Nepoželjan pisac: Koliko košta pravo na svoj stav?

Dešava se da nastupe trenuci kada pisac prestaje da bude važan samo zbog onoga što je napisao. U središte pažnje tada dolazi ono u šta vjeruje, koga podržava, protiv čega govori i da li je spreman da od svojih stavova odustane kada zbog njih počne da snosi posljedice. Upravo se na toj granici između književnosti i politike našla irska književnica Sali Runi, čija djela britanski izdavač Faber i Faber više neće distribuirati na tržištu Ujedinjenog Kraljevstva.

Povod je njena podrška organizaciji Palestine Action, koju je britanska vlada 2025. godine zabranila na osnovu antiterorističkih propisa. Runi je javno saopštila da namjerava da nastavi da je podržava, naglašavajući da organizacija nije zabranjena u Republici Irskoj. Prema saopštenjima autorke i izdavača, britanski pravni okvir doveo je do situacije u kojoj Faber smatra da ne može da joj isplaćuje prihode od prodaje njenih knjiga na tom tržištu. Zbog toga je, uz saglasnost književnice, odlučeno da se distribucija obustavi.

Ovdje, dakle, nije riječ o formalnoj zabrani njenih romana. Ipak, posljedica je konkretna: mogućnost da se njene knjige prodaju na jednom od najvažnijih tržišta postaje ograničena, a politički stav dobija neposrednu profesionalnu i finansijsku cijenu. Runi je pritom poručila da je spremna da prihvati posljedice svojih uvjerenja.

Njen slučaj nije prvi u kojem se književnik našao pred sličnim izborom. Istorija književnosti puna je primjera autora čija su djela bila zabranjivana, čije su karijere prekidane, a životi obilježeni sukobom sa političkom vlašću ili društvenim normama. Okolnosti nijesu uvijek iste, niti se sve te sudbine mogu izjednačiti. Ali pitanje koje ih povezuje ostaje isto: šta se događa kada ono što pisac misli i govori postane važnije od onoga što piše?

Kada je knjiga opasnija od onoga što govori

Boris Pasternak dobro je znao šta znači kada književnost dođe u sukob sa zvaničnom ideologijom. Njegov roman “Doktor Živago”, koji je ponudio složeniju i kritičniju sliku revolucije i sovjetskog društva od one koju je vlast željela da vidi, nije mogao biti objavljen u Sovjetskom Savezu. Prvo izdanje pojavilo se u Italiji 1957. godine, a godinu kasnije Pasternak je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Umjesto priznanja, uslijedila je kampanja protiv njega. Pod pritiskom sovjetskih vlasti bio je primoran da odbije nagradu, a isključen je i iz Saveza sovjetskih pisaca. Njegov slučaj pokazao je da ni svjetski književni ugled nije dovoljna zaštita kada se djelo protivi slici društva koju vlast želi da nametne.

Još teže posljedice osjetio je Aleksandar Solženjicin, koji je u svojim knjigama razotkrivao iskustva zatvorenika i represiju sovjetskog sistema. Nakon što je Arhipelag Gulag objavljen na Zapadu 1973. godine, vlasti su ga uhapsile, optužile za izdaju i 1974. protjerale iz zemlje. Njegova djela bila su zabranjivana, a on je godinama živio u izgnanstvu.

Pasternak i Solženjicin nijesu izgubili samo mogućnost da nesmetano objavljuju u svojoj zemlji. Sukob sa vlašću platili su javnim položajem, sigurnošću i pravom da žive u vlastitoj otadžbini. U poređenju sa njihovim iskustvom, slučaj Sali Runi odvija se u drugačijem pravnom i političkom okviru. Ipak, zajedničko im je to što se granice književne djelatnosti određuju i izvan samog književnog teksta.

Pasternak i Solženjicin nijesu izgubili samo mogućnost da nesmetano objavljuju u svojoj zemlji. Sukob sa vlašću platili su javnim položajem, sigurnošću i pravom da žive u otadžbini. U poređenju sa njihovim iskustvom, slučaj Sali Runi odvija se u drugačijem pravnom i političkom okviru. Zajedničko im je to što se granice književne djelatnosti određuju i izvan samog književnog teksta

Crne liste i tišina koja se ne mora narediti

Pritisak na pisce ne dolazi uvijek u obliku zvanične zabrane. Ponekad je dovoljno da izdavači, producenti ili druge institucije procijene da je saradnja sa određenim autorom politički ili poslovno rizična.

Američki scenarista i romanopisac Dalton Trambo bio je jedna od najpoznatijih žrtava antikomunističke kampanje u Sjedinjenim Američkim Državama. Pošto je odbio da sarađuje sa Makartijevom kongresnom komisijom koja je istraživala navodne komunističke veze u filmskoj industriji, osuđen je zbog nepoštovanja Kongresa i završio u zatvoru. Nakon toga našao se na holivudskoj crnoj listi, što mu je godinama otežavalo da radi pod vlastitim imenom.

Trambo nije bio zabranjen kao pisac u svakom smislu te riječi, ali mu je industrija u kojoj je radio zatvorila vrata. Njegov slučaj pokazuje da profesionalna kazna može biti djelotvorna i bez jedne jedine odluke kojom se zabranjuje pisanje. Dovoljno je da autor izgubi mogućnost da objavljuje, radi i dopre do publike.

Sličan mehanizam, iako u sasvim drugačijim okolnostima, vidljiv je i u drugim primjerima iz kulturne istorije: kada politička pripadnost ili javno izneseno uvjerenje postanu prepreka profesionalnom angažmanu, pitanje slobode izražavanja prestaje da bude apstraktno. Ono se pretvara u pitanje egzistencije.

Slučaj Sali Runi otvara staro, ali i danas neprijatno pitanje: gdje prestaje primjena zakona, a počinje kažnjavanje zbog mišljenja?

Lični stav kao razlog za progon

Egipatska književnica i feministička aktivistkinja Naval el Sadavi platila je visoku cijenu zbog kritike položaja žena, patrijarhalnih odnosa i političke vlasti. Nakon objavljivanja knjige “Žene i seks” 1972. godine izgubila je položaj u Ministarstvu zdravlja, a 1981. bila je zatvorena tokom obračuna predsjednika Anvara el Sadata sa političkim neistomišljenicima. Njena djela nailazila su na zabrane, dok je sama bila izložena prijetnjama i profesionalnoj izolaciji.

Kod Sadavi se jasno vidi koliko se književni i intelektualni angažman mogu ispreplesti sa ličnom hrabrošću. Kritika društvenih normi nije ostala na stranicama knjiga, već je uticala na njen položaj u društvu i njenu slobodu. Takva iskustva podsjećaju da pisci često ne govore samo o politici nego i o ljudima čiji se glasovi rijetko čuju, zbog čega njihovo pisanje može postati neprijatno onima koji imaju moć.

Drugačiji, ali podjednako potresan slučaj jeste sudbina Salmana Ruždija. Nakon objavljivanja romana “Satanski stihovi” 1988. godine, njegova knjiga zabranjena je u više država, a iranski ajatolah Homeini 1989. izdao je fetvu kojom je pozvao na Ruždijevu smrt. Pisac je godinama živio pod policijskom zaštitom, a 2022. preživio je težak napad nožem tokom javnog nastupa u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ruždijev slučaj daleko prevazilazi pitanje izdavačkih ograničenja. On pokazuje koliko posljedice sukoba oko književnog djela mogu biti ozbiljne kada se vjerska i politička osuda pretvori u prijetnju po život. Zbog toga je važno ne izjednačavati različite oblike pritiska, ali i ne zaboraviti da zabrana knjige, profesionalna izolacija i fizičko nasilje pripadaju različitim tačkama mnogo šireg problema: neprihvatanja prava autora da izrazi ono što misli.

Slučaj Sali Runi nije važno posmatrati samo kao spor jedne književnice sa izdavačem. On otvara pitanje koliko daleko mogu dosegnuti posljedice političkog angažmana i može li se pravna odgovornost za podršku zabranjenoj organizaciji odraziti na sasvim drugo područje: pravo čitalaca da dođu do knjiga i pravo autora da od svog rada žive

Palestinski glasovi u središtu kulturnog spora

Slučaj palestinske književnice Adanije Šibli posebno je značajan za razumijevanje polemika koje prate Sali Runi. U oktobru 2023. godine odložena je ceremonija dodjele nagrade LiBeraturpreis za Šiblin roman “Minor Detail”. Odluka je donesena u vrijeme kada je, nakon napada Hamasa na Izrael 7. oktobra, počeo rat u Gazi. Organizatori Frankfurtskog sajma knjiga naveli su da žele da pronađu odgovarajući prostor za izraelske i palestinske glasove, ali je odluka izazvala kritike dijela književne i izdavačke zajednice.

Nagrada nije formalno oduzeta, ali je odlaganje ceremonije otvorilo pitanje da li političke okolnosti mogu uticati na to čiji se glasovi čuju u međunarodnom kulturnom prostoru. Šiblin slučaj nije istovjetan slučaju Sali Runi: jedna je književnica čije je uručenje nagrade odloženo, a druga autorka kojoj je distribucija knjiga na britanskom tržištu obustavljena. Ipak, oba primjera pokazuju koliko književnost i javno izražavanje solidarnosti sa Palestincima mogu postati predmet sporova koji prevazilaze granice umjetnosti.

Upravo tu slučaj Runi dobija šire značenje. Njeno pravo da zastupa određeni politički stav nije isto što i pitanje zakonitosti finansijske podrške organizaciji koja je zabranjena u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ta pitanja treba razlikovati. Ali, jednako je važno ispitati kakve posljedice primjena takvih propisa može imati po kulturni život, izdavaštvo i dostupnost književnih djela.

Cijena uvjerenja

Slučajevi Pasternaka, Solženjicina, Tramba, Sadavi, Ruždija i Šibli pokazuju da pisci zbog svojih djela i stavova mogu izgubiti mnogo više od naklonosti publike. Neki su bili izloženi cenzuri i profesionalnom bojkotu, neki su ostali bez zaposlenja i mogućnosti objavljivanja, a neki su završili u zatvoru ili bili protjerani iz vlastite zemlje. Te sudbine nijesu jednake i ne treba ih svoditi na jednu priču, ali svaka na svoj način govori o odnosu između književnosti i moći.

Zbog toga slučaj Sali Runi nije važno posmatrati samo kao spor jedne književnice sa izdavačem. On otvara pitanje o tome koliko daleko mogu dosegnuti posljedice političkog angažmana i može li se pravna odgovornost za podršku zabranjenoj organizaciji odraziti na sasvim drugo područje: pravo čitalaca da dođu do knjiga i pravo autora da od svog rada žive.

Runi je javno saopštila svoje stavove i poručila da je spremna da prihvati posljedice. Takva odluka može se tumačiti kao dosljednost vlastitim uvjerenjima, ali i kao podsjećanje da sloboda izražavanja ima stvarnu težinu tek kada se razmatraju i cijene koje pojedinac zbog nje može platiti.

Možda je najvažnije pitanje šta društvo gubi kada se književnik počne posmatrati prvenstveno kroz svoja politička uvjerenja, a tek potom kroz ono što stvara. Knjige nijesu izvan politike, niti pisci imaju obavezu da ćute o svijetu u kojem žive. Ali društvo koje želi da sačuva slobodu izražavanja mora biti spremno da brani pravo na neslaganje i onda kada su stavovi autora nepopularni, neprijatni ili suprotni većinskom mišljenju. Jer sloboda izražavanja nije stvarna samo onda kada se čuju glasovi sa kojima se slažemo. Njena vrijednost najviše dolazi do izražaja upravo onda kada se suočimo sa onima koje bismo najradije ućutkali.