Govoriti, uprkos svemu: Povodom knjige “Ućutkivanje - oblici ugnjetavanja pojedinaca, porodica i zajednica”

Nedavno je u Herceg Novom, u okviru Druge ljetnje psihološke akademije, održan panel posvećen knjizi Ućutkivanje - Oblici ugnjetavanja pojedinaca, porodica i zajednica. Akademiju su organizovale Gradska biblioteka i čitaonica i izdavačka kuća Clio iz Beograda.

Na panelu sam učestvovala sa priređivačima knjige, psihoanalitičarima Mihaelom B. Buholcom i Aleksandrom Dimitrijevićem. Razgovor je vodila prof. dr Tamara Džamonja Ignjatović, profesorka psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu i urednica Cliove edicije Imago, posvećene psihologiji, psihoterapiji i psihoanalizi.

Dolazim iz drugih društvenih oblasti i interdisciplinarno radim na politikama i praksama koje podstiču dijalog, nenasilje i jačanje društvene kohezije. Zato mi je tema ućutkivanja bila bliska i prije susreta s ovom knjigom. Pa ipak, nikada ranije nijesam poželjela da jednu knjigu, doduše zbirku tekstova, poklonim svima sa kojima sam ikada radila i za koje sam radila, ili da s njima makar podijelim neke uvide iz nje. Čitanje ove knjige pomoglo mi je da kroz dublje psihoanalitičke uvide jasnije sagledam kako se moj dosadašnji dvodecenijski rad zapravo sastoji od borbe protiv ućutkivanja i izgradnje sigurnih prostora za nesigurne glasove. Prije nego što pređem na samu knjigu, važno mi je da naglasim da se riječi autora u značajnoj mjeri prepliću s mojim glasom i iskustvom. Moram da priznam da nijesam uspjela da između njih uspostavim jasne granice.

Za početak, dosta brehtovski, pokušavam da sažmem beskonačnu slojevitost Ućutkivanja:

Postoje različiti načini da nekoga ućutkate.

Nekome možete da zabranite da se rodi, posebno ženskom djetetu.

Nekoga možete da pošaljete u školu, ali da ga naučite da je bolje da ne postavlja pitanja.

Nekome možete da oduzmete jezik. Nekome ime. Posao. Prostor. Publiku.

Nekome možete da objasnite da se “to” nije dogodilo. Ako se dogodilo - da nije bilo baš tako. Ako je bilo tako - da je sam izazvao. Ako nije izazvao - da je trebalo ranije da kaže. Ako je rekao ranije - da je trebalo da ćuti.

Ako je žena - svakako je trebalo da ćuti.

Nekoga možete da ućutkate zakonom. Osnujete komisiju. Zatražite još jedan dokaz. Sačekate da prođe vrijeme. Kažete da sada nije trenutak. Poslije možete da kažete da je prošlo previše vremena.

Djelotvornije od zakona svakako je ućutkivanje običajima i tradicijom. Ljubavlju. Vjerom. Nacijom. Idejama o slobodi i demokratiji. Pripadanjem.

Nekome možete da ostavite sve riječi i da se pobrinete da mu niko ne vjeruje.

Najzad, možete čovjeka dovoljno dugo da učite šta ne treba da kaže, pred kim ne treba da kaže, kada ne treba da kaže i šta će da izgubi ako kaže... sve dok više ne bude potrebno da mu išta zabranjujete.

Čovjek će se tada ućutkivati sam.

A ministarke kulture i medija u staroj, novoj i budućoj vladi konačno će moći da se slože:

Kod nas svako ima pravo da govori.

Prevazilaženje ućutkivanja i konteksti ućutkivanja

Ućutkivanje je odnos u kojem je osoba sa traumatskim iskustvom opterećena dodatnim zadatkom: da se izbori za sopstveni glas i pronađe riječi za ono što je preživjela. Autori skreću pažnju da ćutanje i ućutkivanje koji prate traumu ponekad mogu da budu razorniji od samog traumatskog događaja, jer vode samoućutkivanju - čovjek počinje da procjenjuje šta smije da kaže, kome i po koju cijenu. Da bi se taj krug prekinuo, sa druge strane mora da postoji osoba, porodica, zajednica ili nadležna institucija spremna da preuzme odgovornost: da podijeljeno iskustvo sasluša, imenuje, odredi mu težinu i na njega odgovori uz poštovanje principa poštovanja dostojanstva govornika, etike i prava čovjeka.

Kroz dvanaest tematskih poglavlja, grupa autora vodi čitaoce od načina na koje se ućutkuju žrtve, svjedoci i počinioci, preko samoućutkivanja u književnosti i neuspjeha da se sasluša iskustvo traume, do rasnog nasilja, položaja žena u istoriji medicine, progona jeretika, gušenja radoznalosti u školi i cenzure umjetničkog stvaralaštva. Završna poglavlja usmjerena su na ućutkivanje unutar same psihoanalize, primjere iz psihoterapijske i porodične terapije, kao i na lična svjedočanstva ljudi koji su prošli kroz psihijatrijske ustanove. Ogroman broj primjera ućutkivanja u različitim kontekstima sugeriše da se slični obrasci ponavljaju u različitim sistemima, na način da neko ima moć da odredi šta se priznaje kao stvarnost, kome se vjeruje i koje iskustvo zahtijeva javni odgovor.

Ućutkivanje i naša gnijezda

Ako izuzmemo ratne sukobe, prva iskustva ućutkivanja najčešće se javljaju unutar onoga što doživljavamo kao svoje gnijezdo: u primarnoj porodici, partnerskom odnosu, roditeljstvu, etničkoj ili vjerskoj zajednici. Svako od tih gnijezda ima i svoja, često neizgovorena pravila komunikacije i raspodjele moći: ko smije da govori i odlučuje, čija se riječ smatra vjerodostojnom, šta može da se iznese pred druge, a šta mora da ostane “u kući”. Budući da ovi lični i kolektivni prostori imaju snažnu emocionalnu i kulturnu vrijednost, očuvanje autonomije i integriteta, kao i postavljanje granica, mogu se doživjeti kao izdaja. U slučaju sukoba ili nasilja, ćutanje se može podrazumijevati kao dokaz pripadanja i ljubavi. Na širem društvenom planu, veliki uticaj imaju političke partije i institucije koje se često predstavljaju kao zaštitnice “gnijezda”. Naročito u autoritarnim režimima, to može značiti ograničavanje ljudskih prava, slab odgovor institucija na porodično i partnersko nasilje, manipulaciju reproduktivnim pravima, ali i mobilizaciju za rat u ime “čišćenja” društva od neistomišljenika proglašenih prijetnjom. Ućutkivanje tada može da ograniči i pravo na obrazovanje, pristup informacijama, slobodu mišljenja i izražavanja, kao i mogućnost da se odluke donose samostalno. To se ponekad događa otvorenom zabranom, a ponekad mnogo neprimjetnije - kroz obrazovanje i javni prostor koji određuju koja su znanja, pitanja i mišljenja prihvatljiva.

Postavlja se logično pitanje šta se dešava kada se pojedinac usudi da kritički promišlja ili djeluje u odnosu na gnijezdo kojem pripada, ili, u slučaju nasilja, ukoliko pokuša da zatraži pomoć, progovori ili se suprotstavi. Autori zbornika uvode njemačku kovanicu Nestbeschmutzer - “onaj koji prlja sopstveno gnijezdo”. Naša jezička riznica je zaista bogata izrazima za ovu priliku i nije se teško naći u grupi: izdajnika, izroda, odroda, crnih ovaca, prodanih duša, stranih plaćenika, jeretika, raskolnika, bogohulnika, otpadnika ili crkvenih otpadaka i narodnih neprijatelja. Analizirajući ove jezičke etikete, možemo da zaključimo da je onaj koji progovori, u očima kolektiva, već na putu ka drugoj strani ili je na nju već prešao - u neko drugo gnijezdo, po pravilu neprijateljsko. Pored jezičkog etiketiranja, autori izdvajaju i druge mehanizme ućutkivanja. Neki djeluju neposredno, kroz izolaciju, nametanje krivice, identifikaciju sa agresorom i narcističko zavođenje - ubjeđivanje žrtve da je izabrana i da će biti spasena, naročito prisutno u partnerskim i porodičnim odnosima. Drugi počivaju na organizovanoj moći: njenoj centralizaciji, propagandi, cenzuri, dehumanizaciji i zavjeri ćutanja, posebno izraženoj tokom ratnih sukoba.

Ućutkivanje ne počinje i ne završava zabranom govora. Ono djeluje i kada se proživljeno poriče, bol proglašava pretjerivanjem, pobuna nezahvalnošću, a svjedočenje napadom na porodicu, vjeru, naciju ili državu. Čovjek može da bude saslušan, a da se od njega ipak zahtijevaju materijalni dokazi za očigledno nematerijalnu štetu i da se na njegove riječi ne odgovori. Najuspješnije ućutkivanje nastupa kada zabrana više nije potrebna: čovjek je već naučio pravila ćutanja i zna šta može da izgubi ako progovori. Tada društvo može mirno da tvrdi da svako ima pravo na glas, iako je unaprijed odredilo kome će da vjeruje.

Primjeri iz zbornika i crnogorskog gnijezda

Poglavlje o ženskim glasovima u istoriji medicine prati protivrječnosti medicinskog autoriteta još od Hipokrata. Bolest se počinje tumačiti kao poremećaj ravnoteže u tijelu, a ne kao božja kazna, ali se žensko tijelo istovremeno opisuje kao slabija i nesavršena varijanta muškog, a materici se pripisuje sposobnost da ”luta” tijelom i izaziva bolesti. Knjiga tako pokazuje da napredak naučnog znanja ne uklanja nužno stare predrasude: one opstaju u stručnom jeziku i utiču na to čijem se iskustvu vjeruje.

Sličan obrazac prepoznajemo i danas, prije svega u predrasudama i postupcima pojedinih predstavnika institucija i pomagačkih profesija. Iskaz žene koja prijavi seksualno nasilje može da bude dočekan sumnjom; porodično nasilje proglašeno privatnom stvari; dječji brak opravdan tradicijom; a fizičko kažnjavanje djeteta nazvano vaspitanjem. Osobama sa invaliditetom nerijetko se obraća preko pratioca, kao da ne mogu same da govore i odlučuju, a ponekad im se oduzima poslovna sposobnost i pravo glasa. Glas pacijenta potiskuje se i kada nije upoznat sa pravom na drugo stručno mišljenje ili kada se njegova potreba da ga zatraži osuđuje kao nepovjerenje i nedopustivo dovođenje u pitanje autoriteta ljekara. Ljudima koji žive sa teškim bolestima iskustvo straha, bola i promijenjenog života može se svesti na dijagnozu, nalaz ili očekivanje da budu “pozitivni”. U svim tim slučajevima tuđe tumačenje potiskuje glas osobe koja najbolje poznaje sopstveno iskustvo.

Jedan od najupečatljivijih primjera u knjizi potiče iz Ovidijevih Metamorfoza, a autori ga razmatraju u poglavlju o ućutkivanju žrtava, svjedoka i počinilaca. Nakon što siluje Filomelu, Terej joj odsijeca jezik da ne bi mogla da svjedoči o zločinu. Ona, međutim, pronalazi drugi oblik izražavanja: događaj tka u platno i poruku šalje sestri. Ovaj prizor pokazuje da ućutkivanje ne nastoji samo da zaustavi glas nego i da ukloni dokaz, prekine vezu sa mogućim slušaocem i spriječi da se iskustvo prevede u javno priznatu istinu. Istovremeno, Filomelino tkanje uvodi jednu od važnih niti zbornika: ono što ne može da bude izgovoreno ponekad postaje čujno ili vidljivo kroz književnost i umjetnost, ali i kroz snove, tjelesne simptome, porodične priče i lična svjedočanstva.

Poglavlje o samoućutkivanju u književnosti pokazuje kako se unutrašnja zabrana govora oblikuje u značajnim djelima; poglavlje o porodičnoj terapiji prati kako snovi otkrivaju neizgovorene porodične traume; klinički primjeri pokazuju kako se potisnuta iskustva mogu ispoljiti kroz tijelo, što je široj javnosti danas bliskije kroz knjigu Kad tijelo kaže ne Gabora Matea. Završni tekst Gejl Hornstin vraća ljudima pravo da sami svjedoče o svom psihijatrijskom iskustvu: njihove riječi više se ne čitaju samo kao simptomi bolesti, već kao vrijedan izvor znanja o patnji, liječenju i odnosu institucija prema njima. Ali knjiga tu otvara još teže pitanje: šta se događa kada iskustvo pronađe riječi, a sa druge strane nema nikoga spremnog da ih primi?

Svjedočenje bez slušaoca

Upravo to pokazuje primjer ljudi koji su preživjeli Holokaust i nacističke logore. Primo Levi, italijanski jevrejski pisac i hemičar, preživio je zatočeništvo u Aušvicu i svoje iskustvo opisao u knjizi Zar je to čovjek. On, dakle, nije ćutao: govorio je, pisao i svjedočio o sistematskom ponižavanju i uništavanju evropskih Jevreja. Ipak, nailazio je na ljude koji su prekidali njegovu priču, tražili podnošljiviji završetak ili razgovor preusmjeravali na činjenicu da je preživio. Frošov uvid ovdje je presudan: istorija prečesto opisuje preživjele kao one koji nijesu govorili, iako je stvarni problem bio u tome što njihovi glasovi nijesu bili primljeni. Nevjerovanje, relativizacija i odsustvo odgovora mogu tako postati oblik sekundarne viktimizacije i produbiti posljedice traume. Odgovornost da svjedočenje bude uvaženo zato ne pripada samo onome ko govori; ona zavisi i od sposobnosti porodice, pomagačkih profesija, institucija i zajednice da čuju, ozbiljno razmotre i odgovore na ono što je izgovoreno.

Ljubav i ratni zločini

Knjiga pokazuje koliko je teško progovoriti kada odgovornost vodi do sopstvene porodice. Beate Niman decenijama je vjerovala u sliku ”dobrog oca”, sve dok istraživanjem dokumenata nije otkrila njegovu odgovornost za hiljade smrti koje je organizovao kao pripadnik Gestapoa u Beogradu, Beču i Mađarskoj. Slično, novinarka Aleksandra Zenft pisala je o odgovornosti svoga djeda, njemačkog ambasadora u Slovačkoj, za deportaciju i smrt desetina hiljada Jevreja. Njihovi tekstovi nijesu samo porodične ispovijesti, već primjeri prekidanja naslijeđenog ćutanja - pokušaji da ljubav prema bližnjima ne postane izgovor za poricanje njihovih zločina.

Obećanje kao savremeno sredstvo ućutkivanja

U savremenim društvima ućutkivanje se često ne nameće otvorenom zabranom, već obećanjem ekonomskog napretka koje potiskuje pitanja sjećanja, odgovornosti i javnog interesa. Mamula je naš najočigledniji primjer takvog mehanizma. Ekonomska valorizacija predstavljena je kao da istovremeno znači i kulturnu valorizaciju, iako se prva mjeri investicijom i profitom, a druga načinom na koji mjesto čuva sjećanje, priznaje žrtve i ostaje dostupno zajednici. U zabludi da su to jedno te isto, pristali smo da obećanje boljeg standarda potisne pitanje šta dugujemo stradalima. Tako mjesto kolektivne traume nije samo komercijalizovano nego i naknadno ućutkano jer je svima jasno da naša djeca neće biti elitni posjetioci kojima je nova Mamula namijenjena.

Danas svjedočimo tome da etnička i vjerska “gnijezda” svoje istine često čuvaju od preispitivanja. Istine su uglavnom rezervisane za nepravdu koja je učinjena “nama”, dok se sopstvena odgovornost ne dovodi u pitanje. Priznavanje sopstvenog stradanja, međutim, ne mora da znači poricanje tuđeg, kao što ni prihvatanje odgovornosti za počinjene nepravde ne poništava patnju sopstvene zajednice. Kada se kolektivno pamćenje oblikuje tako da dopušta samo jednu perspektivu, ćutanje se lako tumači kao saglasnost, a odsustvo javnog neslaganja kao dokaz društvenog konsenzusa. Javno preispitivanje prošlosti tada postaje čin nelojalnosti. Onaj ko progovori lako postaje izdajnik, otpadnik ili Nestbeschmutzer - onaj koji prlja sopstveno gnijezdo, kako su u poslijeratnoj Njemačkoj označavani ljudi koji su govorili o nacističkim zločinima i porodičnom saučesništvu. Takva etiketa ne osporava činjenice; ona kažnjava onoga ko ih iznosi i lojalnost zajednici postavlja iznad odgovornosti prema žrtvama i istini. Upravo zato suočavanje sa traumom ne podrazumijeva samo prostor da se o njoj govori, nego i sposobnost da se svjedočenje drugoga čuje, razumije i prizna kada dovodi u pitanje naša uvjerenja, osjećaj pripadnosti ili predstavu o sopstvenom gnijezdu.

Jaspers: odgovornost izvan neposredne krivice

Za one koji vjeruju da su oni i njihova “gnijezda” čisti, korisno je vratiti se Karlu Jaspersu. On nas podsjeća da se poslije velikih zločina pitanje odgovornosti ne može svesti samo na neposredne počinioce i krivičnu krivicu koja se utvrđuje pred sudom. A naša je stvarnost da negiramo čak i odluke sudova.

Politički smo kao građani odgovorni za djelovanje države koja je postupala u naše ime; moralno, za lične izbore, uključujući poslušnost i ćutanje. Jaspers govori i o metafizičkoj krivici, koja na prvi pogled može djelovati apstraktno, a možda je upravo ona najkonkretnija: riječ je o elementarnoj ljudskoj solidarnosti sa žrtvom i pitanju jesmo li učinili ono što smo mogli da spriječimo nepravdu.

Nijesmo, dakle, svi krivi na isti način, ali niko ne bi trebalo unaprijed da se proglasi potpuno nevinim. Jaspers nas poziva da se pitamo ne samo šta smo učinili nego i šta smo znali, šta smo prećutali i kome je naše ćutanje koristilo.

“Sve dok se mašta ne porobi, ljudi nisu sasvim ućutkani” (Dimitrijević).

Poglavlja o religiji, obrazovanju i umjetnosti pokazuju da se ućutkivanje ne svodi na političku zabranu. U tekstu o religijskim institucijama polazi se od Spinozinog izopštenja iz jevrejske zajednice u Amsterdamu, a zatim se razmatraju progoni jeretika i otpor prevođenju svetih tekstova na jezike dostupne običnim vjernicima, čime su vjerski autoriteti čuvali pravo na njihovo tumačenje. Poglavlje o školi opisuje darovite učenike koji prestaju da postavljaju pitanja ili kriju znanje zato što ih vršnjaci odbacuju, a nastavnici doživljavaju kao smetnju. Tekst o umjetnosti prati cenzuru od nacističkog spaljivanja knjiga i staljinističke kontrole stvaralaštva do zabrana filmova i progona umjetnika u Jugoslaviji. U svim tim primjerima vlast ne želi da kontroliše samo ponašanje nego kreativna promišljanja, radoznalost i maštu - jer čovjek koji može da zamisli drugačiji svijet još nije potpuno potčinjen.

Kolektivna trauma u muzeju

Aleksandar Dimitrijević posebno je naglašavao ulogu umjetnosti kao prostora u kojem ućutkano iskustvo može da dobije oblik i bude podijeljeno. Tu misao lako je povezati sa djelima koja su postala vizuelna svjedočanstva kolektivnog nasilja i stradanja koja su bila toliko velika da ih je teško bilo u potpunosti ućutkati - Pikasovom Gernikom, Boterovim Masakrom nevinih i Lubardinim logorskim crtežima. Međutim, ispričala bih svoju intimnu priču...

Prije nekoliko godina u bečkom Belvedereu iznenadila me je Klimtova slika Eve, a pravi šok je uslijedio tek nakon što sam na par metara od nje ugledala Rodenovu Evu. Na Klimtovoj nedovršenoj slici Adam i Eva, nastaloj između 1916. i 1918. godine, Eva je potpuno dominantna, samozadovoljna, budna, svijetla i gleda me pravo u oči, nasmijana. (Adam je ovdje toliko u sjenci da ga na početku nijesam ni primijetila.) Nasuprot njoj stajala je Rodenova Eva, modelovana 1881. za Vrata pakla: pognute glave, sa rukama preko lica i grudi. Gledam je kako nosi stid, krivicu i patnju zbog Velikog pada. Gledam i plačem jer tada shvatam koliko je stara i otkuda dolazi ta trauma zvana “žena je uvijek kriva”, “žena je zmija”, “od žene je počeo grijeh” i zmija sa ženskim licem. Šapućem, a kasnije i zapisujem: ”Tužnije od prezira muškarca prema ženi jeste kada žena samu sebe i svoj pol prezire. Evo, pramajko, hiljadama godina si nosila breme kolektivne ženske krivice. Kao i ti, tvoje ćerke su povjerovale da su unaprijed krive i manje vrijedne. Evo, voljena, nijesi ti ništa kriva. Krivi su oni koji su se iza tvojeg lika, djela i tijela krili.” Nešto kasnije me je sačekao Nespokoj, Mila Božovića, opet u ženskom tijelu. Poželjela sam da im se Ona pridruži u Beču.

Umjesto zaključka

Možda je upravo samokritika unutar profesije najbolji uvod u zaključak ove priče. Završna poglavlja zbornika pokazuju da ućutkivanje može da nastane i unutar profesija koje bi trebalo da počivaju na slušanju. Autori ukazuju da ni psihoanaliza nije bila pošteđena centara moći, rivaliteta, arogancije i otpora prema kreativnom radu i novim idejama. Time se krug zatvara: ućutkivanje nije samo ono što drugi čine nama; ono može da se uspostavi u svakoj porodici, zajednici, instituciji i profesiji onda kada autoritet postane važniji od dijaloga, a pripadanje od istine. Prevazilaženje ućutkivanja zato počinje spremnošću da čujemo glas koji remeti našu sigurnost, naročito kada dolazi iz sopstvenog gnijezda.