Bonja Ivanović: Oca sam razumio tek kada sam odrastao

Povodom godišnjice smrti pjesnika Aleksandra Lesa Ivanovića, u Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović“ u Podgorici sinoć je održano veče posvećeno njegovom životu i stvaralaštvu. O pjesniku je iz lične i porodične perspektive govorio njegov sin, šahovski velemajstor Božidar Bonja Ivanović, u razgovoru sa Đorđem Šćepovićem.

U središtu razgovora nijesu bili samo književno nasljeđe i mjesto koje Leso Ivanović zauzima u crnogorskoj poeziji već i sjećanja na čovjeka koji je iza sebe ostavio djelo čija vrijednost traje decenijama nakon njegove smrti.

Govoreći o odrastanju uz oca, Bonja Ivanović prisjetio se vremena u kojem su dječje želje i svakodnevne preokupacije često ostajale po strani pred brigama odraslih. Tek kasnije, kako je kazao, postao je svjestan koliko je njegov otac nosio na svojim plećima.

„Poslije sam ja, kad sam već malo odrastao, shvatio da on ima dosta odraslih problema“, prisjetio se Ivanović.

Među uspomenama iz djetinjstva izdvojila se i priča o fudbalu, koji je Bonju privlačio dok je odrastao na Cetinju. Uvidjevši koliko taj sport može biti rizičan, Leso Ivanović pokušao je da sina usmjeri ka šahu, prepoznajući u njemu aktivnost koja zahtijeva promišljanje i strpljenje. Kasnije mu je nabavio i knjigu o šahovskom velemajstoru Aleksandru Aljohinu, što je dodatno podstaklo njegovo interesovanje za šah.

Taj izbor obilježio je životni put Bonje Ivanovića, ali je tokom večeri posebnu težinu imala priča o jednom od posljednjih susreta sa ocem. Ivanović se prisjetio dana kada je trebalo da napusti Cetinje i nastavi školovanje. Iako je Lesu tada bilo veoma loše, insistirao je na tome da sin ipak krene. Vijest o očevoj smrti stigla je nakon što je već otišao, pa se odmah vratio kući.

Sjećanja na oca neraskidivo su povezana sa Cetinjem, gradom u kojem je Leso Ivanović proveo gotovo čitav život. Aleksandar Leso Ivanović rođen je na Cetinju 21. novembra 1911. godine, gdje je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Tokom radnog vijeka obavljao je različite poslove u ustanovama i izdavaštvu, a od 1956. godine bio je stalni lektor lista „Pobjeda“. Bio je i član Udruženja književnika Crne Gore. Umro je 1965. godine na Cetinju.

Bonja je govorio i o intelektualnoj sredini u kojoj je odrastao, susretima sa književnicima, profesorima i drugim ljudima koji su obilježili kulturni život grada. Ti razgovori i poznanstva bili su dio njegovog odrastanja, ali i način na koji je upoznavao očev svijet.

Đorđe Šćepović podsjetio je na književni put Aleksandra Lesa Ivanovića, koji je za života objavio dvije zbirke poezije: „Stihovi“, objavljenu na Cetinju 1950. godine, i „Čapur u kršu“, objavljenu 1960. godine. Za zbirku „Stihovi“ pjesnik je 1951. dobio nagradu Vlade Narodne Republike Crne Gore, dok mu je 1961. godine dodijeljena Trinaestojulska nagrada.

Nakon pjesnikove smrti objavljeno je više izdanja njegovog stvaralaštva. Među njima je i zbirka „Čisti plamen“, objavljena 2005. godine, za čije je izdanje bio zadužen Ratko Deletić. Posthumna izdanja omogućila su čitaocima da se upoznaju sa širim izborom pjesama i dodatno sagledaju pjesnikov književni opus.

Iako je njegov objavljeni pjesnički opus relativno skroman po obimu, Leso Ivanović ostao je prepoznatljiv po osobenom pjesničkom svijetu, snažno vezanom za Cetinje i njegove ljude. Upravo povezanost sa gradom, kao i osjećaj za sudbine običnih ljudi, čine važan dio njegovog književnog nasljeđa.

Božidar Ivanović govorio je i o očevoj sklonosti da doživljeno pretoči u stihove. Svaka pjesma, kako se moglo zaključiti iz njegovih sjećanja, predstavlja svojevrstan prozor u pjesnikov život i svijet koji ga je okruživao. Lesa je opisao kao skromnog i nježnog čovjeka, punog ljubavi i razumijevanja za druge i svijet oko sebe. Te osobine prepoznaju se i u djelima koja je ostavio iza sebe.

Veče u biblioteci ponudilo je tako pogled na pjesnika iz dvije perspektive - kroz njegovo književno djelo i kroz sjećanja sina koji je tek odrastanjem počeo u potpunosti da razumije čovjeka iza stihova. U susretu poezije i ličnog pamćenja, Aleksandar Leso Ivanović predstavljen je ne samo kao značajan pjesnik crnogorske književnosti već i kao otac čiji je život ostavio dubok trag u sjećanju porodice.