Briga o ekologiji kao “postvareno iskustvo” govori o stilu života, mogli bismo reći o sve više jednom obliku, zapravo, zapadne emancipacije prema javnom, zajedničkom prostoru, o očuvanju organizma kakav je Priroda, bez obzira, na primjer, na to što isti subjekt ($) radi u naftnoj korporaciji, jer tako nešto ne škodi imidžu života koji od sebe emituje za velikog Drugog. Već ovo implicira da se postvareno iskustvo pretvara u pravu ideologiju: u javnosti mogu da demonstriram ono što se od mene očekuje u simboličkom poretku (Drugi A), dok privatno zarađujem kapital upravo od onoga protiv čega se (kao) zalažem.
“Tri bilborda ispred Ebinga, Misuri”, film je koji se koristi javnim prostorom kako bi se direktno prozvao zakon (S2), jer majka Mildred Hejz, koja je izgubila ćerku, koristi tri panoa preko kojih ispisuje poruku: “Silovana na samrti.”, “Još niko nije uhvaćen.”, “Šta se događa, šerife Vilobi?”. Poenta je u sljedećem: svaki put kad stanovnik prođe automobilom niz magistralu, bilbord mu šalje poruku koju ne može da potisne, prema kojoj ne može da se odnosi drukčije osim kroz suočavanje, pa zato - zakupci na neodređeno virtuelnog prostora, ti promoteri užitka (jouissance) i želje, kako bi drukčije trebalo da se shvate, osim kao oni koji nam pružaju, inače veoma skupu, uslugu da svoje postvareno iskustvo - zdravu hranu, modu, ekološki način življenja, itd. - pretočimo u imidž?
Bez ostatka smo saglasni da se u savremenoj dobi sama nacija pretvara u iskustvenu robu, što bi značilo: kad favorizujemo reklamu - kupuj domaće itd., time ništa manje učvršćujemo svoju poziciju u kojoj smo oni koji zagovaraju postojanje društva kao organske cjeline, iako u teoriji možemo pisati da su multikulturalnost, multietničnost i multikonfesionalnost jedini (kao što uostalom i jesu) način na koji je ne samo moguće, nego u prvom redu dostojanstveno živjeti. Ukoliko bismo na tragu ovoga nastavili slijedeći Benedikta Andersona, došli bismo do toga da je upravo “nacija” moderna, vještačka, ultrakapitalistička tvorevina, kolektivni fantazam o nekakvoj zajedničkoj posebnosti koju predstavljamo. Međutim, ono što je stvarno u svemu tome jesu unutrašnji, neumrli antagonizmi, ono što društvo uvijek već pokreće i što se u političkom smislu ne treba nužno smatrati nečim negativnim; uostalom, od toga kako funkcionišu naše različitosti u jednoj zajednici govori na kojem je nivou njena kolektivna svijest.
Kad sa nacije pređemo na subjekt onako kako ga tretira Lakan, onda imamo sudar viška i nedostatka (manque-à-être), recimo, objekta malo a i fantazma, tako da, ukoliko sada odavde opet pređemo na naciju, rekli bismo da je ona iskustvo “našeg načina života” koji konzumiramo u smislu fantazije da u samoj zajednici kojoj pripadamo postoji nešto supstancijalno dato; međutim, ispada da je to, u stvari, višak, ono što se nije asimilovalo, traumatično jezgro za koje nam se čini da nam se upravo nastoji ukrasti, paranoičan odnos spram užitka (jouissance) koji vječito napadaju druge nacije, stranci, migranti.
Šta nam ovo može reći o sadašnjem stanju u Njemačkoj, gdje trenutno AfD bilježi rast? Pod odbranom zaštite jezika, kulture, zakona (simboličkog poretka kao i autentičnosti) neposredno se izražava, zasad verbalna, ali ni najmanje nije isključena sjutra fizička netrpeljivost spram migranata, koji se optužuju za veoma loše i krizno stanje u zemlji. No, nije u krizi jezik, dakle kultura, niti zakon (S2), nego ekonomija usljed pogrešno vođene spoljne politike. Ili: kriza zapadne hemisfere posljedica je trampovske politike okretanja leđa Evropi kao savezniku, zbog udruživanja sa Izraelom, međutim, ultradesnica je politički sada nemoćna to priznati iz dva razloga: 1) trampizam počiva na ksenofobičnoj “politici”, u kojoj bijela supremacija predstavlja jedinu univerzalnu vrijednost; 2) republikansko-konzervativna politika u savezu sa cionistima jeste čisti atak na islamsku civilizaciju. Dakle: kad se ovako postave stvari, postvareno iskustvo nacije kao robe ispada da je formula za užitak (jouissance) koji se dobija kroz poricanje Drugih.
Pošto smo spomenuli Njemačku, ukoliko se vratimo unazad, mogli bismo rizikovati i reći da je idealistička njemačka filozofija fetišizovala tu zemlju do stepena da je nadalje njihov primarni doživljaj sebe počivao na postvarenom iskustvu: upražnjavati visoku kulturu, spekulativnu filozofiju, odnositi se prema sebi i drugom na racionalan način, uvijek već znači biti Nijemac (sjetimo se samo kako je Prusku opisao Hegel, i stvar će biti više nego jasna). U tom smislu, kad neki neokonzervativni ljevičari ukažu da je Evropa jedino mjesto odakle se može čuti kritika upućena istom tom mjestu itd., onda ovom gledištu treba dodati još nešto, naime: koji bi to kontinent danas trebalo da učini? (Međutim, prije nego nastavimo dalje, zar se Evropi nije u odnosu sa Amerikom dogodilo ono što je Grčku zadesilo od strane Njemačke, pošto joj je omogućila da se prezaduži i time je učinila kreditnim robom?)
Nego, kad se povratimo na pitanje postvarenog iskustva, u diskursu o robi, gdje se analizira kako roba prestaje biti materijalna da bi sve više postajala simbolička stvar, ono što nedostaje da se ukaže, a tiče se iskustva izolacije individue, jeste da je sam simbolički status robe ono što otuđuje. Jer bez otuđenja nema identiteta; isto stoji i sa robom koja je postala simbolička stvar: da bi bila u relaciji prepoznata kao ono što je više od nje same (agalma), neophodno je da subjekt čije iskustvo ona ispunjava bude odvojen, sam sebi u imaginarnoj identifikaciji sa Drugim (A) poseban.
Mark Sluk ima tezu prema kojoj smo “postali potrošači vlastitih života”. Ako bismo ovu jezgrovitu definiciju konzumerističkog društva, logike tržišta i razmjene vrijednosti koja se odvija kroz simbolički status doveli do krajnosti, dobili bismo hegelijanski samoodnos identiteta: stupamo u odnos sa nečim što nije samo ono samo. Dakle, da bi simbolički poredak opstajao i pored povremenih proboja Realnog, doista je neophodna naivna svijest, ustrajnost da se dobije priznanje od velikog Drugog, iako se tako nešto u sadašnjem društvu događa bez ikakvog stvarnog odnosa; naprotiv, ontologija odnosa je stvar postvarenog otuđenja, pa je naprosto uživati u vlastitom životu kao da je to stvar Drugog poprimilo sve od kategoričkog imperativa.
Iz dosad navedenog može se zaključiti da iz postvarenog iskustva dobijamo samo, i sigurno, prazninu. Odlazeći na mjesta koja posjećuje elita kako bismo se poistovjetili s njom, kupujući organsku hranu kako bismo odaslali znak kulturnog odnosa prema sopstvenom zdravlju, pohađajući kurseve transcendentalne meditacije kako bismo se destresirali od prevelike izloženosti drugima, i tome slično, za koga se, dakle, sve to radi? Doista, stvar se potpuno preokrenula, tako da od stepena “samoskrivljene nezrelosti” (Kant) zavisi koliko smo u stanju da se identifikujemo sa simboličkim.
Kako bi se izbjegla vulgarna dimenzija trgovine, odnosa sa materijalnim, i kako bi se stvorio imidž od robe, hrane, mjesta izlazaka, sve to treba da postane ono što se troši za Drugog, utoliko prije što, kad žene planetarno popularnih sportista pokazuju svoju baštu, kuhinju ili dnevni boravak, tako nešto dobija na vrijednosti kroz one koji prate te ličnosti, čije se životno zanimanje svodi na - menadžiranje sopstvene privatnosti.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
