Pamtiš previše toga-, kaže majka Anne Carson u poemi “The Glass Essay” iz 1994. godine. “Zašto se držiš svih tih sjećanja?” nastavlja majka. “A kamo ću s njima?” odgovara pjesnikinja. U književnost. Kanadska pjesnikinja, autorica eseja, prevoditeljica i filologinja Anne Carson, rođena 1950. u Torontu, tek je devetnaesta žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost, dodijeljenu 119 puta od 1901. godine. Švedska akademija dodijelila joj je u četvrtak Nobelovu nagradu i milijun eura za, kako se navodi u obrazloženju, “njezin odvažan i inventivan opus koji je, u razigranom dijalogu s klasičnom tradicijom, stvorio nove forme za suvremenu književnost”. Vijest je Carson doznala na Islandu gdje povremeno živi otkako su ona i njezin drugi suprug Robert Currie u travnju 2022. dobili islandsko državljanstvo.
Carson je godinama bila kandidatkinja za prestižnu nagradu, no priznanje joj je u ovom trenutku nesumnjivo posebno važno: pjesnikinja je prije dvije godine u dirljivom eseju objavljenom u London Review of Books pod naslovom “Gloves on!” otkrila da joj je dijagnosticirana Parkinsonova bolest. “Dakle, tvoj život. Evo ga ispred tebe - možda cesta, traka, isprekidana linija, karta - recimo da imaš 25, potom doneseš neke odluke, činiš stvari, podbaciš nekoliko puta, trijumfiraš, postaneš netko, vozač autobusa, profesor indoeuropske lingvistike, pirat, kozmetičarka, godine prolaze, možda u obitelji a možda i ne, možda sretne a možda i nesretne, a onda se jednog dana probudiš i imaš sedamdeset. Ispred sebe vidiš crna vrata. Počinješ primjećivati da je crni prolaz uvijek tu, na rubu, gledaš li u njega ili ne.”
Najstrašniji joj simptom bolesti, otkriva u eseju, dezintegracija rukopisa; osjeća sram koji joj je teško objasniti. Parkinsonova bolest nije smrtonosna dijagnoza, s njom se uz adekvatnu terapiju lijekovima i razne oblike fizioterapije može živjeti do prirodne smrti. Neurolozi oboljelima preporučuju treniranje boksa, pa Anne Carson triput tjedno navlači rukavice - one iz naslova eseja - i boksa. Svi na treningu imaju Parkinsa, dodaje.
Carson nije ispovjedna pjesnikinja, ali njezine knjige jesu osobne. Uglavnom su to hibridne knjige, poput njezina “Razstvaranja” koju je 2023. na hrvatski preveo Miroslav Kirin, a objavila Naklada Ljevak. Kirin je 2019. na hrvatski preveo i knjižicu “Vježba zvana Albertina” u izdanju Bookse i Mame, sveščić od 48 stranica koji sadrži pedeset i devet poetskih odlomaka s prilozima koji sažimaju istraživanja Anne Carson o Albertini, glavnom ljubavnom interesu Marcela u Proustovom “U traganju za izgubljenim vremenom”. MaMa je u međuvremenu objavila da uskoro u prijevodu Miloša Đurđevića i njihovoj nakladi izlazi još jedna knjiga Anne Carson - njezina drama “Norma Jeane Baker Trojanska”.
Ako uopće niste upoznati s opusom Anne Carson, “Albertina” je dobar početak, lagana za čitanje, inteligentno napisana i profinjeno duhovita - Anne Carson i inače prakticira finu ironiju u svojim djelima. “Razstvaranje” je “teškaš” od knjige - zbirka lirske poezije, eseja, libreta za operu, scenarija za dokumentarni film i oratorija, i dobar je ogledni primjer pisma Anne Carson koje već godinama slovi kao jedno od najsmjelijih i najinovativnijih u suvremenoj svjetskoj poeziji.
Neobičan naslov “Razstvaranje”, kovanica prevoditelja Miroslava Kirina, zapravo je pojam posuđen od Simon Weil i svoje ishodište ima u njezinu mističkom pisanju. U originalu “Decreation” (2005), osnovna je ideja ovog hibridnog djela da sudjelujemo u stvaranju svijeta tako što ra(z)stvaramo sebe, čemu se Carson ipak odupire jer “biti pisac znači stvoriti veliko, glasno, blistavo središte ‘ja’ iz kojeg pisac dobiva glas”. Ili barem svu tu dekreaciju netko mora i zapisati.
U širem obrazloženju Švedske akademije, koje potpisuje predsjednik Odbora za dodjelu Nobelove nagrade za književnost Anders Olsson, navodi se kako se gotovo cjelokupno književno stvaralaštvo Anne Carson temelji na spoju njezine filološke opsjednutosti riječima i pjesničke težnje za novim značenjima. Carson se tijekom cijele karijere usporedno bavila pisanjem poezije, prevođenjem i podučavanjem klasične književnosti, komparativne književnost i kreativnog pisanja na sveučilištima diljem Sjedinjenih Država i Kanade, uključujući McGill, Michigan, NYU i Princeton. Njezini prijevodi Sapfe, Eshila, Sofokla i Euripida gotovo se mogu smatrati samostalnim književnim djelima, a posebno se ističu prijevodi tragedija kao što su Sofoklova “Elektra” (2001) i “Antigona” (2015) te Euripidove “Bakhe” (2015), i naravno njezina interpretacija fragmenata pjesama pjesnikinje Sapfe, “If Not, Winter” (2002), na čijim je fragmentima i doktorirala 1981.
Ukupno je objavila više od dvadeset autorskih knjiga i prijevoda, a u obrazloženju Švedske akademije posebno se ističu njezine knjige “Glass, Irony, and God” (1995), “Autobiography of Red: A Novel in Verse” (1998), “The Beauty of the Husband: A Fictional Essay in 29 Tangos” (2001) i “Nox” (2010). U prvoj istaknutoj knjizi nalazi se divna poema s početka ovoga teksta, “The Glass Essay”: duga priča o tuzi i neuzvraćenoj ljubavi, u kojoj pripovjedačica - žena koju je napustio suprug - posjećuje svoju usamljenu majku u pustom kraju vrištine. Na putovanje sa sobom nosi svoja sjećanja.
U “Autobiography of Red”, navodi u obrazloženju Anders Olsson, kao polazište Carson uzima ulomke pjesama grčkog pjesnika Stesihora iz 6. stoljeća pr. Kr. koji govore o krilatom crvenom čudovištu Gerionu. Dok mit opisuje kako Heraklo, izvršavajući jedan od svojih zadataka, ubija Geriona i otima mu stoku, Carson preobražava zastrašujućeg diva u nježnog “junaka” privrženog majci, stvarajući pritom moderni roman o odrastanju. Mladi Gerion, kojeg je seksualno zlostavljao vlastiti brat, zaljubljuje se u arogantnog i grubog Herakla. “Što se događa kada volite nekoga tko će vas na kraju uništiti? To je prastaro pitanje postavljeno unutar ovog spektakularnog oblika epske poezije, prožetog snažnim lirskim obilježjima”, piše Olsson.
“The Beauty of the Husband” govori o oštroj i sarkastičnoj svađi s prijetvornim suprugom, a nezaboravni “Nox” Anne Carson napisala je u spomen svojem bratu Michaelu koji je 1978. uhićen dok je dilao drogu. Pušten na slobodu uz jamčevinu, pobjegao je i nestao netragom, a javio joj se tek 2000. godine iz Danske. Umro je prije nego što su se uspjeli ponovno vidjeti.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
