Čitav svijet na običnom igralištu

Sa željom da otvori razgovor o prijateljstvu, o tome kako gradimo bliskost sa drugima, kako se nosimo sa promjenama i šta od naših zajedničkih iskustava ostaje u nama, rediteljka Milja Mazarak Marinkov dočekuje premijeru predstave “Leteća kuća” koju postavlja u Gradskom pozorištu Podgorica.

“Leteća kuća”, namijenjena starijima od šest godina, biće izvedena sjutra u 20 časova na Velikoj sceni Gradskog pozorišta koje je koproducent djela zajedno sa novoosnovanim Kotorskim pozorištem za djecu i mlade.

Dramski tekst potpisuje Dunja Matić, a nastao je po motivima romana “Leteća kuća gospodina Prosperijusa” hrvatske književnice Snježane Babić Višnjić, dobitnice nagrade “Dragan Radulović” za 2025. godinu.

Predstava kroz priču o zajedničkoj igri i izgradnji neobične kuće otvara teme prijateljstva, pripadanja, mašte i prihvatanja promjena.

“Važnost nije samo u onome što nastane, već i u iskustvu zajedničkog stvaranja i promjenama koje ono donosi”, ističe rediteljka Mazarak Marinkov koja više o svemu tome govori u intervjuu za “Vijesti”.

U predstavi igraju Maša Božović i Omar Bajramspahić. Dramaturgiju i kostimografiju potpisuje kolektiv predstave, scenografiju Smiljka Šeparović, muziku i dizajn zvuka Nenad Kojić, a dizajn svjetla Ivan Vuksanović. Reprizna izvođenja zakazana su za nedjelju 25. oktobar i utorak 27. oktobar, u 12 časova na Velikoj sceni.

Bliži se premijera predstave “Leteća kuća”, kako biste je najavili - kome se obraćate i o čemu nam predstava govori?

“Leteća kuća” je priča o susretu i prijateljstvu dvoje djece, Nore i Darina, koji na jednom sasvim običnom igralištu uspijevaju da izgrade čitav jedan svijet samo za sebe. Kroz njihovu priču bavimo se odrastanjem, bliskošću, potrebom za pripadanjem i pronalaženjem sigurnog mjesta koje ne mora nužno biti fizički prostor, već može nastati u odnosu sa drugom osobom. Istovremeno, ovo je priča o tragovima koje određeni susreti ostavljaju u nama i o tome koliko nas takva iskustva mogu oblikovati. Predstava je namijenjena djeci starijoj od šest godina, ali i odraslima. Vjerujem da će različite generacije u njoj prepoznati različite stvari, jer su pitanja kojima se bavi suštinska i univerzalna.

U najavi predstave zapisali ste da nije najvažnije da kuća koju gradimo traje zauvijek, već da smo se usudili da je napravimo i da je ona, makar na trenutak, zaista letjela. Šta za Vas predstavlja ta “Leteća kuća” i kako se sama ideja razvijala tokom rada na predstavi?

Za mene je leteća kuća metafora prostora koji nastaje između ljudi. Nečega što zajedno stvaramo i što postoji zahvaljujući našem odnosu, povjerenju i spremnosti da se otvorimo jedni prema drugima. Neki susreti, prijateljstva i zajednička iskustva traju kratko, ali nas ipak duboko oblikuju i ono što smo kroz njih doživjeli može dugo ostati sa nama. Činjenica da nešto ne traje zauvijek ne znači da je bilo manje stvarno ili manje vrijedno. Zato mi je važna ideja da vrijedi graditi čak i kada znamo da nešto može da se sruši. Da se ne odreknemo bliskosti, stvaranja i novih iskustava samo zato što ne možemo da garantujemo njihovo trajanje.

Predstava nastaje po motivima romana Snježane Babić Višnjić, uz dramski tekst Dunje Matić i kolektivni dramaturški rad. Šta Vas je u tom materijalu posebno zainteresovalo, a šta ste prepoznali kao potrebno da se postavi na scenu?

Roman je bio predlog Gradskog pozorišta, a mene je već pri prvom čitanju posebno zainteresovao motiv leteće kuće. Privukla me je mogućnost da iz jednog tako maštovitog književnog motiva razvijemo novu scensku priču. Nije nam cilj bio da roman doslovno prenesemo na scenu, već da njegove motive iskoristimo kao polazište za stvaranje novog dramskog materijala. U saradnji sa Dunjom Matić, koja je napisala dramski tekst, i kroz zajednički dramaturški rad, u središte smo postavili odnos Nore i Darina, dvoje dece koja kroz zajedničku igru grade svoj svet. Veliki dio procesa zasnivao se na improvizacijama sa glumcima, istraživanju odnosa, prostora i različitih scenskih situacija. Tako je igra postala ne samo tema predstave, već i jedan od osnovnih postupaka njenog nastanka.

I pozorišno i književno djelo sugerišu da je moguće stvoriti svijet u kojem nemoguće postaje moguće. Djeca su toga možda svjesnija, ali tokom odrastanja to zaboravljamo. Koliko je važno podsjećati se toga?

Mislim da je sposobnost igre i maštanja jedna od najdragocenijih ljudskih sposobnosti, koju tokom odrastanja često zapostavljamo. Djeca umiju da od nekoliko sasvim običnih predmeta naprave čitav svijet. Da prihvate pravila koja su sama izmislila, da ih mijenjaju, istražuju različite mogućnosti i prepuste se nečemu čiji ishod nije unapred poznat. Odrastanjem postajemo sve više vezani za pravila, očekivanja, rezultate i odgovornosti. Ali mislim da je važno da usput ne izgubimo sposobnost da eksperimentišemo, zamišljamo i preispitujemo ono što nam se čini zadatim i nepromenljivim. Igra nije samo razonoda, niti pripada isključivo detinjstvu. Ona je način učenja, istraživanja i otkrivanja novih mogućnosti. A pozorište je jedno od mjesta na kojima možemo da sačuvamo tu sposobnost i zajedno zamišljamo svijet drugačijim nego što jeste.

Kao što ste već i kazali, “Leteća kuća” namijenjena je djeci starijoj od šest godina, ali i odraslima. O kojim ste temama željeli da otvorite razgovor s djecom i kako ste tražili ravnotežu između njihove perspektive i značenja koja će prepoznati odrasli?

Nismo pokušavali da napravimo predstavu koja će na jedan način govoriti djeci, a na drugi odraslima. Više nas je zanimalo kako da stvorimo zajedničko pozorišno iskustvo koje ostavlja prostor za različite perspektive, jer ne mislim da su one nužno strogo odvojene. Djeca će možda neposrednije pratiti odnos Nore i Darina i njihovu igru, dok će odrasli u istoj priči možda prepoznati nešto od sopstvenog odrastanja, sjećanja i prošlih iskustava, ali i pronaći inspiraciju da ponovo posegnu za igrom u svom odraslom životu. Voljela bih da predstava otvori razgovor o prijateljstvu, o tome kako gradimo bliskost sa drugima, kako se nosimo sa promjenama i šta od naših zajedničkih iskustava ostaje u nama. I možda najviše od svega, da pruži priliku djeci i odraslima da se kroz predstavu bolje razumiju.

Priča otvara velike teme kao što su usamljenost, tuga, nostalgija, nedostatak komunikacije, udaljavanje, ali i prijateljstvo, ljubav, nada. Koliko je važno razgovarati sa djecom o temama od kojih ih odrasli često štite?

Mislim da je veoma važno, jer djeca osjećaju i doživljavaju mnogo više nego što odrasli ponekad pretpostavljaju. Ona prepoznaju odsustva, promjene, napetosti i nerazumijevanja, čak i kada još nemaju riječi kojima bi mogla da objasne svoja iskustva. Pokušavajući da ih zaštitimo od teških tema, ponekad zaboravljamo da ih ne možemo zaštititi od svih teških osjećanja i životnih okolnosti. Pozorište može da ponudi prostor u kojem se takva iskustva prepoznaju, razumiju i dijele. Ne mora da nudi gotova rješenja niti da objašnjava kako bi neko trebalo da se osjeća, ali može da pomogne da se i o neprijatnim ili bolnim osjećanjima progovori. U našoj predstavi postoje usamljenost, odsustvo i nerazumijevanje, ali postoji i mogućnost da se kroz prijateljstvo pronađe oslonac, da se neko osjeti viđenim i prihvaćenim. Mislim da je važno da djeci ponudimo i jedno i drugo: iskrenost prema složenosti života i prostor za nadu.

S obzirom na to da je u pitanju predstava za djecu, jeste li razmišljali o porukama koje njome šaljete i koliko je izazovno raditi djela namijenjena djeci, a ne pojednostavljivati tematiku, emocije, pa možda ni jezik?

Ne pristupam pozorištu za djecu sa idejom da predstava mora da prenese jednu jasnu, unaprijed određenu poruku. Mnogo mi je važnije da omogući različita iskustva i tumačenja, da nas podstakne da preispitujemo sopstvena iskustva i stavove... Mislim da djecu često potcjenjujemo kada je reč o njihovoj sposobnosti da razumiju složene odnose i emocije. Djeca ne žive u pojednostavljenom svijetu, pa ne vidim razlog da im nudimo pojednostavljenu umjetnost. Za mene je izazov pronaći odgovarajući scenski jezik, ritam i način pripovijedanja koji će djeci omogućiti da se povežu sa temama kojima se bavimo, a da pritom ne izgubimo njihovu složenost. Vjerujem da djeca zaslužuju jednako kvalitetno, slojevito i umjetnički uzbudljivo pozorište kao i odrasli. Utoliko prije što njihovi prvi susreti sa umjetnošću mogu značajno oblikovati njihov kasniji odnos prema njoj.

Imate li neka očekivanja od predstave i kakav je proces za Vama?

Najviše bih voljela da ova predstava publici zaista pruži radost jednog neposrednog pozorišnog iskustva. Proces je bio intenzivan, istraživački i veoma dragocjen. Zahtijevao je mnogo otvorenosti, međusobnog povjerenja i spremnosti da se prepustimo nepoznatom, da isprobavamo različite mogućnosti i mnogo puta odustanemo od unaprijed zamišljenih rješenja.

Posebno mi je značila saradnja sa Mašom Božović i Omarom Bajramspahićem, koji su svojom kreativnošću, posvećenošću i spremnošću za igru dali veliki doprinos nastanku ove predstave. Zanimljivo je i to što će improvizacija ostati sastavni dio predstave i nakon premijere, jer želimo da svako izvođenje sačuva nešto od spontanosti, nepredvidivosti i živosti dječje igre. Voljela bih da predstava nastavi da raste i mijenja se kroz susrete sa publikom, jer mislim da je upravo u tome jedna od najljepših osobina pozorišta.

I na kraju, želim posebno da pomenem još dvoje ljudi i da im se javno zahvalim, ne samo na saradnji već i na ogromnoj podršci, povjerenju i prisutnosti u različitim trenucima ovog procesa. Veliko hvala scenografkinji Smiljki Šeparović i kompozitoru i dizajneru zvuka Neši Kojiću.