„Gospoda”: Kad Ričijev šarm počne da se troši

Gaj Riči je jedan od onih autora čiji je rukopis toliko prepoznatljiv da bi mu se gotovo mogla staviti etiketa upozorenja: sadrži Ričija. Brza montaža, kriminalci koji govore kao da su upravo završili debatu na Oksfordu, aristokrate koje se ponašaju kao gangsteri, gangsteri koji sanjaju da postanu aristokrate, groteska, nasilje i muzika koja svemu tome daje ritam.

U prvoj sezoni “Gospode” (The Gentlemen) ta formula je ponovo proradila. Bila je svježa, bezobrazna i dovoljno samouvjerena da gledalac poželi da joj povjeruje. Druga sezona, međutim, ulazi u poznatu kuću na velika vrata i tu nastaje problem. Već znamo gdje su stepenice.

Edi Horniman, aristokrata koji je u prvoj sezoni gotovo slučajno zakoračio u kriminal, sada više nije nevini nasljednik zarobljen u tuđoj igri. On je igrač. Želi da proširi posao, da učvrsti poziciju i da od porodičnog imena napravi kapital. Drugim riječima, više ne pokušava samo da preživi svijet kriminala već počinje da uživa u njemu.

Teo Džejms upravo zbog toga dobija zanimljiviji zadatak nego u prvoj sezoni. Edijeva transformacija više nije samo komična posljedica okolnosti. Postaje pitanje karaktera: koliko daleko može otići čovjek koji je odrastao vjerujući da mu pripada mjesto na vrhu?

Tu se otvara i najzanimljivija tema serije - klasa.

Jer “Gospoda” su mnogo više od priče o drogi, novcu i obračunima kriminalaca. Ispod svih pucnjava, luksuznih automobila i skupih odijela krije se prilično britanska opsesija društvenim statusom. Aristokratija i podzemlje u Ričijevom svijetu, zapravo, funkcionišu po sličnim pravilima. I jedni i drugi vjeruju u hijerarhiju, teritoriju, lojalnost i pravo jačeg. Razlika je uglavnom u tome što jedni nasljeđuju privilegije, a drugi ih kupuju ili otimaju.

Edi je zato idealan Ričijev junak. On može da uđe u svijet kriminala jer već pripada svijetu moći. Njegovo odijelo i prezime rade dio posla umjesto njega.

Ipak, upravo tu druga sezona počinje da gubi ono što je prvu činilo tako zabavnom.

Kritičari su prilično saglasni da serija i dalje izgleda odlično i da Riči nije izgubio osjećaj za tempo, stil i bizarnost. Ali dio njih primjećuje da je taj stil postao sam sebi dovoljan. Ono što je ranije izgledalo kao inventivnost sada povremeno djeluje kao ponavljanje. Riči više ne iznenađuje time što radi Ričija; iznenaditi bi mogao samo kada bi uradio nešto neočekivano.

To ne znači da druga sezona nema odličnih trenutaka. Ima ih mnogo. Problem je što između njih ima suviše praznog hoda.

Prva sezona je funkcionisala poput dobro podmazane mašine: svaki novi lik unosio je haos, svaki problem otvarao još veći problem, a Edi i Suzi Glas bili su dvije tačke oko kojih se sve vrtjelo. U drugoj sezoni svijet postaje veći, ulozi postaju veći, krimi biznis se širi ali, paradoksalno, priča zbog toga ne postaje nužno uzbudljivija.

Naprotiv, povremeno djeluje kao da serija širi mapu samo zato da bi pokazala koliko je velika.

A to je opasnost nastavaka koji su nastali iz uspješnih prvenaca: umjesto da pronađu novu ideju, oni naduvavaju staru.

Suzi Glas, koju Kaja Skodelario i dalje igra sa savršenom kombinacijom hladnoće i cinizma, ostaje jedan od najboljih razloga za gledanje. Njen odnos sa Edijem predstavlja emocionalno najzanimljiviji dio serije. Između njih postoji nešto više od savezništva, ali upravo je neizgovorenost tog odnosa ono što mu daje težinu. Zato je šteta što druga sezona povremeno taj odnos potiskuje u korist većeg krimi zapleta.

Jer kada su Edi i Suzi zajedno, “Gospoda” su više od niza stilizovanih krimi epizoda. Tada serija postaje priča o dvoje ljudi koji pokušavaju da ustanove ko će prvi popustiti i da li uopšte mogu jedno drugom vjerovati.

Kada ih nema, Riči se često vraća svojoj sigurnoj zoni: ekscentrični negativac, bizarna situacija, nasilje, neka dosjetka i još jedan obrt.

I sve je to veoma gledljivo. Ali gledljivost nije isto što i svježina.

To je možda najbolji način da se opiše druga sezona. Ona nije lošija zato što je postala ozbiljnija, niti je bolja zato što je ambicioznija. Ona je jednostavno manje iznenađujuća.

Prva sezona je imala onu rijetku osobinu televizijskih serija koje još ne znaju sasvim šta će postati. Druga već zna. A kada serija zna sopstveni identitet, lako je da identitet preraste u manir.

Kod Ričija je ta granica posebno tanka.

Njegov stil je istovremeno najveća snaga i najveća slabost “Gospode”. Niko ne snima britanske kriminalce kao on. Niko ne zna tako elegantno da spoji aristokratski pejzaž, vulgarni humor, nasilje i muziku. Njegov svijet ima gotovo fizičku privlačnost. Gledate ga i kada priča počne da posustaje, jer je jednostavno zadovoljstvo biti u njemu.

Ali kada je forma toliko jaka, sadržaj mora da joj parira. U drugoj sezoni to se ne događa uvijek.

Ipak, kako sezona odmiče, serija postaje sigurnija. Likovi dobijaju jasnije motive, ulozi postaju ličniji, a Edijeva transformacija počinje da dobija ozbiljniju težinu. Ono što je na početku izgledalo kao još jedna Ričijeva igra sa krimi stereotipima postepeno se pretvara u priču o ambiciji.

A ambicija je, na kraju, prava droga ove serije. Ne kokain. Ne novac. Ne moć sama po sebi. Ambicija.

Edi je u početku želio da sačuva ono što je naslijedio. Onda želi da kontroliše ono što je naslijedio. A zatim počinje da želi nešto što mu nikada nije pripadalo.

Tu “Gospoda” postaju zanimljivija nego što bi, prije nego što zagrebete po površini, serija mogla sugerisati.

Jer Riči zapravo priča staru priču o aristokratiji: šta se događa kada čovjek rođen na vrhu otkrije da će, ako želi da ostane tamo, morati da postane upravo ono što je prezirao?

Odgovor, naravno, dolazi u Ričijevom pakovanju: uz pucnjavu, crni humor, skupa odijela i nekoliko potpuno sumanutih likova. I možda je to sasvim dovoljno.

Druga sezona serije “Gospoda” nije revolucionarni iskorak. Niti pokušava da bude. Ona je, prije svega, produžetak jednog svijeta koji je već pronašao publiku. Ponekad djeluje kao da Riči previše vjeruje vlastitom šarmu. Ali onda dođe scena, replika ili obrt zbog kojeg se sjetimo zašto smo uopšte zavoljeli ovu seriju. Problem, dakle, nije u tome što je Riči prestao da bude Riči. Problem je u tome što smo ga već dobro upoznali.

A pitanje koje ostaje poslije druge sezone nije mogu li “Gospoda” da budu još veća.

Mogu. Pitanje je mogu li, u nekoj narednoj sezoni, ponovo da budu nepredvidivi.

Jer za Gaja Ričija više nije dovoljno da nas zabavi.

Sada bi morao ponovo da nas iznenadi.