Službenik praznine

Mjeseca januar/februar, godina 1911. (Dnevnici), Kafka ispred Radničkog osiguravanja za zaštitu od povreda (S2) obilazi mala češka mjesta kao inspekcija u službi provjere bezbjednosti rada u fabrikama, usput rješavajući birokratske sporove. U tom periodu pravi skicu u kojoj u prvom licu piše priču u kojoj dolazi u malo mjesto, ali odjednom sve postaje vrlo čudno: naime, prvo susreće dječaka koji sjedi na zidu i klati nogama, ne razumjevši šta ga ovaj pita, potom ide od vrata do vrata ali niko ne zna da ga uputi na mjesto gdje se fabrika nalazi, ili kuća njenog vlasnika, počevši sumnjivo da ga posmatraju, naročito jedna žena koja pokazuje ne bez straha na njega, smatrajući kako je to čovjek koji nema dobre namjere. Uglavnom, jedanaest godina nakon, 1922, iz ovog nedovršenog zapisa razvija se roman Zamak.

Pisac je jednom približeljio: “Onaj ko traži, ne nalazi, ali onaj ko ne traži, biva nađen”. Ova parabola, izdvojena za sebe, mogla bi biti sažetak Kafkine književnosti, posebno se to odnosi na dva romana Proces i Zamak: u prvom, Jozef K. jednog jutra biva uhapšen, protiv njega se poveo postupak na osnovu klevete od strane anonimnog ili rečeno terminologijom poststrukturalista, “nekog”; u drugom romanu, K. stiže u jedno selo, dockan, u predvečerje (taj trenutak se inače uzima za opis lakanovskog Realnog), na poziv upravo onih iz Zamka (S1), međutim, kako se već sjutradan ispostavlja, čitalac neće saznati da li ga je Zamak pozvao, da li je on taj geometar, da li njima uopšte treba geometar jer će se u jednom trenutku tvrditi kako nije potreban, ali, na pitanje naposletku: da li je K. forkludiran zato u realnosti svaki odgovor pretvara u ono što njegovom scenariju odgovara, odgovor je da nije, s obzirom da kako roman odmiče sve više kao histerizovani subjekt koji zahtijeva odgovor, to se i potvrđuje, ali takođe se onda s pravom stiče utisak da je, zapravo, Zamak forkludiran iz simboličkog poretka sela, nad kojim se uzdiže kao Ime-Oca/Zakon, ono što upravlja svime, putem pisama ili telefonskih razgovora.

12. jula 1914, u berlinskom hotelu Askanischer Hof, u jednoj od soba, organizovan je susret koji će Kafka u dnevniku nazvati - “sudski proces u hotelu” (Gerichtshof im Hotel), u kojem naspram pisca sjede: vjerenica Felice Bauer, njena sestra Erna Bauer i njena prijateljica Grete Bloh. Povod: Kafka se kratko vrijeme dopisivao sa Gretom, u pismima je izložio svoja ambivalentna osjećanja prema Felice (“ona ima tako velike zube”, bilješka koja će ponijeti naslov jedne od najbolje napisanih knjiga o Kafki), strah od braka koji bi ga mogao učiniti manje slobodnim za pisanje, itd., kad je Grete ova pisma pokazala svojoj prijateljici, sastanak u sobi je završen raskidom vjeridbe, zbog čega je Kafka napustio Berlin sa osjećajem duboke krivice i stida. Ono što, uglavnom, iz ovoga zapisa možemo doznati, jeste sljedeće: sve vrijeme Kafka nije izustio niti jednu riječ u ime svoje odbrane, samo je sjedio skrušen, prethodne noći izmučen nesanicom i radnim danom provedenim ili prije straćenim u kancelariji. Nakon ovog užasnog iskustva, Kafka počinje pisati Proces.

Pisac i službeno lice

Moris Blanšo, čija tumačenja Kafkine književnosti, ali i porodične situacije (naročito kompleksnog odnosa sa ocem, Hermanom, koji je bio suprotnost sina, suštinski uzev bio je to jedan grub, poprilično neznaven, pred porodicom tipičan primjer nekog ko neuspješno pokušava održati figuru autoriteta okružen ženskim svijetom i sinom koji je u svakom smislu uvijek već najudaljeniji od njega, od edipalizujuće sjenke koju okolo sebe širi, tako da Kafka ima problem sa porodicom iz razloga što se u njoj, kao u kancelariji, kao među prijateljima, osjeća poput nekog izgnanika), ostaje egzemplarni slučaj u svjetskoj književnosti, napisaće i ove redove: “Kada Jozef K. pokušava da shvati sud, ili kada K. pokušava da uđe u Zamak, oni se ne ponašaju kao slobodni ljudi koji traže istinu; oni se ponašaju kao pedantni, tvrdoglavi službenici koji žele da njihova dokumenta budu uredna, da njihovo prisustvo bude proknjiženo u knjigama. Ali tragedija leži u tome što je Birokratija u kojoj se nalaze zapravo sama književnost: beskrajni niz hodnika, soba i papira u kojima se jedno ‘ja’ gubi. Pisac je službenik praznine. On pedantno vodi zapisnik o sopstvenom nestajanju, obavlja svoju dužnost sa hladnom preciznošću birokrate, svestan da je sama ta dužnost njegova osuda.”

U knjizi Gustava Janouha Razgovori sa Kafkom, na tolikim primjerima vidjećemo kako Kafka kroz svoja dva lika koja bismo mogli označiti samo slovom K. (tako se sam pisac u poslednjim pismima roditeljima i potpisivao), iznosi sve ono što je u sebi potiskivao, s obzirom da je na mnoge situacije zapravo gledao kao na unaprijed nerješiv nesporazum, otud bi bilo kakva reakcija sa njegove strane samo dodatno produbljivala problem. Utoliko prije, mladom Gustavu koji se okušavao u pisanju pjesama (jednom će ga u razgovoru uputiti na pjesme Georga Trakla), reći će: “Velika je sreća kad unutrašnje kretanje možete glatko da ispoljite.” Iz više razloga reklo bi se kako je to Kafki išlo veoma teško, prije svega u pisanju, tim prije njemu je sam Tekst bio - nezavršiv proces, stalna potražnja kako doći do prave, one riječi koja uvijek već nedostaje (ali, jezik sa svojim sistemom znakova i značenja nije moguće savladati, ‘naučiti’, jedino što je moguće jeste dopustiti da samo nesvjesno progovori, ono što se potisnulo, mada to nimalo nije jednostavno, budući da se veoma teško potom vratiti u simbolički poredak, koji funkcioniše kroz strukture, subjekt kao rascjep ($) iznova u svemu savladava sebe kroz zakone koji postoje doslovno u svemu, najzad, na toj relaciji počiva - označitelj i označeno, iako ostaje onaj metafizički jaz koji se nikada ne da prošiti (point de capiton), odakle i izbija Realno).

Pismo i Otac

Otac/Zakon koji sprečava užitak (jouissance), sâm je onaj koji ovlašćuje sebe da propise koje je uspostavio krši. Otac Herman je to redovno radio tako pokazujući da je iznad zakona koji važi za porodicu, ali ne i za njega koji je iz tih strogo nametnutih propisa forkludiran. To će u Kafki začeti ne potrebu da se usprotivi (problem nastaje kad se nađemo u životnoj situaciji u kojoj sa svima oko sebe ne dijelimo ništa ne ‘zajedničko’, nego upravo ono što bi moglo da razvije odnos kroz suprotnosti, kad je druga strana kao kantovska - antinomija - nešto što uopšte ne možemo da dokučimo, djeluje toliko nerazumljivo sa koje god strane u analizi nastojali da se približimo, to nas istovremeno udaljava i odbija; riječi ne samo da nisu dovoljne, same riječi su pogrešne), nego da se skloni u pisanje, zato nam je ovdje potrebno da istaknemo presudnu razliku koja kako se čini nije gotovo uopšte prepoznata, dakle: za Kafku ne postoji njegova literatura/književnost, postoji samo i jedino - pisanje. To nije isto, naprotiv: ukoliko pišemo sa namjerom da preko publikacije tako dobijemo kroz ‘utemeljujuću riječ’ simbolički mandat - književnik, onda to obavljamo gotovo rutinski, uglavnom s vremenom padamo u manirizam, oponašamo sami sebe ili prepisujemo vlastiti tekst, Kafka je - pisao iznova, ono što je bilo otkrivanje pozicije stvarnog izopštenika, iz jevrejske zajednice, porodice, Zavoda, kruga prijatelja, iz vjeridbe kao estetskog oblika zajednice koji treba da se institucionalno potvrdi brakom. Zato Kafka nije književnik, jer su i službeni zapisi koje je vodio, isti kao i dnevnički, kao priče, romani, ili pismo ocu: pravnički jezik koji sebi presuđuje.