Predstave obično završavaju spuštanjem zavjese ("ovdje zavjese nema"). Druge nastave da traju i nakon što se svjetla u sali upale. „Mirandolina“, koju je režirala Tanja Mandić Rigonat, sinoć je pred podgoričkom publikom ispraćena ovacijama, ali njena vrijednost nije samo u aplauzu koji je dobila. Važnije je ono što ostaje poslije njega: pitanja koja se ne mogu tako lako zaboraviti ni misli koje se ne daju utišati.
Može li žena biti slobodna, a da zbog toga ne bude proglašena opasnom? Može li sama da bira koga će voljeti, s kim će se igrati, kome će se približiti, a koga odbiti, bez potrebe da se za svoje odluke pravda? I zašto se ženska samosvijest tako često doživljava kao prijetnja, naročito onda kada žena odbije da igra ulogu koju su joj drugi namijenili?
Mirandolina je mnogo više od dovitljive vlasnice gostionice koja zna kako da izađe na kraj s muškarcima. Ona je žena koja razumije moć koju ima, ali ne pristaje da je neko drugi definiše. U svijetu u kojem muškarci očekuju da budu centar njenog univerzuma, ona zadržava pravo da sama određuje pravila igre. Upravo u tom prostoru između zavođenja, nadmudrivanja i borbe za vlastiti izbor otvara se i najvažniji sloj predstave: pitanje koliko smo, zapravo, spremni da prihvatimo ženu koja ne traži dozvolu da bude svoja.
U režiji Tanje Mandić Rigonat, Goldonijeva „Mirandolina“, oslonjena i na čitanje Petera Turrinija, nije tek kostimirana komedija o ljubavnim igrama i muškom sujetnom svijetu. Ona je priča koja iz prošlosti stiže pravo u našu sadašnjost, podsjećajući nas da se društvene okolnosti mijenjaju brže nego što se mijenjaju predrasude. Žena koja zna šta želi i koja se ne odriče svoje slobode i danas izazva nelagodu. Naročito kod onih koji slobodu razumiju kao pravo koje pripada njima, ali ne i drugima.
Ono što ovu predstavu čini posebno uspjelom jeste način na koji se ozbiljne teme ne nameću publici, već se otvaraju kroz humor. Smijeh ovdje nije bijeg od stvarnosti, nego način da je jasnije vidimo. Dok se zabavljamo muškim nadmetanjem, ljubomorom, sujetom i pokušajima da se Mirandolina osvoji ili pokori, postaje jasno da se iza komičnih situacija krije ozbiljna borba za moć. Ko ima pravo da bira? Ko određuje granice prihvatljivog ponašanja? I zašto se ženska sloboda tako često pogrešno tumači kao poziv na osvajanje ili izazov koji treba savladati?
Predstava ima izuzetno dobar ritam. Radnja se razvija živahno, situacije se smjenjuju bez praznog hoda, a pažnja publike ne popušta. Nema trenutaka u kojima se osjeti da predstava stoji u mjestu ili da humor gubi snagu. Sve djeluje povezano i dinamično, a komični elementi nijesu sami sebi svrha. Oni grade karaktere, razotkrivaju njihove slabosti i vode nas prema pitanjima koja ostaju i onda kada se nasmijemo.
Posebnu dimenziju donosi naratorski element, koji predstavi daje dodatni sloj i širi okvir za razumijevanje onoga što gledamo. On nije samo način da se priča poveže, već otvara prostor za odmak od samih događaja i za promišljanje njihovog značenja. Tako Mirandolinina priča prestaje da bude samo niz duhovitih susreta i postaje priča trajanju, o odnosima koji se, uprkos vremenskoj udaljenosti, i danas prepoznaju. Jer, koliko god se mijenjali odjeća, običaji i društvena pravila, potreba da kontrolišemo tuđe izbore nije nestala.
Vizuelni identitet predstave jedan je od njenih važnih aduta. Kostimi su odlični - upečatljivi, promišljeni i u skladu sa karakterima i atmosferom komada. Oni nijesu samo ukras niti puka ilustracija vremena u kojem se radnja odvija, već doprinose karakterizaciji i scenskoj dinamici. Scenografija je takođe pažljivo osmišljena, funkcionalna i estetski zaokružena, stvarajući prostor u kojem se gluma, pokret i komični obrti prirodno nadovezuju. Kostim, scenografija i gluma djeluju kao dijelovi iste cjeline, bez suvišnosti i bez potrebe da se bilo koji element nameće na račun ostalih.
Glumački ansambl nosi predstavu sa lakoćom i sigurnošću. Katarina Marković u naslovnoj ulozi donosi Mirandolinu koja nije svedena ni na zavodnicu ni na puku manipulatorku. Ona je inteligentna, duhovita, svjesna svoje privlačnosti i sposobna da pročita slabosti onih koji misle da mogu pročitati nju. Njena snaga nije samo u tome što umije da nadmudri muškarce, već i u tome što ne pristaje da joj oni određuju vrijednost.
Vučić Perović, Lazar Dragojević, Goran Slavić, Goran Vujović, Lara Dragović i Julija Milačić Petrović Njegoš doprinose cjelini u kojoj se karakteri i odnosi jasno izdvajaju, a komične situacije dobijaju puni zamah. Predstava funkcioniše kao ansambl, što je posebno važno za komediju u kojoj ritam, preciznost i reakcija jednog glumca zavise od onoga što se dešava na sceni oko njega.
Ipak, najveća vrijednost „Mirandoline“ nije samo u tome što je duhovita, vizuelno privlačna i glumački razigrana. Njena snaga je u tome što nas kroz smijeh suočava sa pitanjima koja nijesu izgubila aktuelnost. Žena koja odbija da bude nečije vlasništvo, koja ne pristaje na unaprijed određenu ulogu i koja želi da sama odlučuje o svom životu i dalje remeti poredak u kojem se od nje očekuje poslušnost. Zbog toga Mirandolina nije samo junakinja jedne komedije, već i podsjetnik da sloboda nikada nije bila samo pitanje lične želje - već i pitanje društva koje tu želju prihvata ili pokušava da je kazni.
Ovacije kojima je podgorička publika pozdravila predstavu potvrđuju da je njena energija stigla do gledalaca. Ali aplauz je tek završetak večeri, ne i završetak razgovora koji „Mirandolina“ pokreće.
Jer, na kraju, nije najvažnije koliko vješto Mirandolina uspijeva da nadmudri muškarce. Mnogo je važnije pitanje koje ostavlja nama: jesmo li zaista spremni da prihvatimo slobodu drugoga, čak i onda kada ne možemo da je kontrolišemo?
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
