno rečeno da Spenser govori neistinu, ali je vrlo jasno dovedena u pitanje pouzdanost njegovog sjećanja.
To je bio neobično oštar odgovor. Spenser nije ustuknuo. Naprotiv.
Rekao je da je potpuno siguran u svoje sjećanje i da su to bile upravo riječi koje je Čarls izgovorio. Tvrdio je i da je o tom razgovoru govorio drugim ljudima neposredno poslije događaja, upravo zato što ga je ono što je čuo toliko potreslo. Tako je, trideset godina kasnije, ponovo uspostavljen stari trougao: Dijana - Čarls - Spenser.
Samo što Dijane više nema da kaže šta se zaista dogodilo.
„Gotovo ushićen“
Još jedna Spenserova tvrdnja dodatno je podigla temperaturu.
U knjizi kaže da je Čarls, neposredno nakon Dijanine smrti, zvučao gotovo ushićeno, kao čovjek koji je upravo dobio na lutriji.
Takođe tvrdi da su pojedini ljudi u Bakingemskoj palati bili olakšani njenom smrću. To su veoma ozbiljne tvrdnje, ali važno je napraviti razliku između onoga što knjiga dokumentuje i onoga što Spenser pamti, zaključuje ili tumači.
Nema nezavisnog dokaza za sve te privatne razgovore i navodna osjećanja. To je Spenserovo svjedočenje.
I upravo zbog toga je reakcija palate važna: prvi put se ne raspravlja samo o tome kakav je Čarls bio prema Dijani, nego i o tome koliko je pouzdano sjećanje njenog brata na događaje od prije tri decenije.
Dječaci iza kovčega
Jedan od najpotresnijih djelova knjige odnosi se na ono što je možda najpoznatija slika Dijanine sahrane: Vilijam i Hari koji hodaju iza majčinog kovčega kroz London.
Vilijam je tada imao 15, a Hari 12 godina.
Spenser tvrdi da je bio kategorički protiv toga da dječaci učestvuju u povorci. Smatrao je da će ih javnost, mediji i ogromna masa ožalošćenih ljudi izložiti nečemu što djeca ne bi trebalo da dožive.
Prema njegovoj verziji, kraljevska porodica je insistirala.
On je, međutim, smatrao da se dječaci koriste kao neka vrsta zaštite za Čarlsa da bi njihovo prisustvo otežalo mogućnost da okupljeni građani iz mase dobacuju tadašnjem princu od Velsa.
Spenser ovu epizodu opisuje kao jednu od velikih ludosti tih dana.
Hari je o istom događaju već pisao u svojim memoarima i njegovo svjedočenje je dodatno učinilo ovu epizodu bolno živom: dvojica dječaka, iza majčinog kovčega, dok ih kroz London prati masa ljudi.
Tu Spenserov glas ima težinu. Jer teško je pročitati opis tog prizora, a ne pomisliti koliko je cijela situacija morala biti nadrealna.
Dijana kakvu pamti njen brat
A onda, između svih optužbi, dolazi ono zbog čega je knjiga vjerovatno i vrijedna čitanja.
Dijana. Ne princeza. Ne „narodna princeza“. Ne ikona. Ne žena iz televizijskih dokumentaraca. Nego sestra.
Spenser je pamti kao živahnu, pomalo ekscentričnu djevojku, kao nekoga sa kim je dijelio djetinjstvo i porodične tajne. Njegov portret majke Franses takođe je zanimljiv jer pokušava da popravi sliku žene koja je godinama u javnosti prikazivana prilično negativno.
Kod njega je Franses majka koja je Dijani dala mnogo toga što će kasnije postati dio njene javne ličnosti: živost, neposrednost, saosjećanje i određenu neukrotivost.
Spenser ima i jednu lijepu, pomalo neočekivanu opasku o sopstvenoj porodici: muškarci iz loze Spenserovih, kaže, oduvijek su bili u sjenci žena.
To je možda jedan od rijetkih trenutaka kada knjiga uspijeva da bude samoironična. Jer sam Spenser je, izgleda, mnogo manje sposoban da se skloni u stranu. I tu nastaje problem: Spenserova knjiga nije samo knjiga o Dijani. Ona je i knjiga o Spenserovim zamjerkama. Ima ih mnogo.
Na udaru su princeza Margaret, princ Majkl od Kenta, njegova maćeha Rejn, njegove bivše supruge, policajci, novinari, članovi kraljevske porodice...
Čak i enterijer Altorpa dobija svoje mjesto u ovoj velikoj knjizi porodičnih nepravdi.
Spenser sa nevjerovatnom preciznošću pamti kako je Rejn promijenila kuću, uključujući „izuzetno ružnu“ dvostruku stolariju, sjajne somotske presvlake i neugledni tepih preko cijelog poda. I upravo takvi detalji čine knjigu živom.
Ali istovremeno otkrivaju njen najveći problem: Spenser gotovo nikad ne odustaje od sebe. Čak i kada govori o Dijani.
Govor koji ne prestaje da traje
Najbolji primjer je govor sa Dijanine sahrane. Spenser mu se vraća iznova i iznova.
Priča kako ga je pisao, kako je birao riječi, kako je jednu riječ zamijenio drugom, kako je govornička emocija rasla, kako je osjetio da je pronašao pravi ton. I da budemo pošteni: taj govor je zaista bio snažan.
Bio je to jedan od onih rijetkih trenutaka kada je čovjek uspio da izgovori ono što su milioni ljudi osjećali.
Ali poslije toliko ponavljanja čitalac počinje da se osjeća kao da je na privatnoj proslavi na kojoj domaćin već peti put priča istu anegdotu o tome kako je održao briljantan govor.
Još je čudnija scena u kojoj Spenser, prije sahrane, odlazi do Dijanininog kovčega i čita joj govor. Tada osjeća, piše, da njegova mrtva sestra „tiho i uporno aplaudira“ njegovim riječima.
To je trenutak u kojem čovjek shvati šta je problem sa ovom knjigom. Čak i mrtva Dijana uspijeva da ostane u njegovoj sjenci.
A onda - Pirs Morgan
Da stvar bude zanimljivija, baš u vrijeme objavljivanja knjige pojavila se nova komplikacija.
Pirs Morgan, britanski televizijski voditelj, novinar i kolumnista poznat po vrlo direktnom, često konfliktnom načinu vođenja intervjua i komentarisanja javnih ličnosti, zaprijetio je da će tužiti Spensera zbog tvrdnji koje je ovaj iznio o njegovoj ulozi u objavljivanju fotografija Dijane.
Morgan je decenijama jedno od prepoznatljivijih lica britanskih medija. Bio je urednik tabloida "ews of teh World" i Dejli Mirora, a kasnije je vodio televizijske emisije, među njima i "Dobro jutro, Britanijo". Posljednjih godina naročito je poznat po emisiji "Pirs Morgan bez cenzure", u kojoj često ulazi u oštre javne polemike.
Spenser je potom priznao da je u ovom slučaju pogriješio i izvinio se Morganu, uz objašnjenje da mu je „tačnost važna“. Morgan, međutim, nije bio impresioniran. Ovaj detalj je važan ne zato što automatski poništava ostatak knjige ne poništava nego zato što daje novu dimenziju čitavoj raspravi o memoarima.
Sjećanje nije isto što i dokument. A „ja sam bio tamo“ nije uvijek kraj razgovora. Ponekad je upravo početak. Ono što ostaje poslije knjige. I tu se vraćamo Dijani.
Jer poslije svega, poslije Čarlsovih navodnih riječi, reakcije palate, dječaka iza kovčega, Spenserovih porodičnih računa, maćehe Rejn, Pirsa Morgana, 90 soba Altorpa i beskrajnog vraćanja na govor sa sahrane, ostaje jedna mnogo jednostavnija priča.
Dijana se udala u jednu od najmoćnijih porodica na svijetu. Brak se raspao. Postala je svjetska zvijezda. Kraljevska porodica nije znala šta da radi sa njenom popularnošću. Štampa je nije ostavljala na miru. Umrla je u Parizu.
A trideset godina kasnije ljudi i dalje pokušavaju da objasne šta se zapravo dogodilo. Možda je upravo zato „Labudova pjesma“ toliko zanimljiva, čak i onda kada je iritantna. Jer Spenser ne nudi konačnu verziju Dijane.
Nudi svoju. I ona je puna ljubavi, tuge, bijesa, ponosa i potrebe da se stvari konačno nazovu pravim imenom.
Ali u njoj postoji i nešto drugo: snažna potreba čovjeka koji je preživio tragediju da dokaže da je upravo njegovo sjećanje ono kojem treba vjerovati.
To je ljudski. I pomalo tužno. Jer Dijana više nije tu da kaže šta je od svega toga zaista bilo njeno. Nema njenog glasa da potvrdi Spensera. Nema njenog glasa da potvrdi Čarlsa. Nema njenog glasa da ispravi oboje. Ostaju samo sjećanja drugih ljudi.
A sjećanja, kao što nam ova knjiga možda bolje od svega pokazuje, nisu mrtva arhiva. Ona stare zajedno sa ljudima koji ih nose. Mijenjaju se, brane se, uljepšavaju, bole.
I zato je na kraju „Labudova pjesma“ manje knjiga o tome šta se dogodilo Dijani nego knjiga o tome šta su drugi ljudi od Dijanine smrti napravili od vlastitih života.
Čarls Spenser od nje je napravio memoare. Kraljevska porodica od nje pokušava da napravi pitanje sjećanja i dostojanstva. Hari je od nje napravio dio sopstvene priče. Tabloidi su od nje decenijama pravili naslovnu stranu.
A javnost je, možda više nego iko drugi, još uvijek pokušava zadržati u vremenu. Dijana je, međutim, mrtva trideset godina. I dalje je svi tumače. Možda je to njena najtužnija zaostavština.
Ne to što je se ljudi još sjećaju, nego što joj, ni poslije svega, gotovo niko ne dopušta da bude samo - mrtva.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
