Promovisana knjiga Zorana Boškovića: "Ondje gdje se prepliću ezan i crkvena zvona, gdje ljudi lijepo pišu..."

Dobrodošli u drugu kuću Zorana Boškovića, poručio je rukovodilac bjelopoljskog Centra za kulturu "Vojislav Bulatović Strunjo", Edin Smailović, otvarajući sinoć promociju nove knjige "Jeste, rekao sam, jeste, pisao sam..." autora Zorana P. Boškovića.

Smailović je, obrazlažući uvodno izlaganje, ukazao na dugogodišnje prijateljstvo i povezanost autora sa bjelopoljskim Centrom za kulturu.

"Da, dobro ste čuli, Zoran Bošković je neko ko je ovu kuću kulture, ali i kulturu grada, debelo zadužio. Od samog početka bitisanja ustanove, Zoran je taj koji je davao svoj doprinos, od dječaka opčinjenog pozorištem, filmom, knjigama, folklorom, pa sve do članstva u Savjetu pozorišta, Savjetu Centra za kulturu, odbornika u lokalnom parlamentu, poslanika i kolumniste. Rijetko se ko tako uporno borio za položaj kulture u ovom gradu. Sa koje god od ovih pozicija da je nastupao, njegova podrška kulturi bila je neupitna i, da se razumijemo, Zoran je - a to je rijetka pojava, nažalost, ne samo u Crnoj Gori nego i na širem prostoru - kulturu dijelio isključivo na ono što je zaista kultura i što nije i ne može biti kultura", kazao je Smailović.

On je istakao da je Bošković jedan od rijetkih koji nije zapao u zamku da nam je u kulturi blisko samo ono što nam je ideološki podobno i da upravo tu dolazimo do jednog šireg portreta ličnosti Zorana Boškovića, pravnika po obrazovanju, nekog ko je dugo u politici i bivšeg poslanika u Skupštini Crne Gore.

"Ali, Zoran Bošković je tu apsolutno bio neko ko je bio atipičan i u tom zvanju. Naime, kultura nas čini više tolerantnim i manje isključivim. Ona nam proširi vidike i učini da daleko bolje kužimo svijet od većine. Zoran Bošković je ponikao u jednom, ipak, jedinstvenom gradu u Crnoj Gori. Ondje gdje se prepliću ezan i crkvena zvona, gdje ljudi lijepo pišu, a još ljepše govore. Sve ovo, naravno uz porodično nasljeđe koje ga je obavezivalo da su riječ i poštenje najvažniji, oblikovalo je autentičnu i atipičnu političku i intelektualnu ličnost. Zoran Bošković je bio u životu puno toga. Bio je poslanik jedne partije, ali nikada nemojmo zaboraviti, i poslanik ovog grada, neko kome lokalpatriotizam nije bila prazna parola, već istinski angažman. Takođe, bio je poslanik i čovjek dijaloga. Neko ko je, umjesto jeftinog populizma, uvijek birao snagu argumenata. To vam nije donosilo političku popularnost, jer Zoran je ostao daleko od današnje rijaliti kulture koja, bojim se, sve više dominira našom političkom scenom, ali i kompletnim javnim životom", rekao je Smailović.

Bošković se zahvalio se prof. dr Savu Markovića, profesoru Smailoviću, i prof dr Budimiru Aleksiću, koji je bio odsutan iz objektivnih razloga.

"Da ova knjiga bude odlična u tehničkom i estetskom smislu, glavni krivac je naš sugrađanin - Marko Đurov Tvrdišić, maestro svoga posla na kompjuterskoj pripremi knjige za štampu. U tom segmentu zahvalnost ide i na adresu štamparije 'Grafičar' iz Užica", istakao je autor.

Boškovićeva knjiga se, kako je objasnio recenzent prof. dr Savo Marković, sastoji iz nekoliko djelova i sadrži 59 autorskih tekstova, a autor je članke objavljivao u sledećim listovima i publikacijama: "Dan", "Bjelopoljske novine", "Srpske novine", "Glas Holmije", "Odzivi" i u "Književnom časopisu ZIN Daily".

Najviše članaka je objavljeno u listu "Dan", odnosno u njegovom podlistku zvanom "Ćirilica" - ukupno 22.

"I bez udubljivanja u sadržinu objavljenih članaka, zaključujemo da u mnoštvu tema o kojima autor piše, dvije ipak preovlađuju: prikazi odabranih pisaca i njihovih djela, od Svetog Save pa do naših dana, i analiza aktuelnog društvenog i političkog ambijenta Crne Gore. Za pjesnika Slobodana Vučinića, Bošković kaže da je 'pjesnik čovjekoljublja i zavičajnosti', a poslije podrobnog prikaza njegove poezije, poentira zaključkom da 'njegovim stihovima nijesu potrebni tumači'. Prikaz završava ne štedeći pohvale na račun ovog pjesnika, ovjenčavajući ga oreolom 'viteza poezije'. Prigodom Savindana, autor je u članku 'Sinonim vjere i države, zaštitni znak naroda' dao kratku retrospektivu žitija i djela ovog svetitelja, tvrdeći sasvim ispravno da je u istoriji našeg (srpskog) naroda 'malo ljudi koji su iza sebe ostavili takav trag u raznim oblastima društvenog života kao što je to, prije više od osam vjekova, učinio Sveti Sava'. Inicijalno, u članku 'Reformator srpskog jezika', autor daje kratku biobibliografiju Vuka Karadžića, naglašavajući njegov nemjerljiv doprinos reformi jezika i ćiriličnog pisma, uvođenju fonetskog pravopisa i zamjeni staroslovenskog jezika srpskim književnim jezikom", kazao je Marković.

Bošković, u osvrtu na poeziju Desanke Maksimović, kaže da je u njenoj poeziji "utkan duh razumijevanja i praštanja, ljubavi i molitve".

Marković je naveo da precizno i tačno, autor piše i o Suli Radovu i Marku Miljanovu.

"Prvog je okitio cijelom lepezom epiteta: mudrac, pravednik, etičar, kapetan, sudija, gvardijan, kulukcija, senator, slobodar, rodoljub i junak. Dok kod drugog čojstvo, etičnost i junaštvo odnose prevagu nad literarnim stvaralaštvom, ne umanjujući ni najmanje i te domete. O Jovanu Dučiću i njegovoj poeziji Bošković govori u članku 'Pjesnik, pisac, diplomata i akademik', gdje ga svrstava u najznačajnije pjesnike srpskog modernizma, najznačajnijeg liričara i prvog 'jugoslovenskog diplomatu sa titulom ambasadora'. Članak o Šantiću 'Pjesnik, pisac i akademik', uz konstataciju da je riječ o jednom od najznačajnijih srpskih pjesnika, autor završava na efektan način, jednom od najboljih i najljepših Šantićevih pjesama 'Ostajte ovdje'", istakao je on, podsjećajući i na tekstove povodom 120 godina od rođenja rodonačelnika moderne crnogorske književnosti Rista Ratkovića.

Marković je dodao da zatim slijedi nekoliko članaka napisanih povodom godišnjica rođenja ili smrti naših velikana.

"Bošković, povodom 210 godina od Njegoševog rođenja, piše članak posvećen genijalnoj ličnosti crnogorskog vladara, vladike, pjesnika i filosofa. Ovaj kratak i jezgrovito sročen članak autor završava spiskom dosadašnjih dobitnika Njegoševe nagrade. Pažnji autora nije moglo da izmakne ni 530 godina od objavljivanja Oktoiha Osmoglasnika, pravoslavne bogoslužbene knjige i zbirke pjesama posvećene Hristovom vaskrsenju. U članku napisanom povodom Savindana, autor smjelo, ali i argumentovano zaključuje da je 'Svetosavski duh sve jači'", naveo je Marković.

On je kazao da je autor još jedan članak posvetio Vuku Karadžiću, povodom 160 godina od njegovog upokojenja, ovjenčavajući ga slavom "oca srpske pismenosti", najvećeg srpskog lingviste XIX vijeka, reformatora srpskog jezika i pisca prvog rječnika srpskog jezika.

"A za Branka Radičevića, obilježavajući 200 godina od njegovog rođenja, kaže da je 'vječiti mladić srpske poezije', romantičarski zanesenjak i najodaniji sljedbenik Vukove reforme. Spektar tema o kojima Bošković piše prilično je širok, tako da piše i o Miroslavljevom jevanđelju i drugim važnim događajima i temama", rekao je Marković.