Krik i dodir, umjetnički dijalog Miša Vemića i njegove kćerke Marije

U Dvorcu kralja Nikole u Nikšiću prvi put zajedno izlažu otac i kćerka. Dvije samostalne postavke, različiti likovni rukopisi i ista potreba da se kroz umjetnost otkrije ono nevidljivo u čovjeku - kod Miša Vemića kroz krik, a kod Marije Vemić Abramović kroz dodir

3117 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Printscreen
Foto: Printscreen

Umjetnost ponekad najiskrenije govori upravo onda kada riječi nijesu dovoljne. U Dvorcu kralja Nikole u Nikšiću, u organizaciji Javne ustanove Muzeji i galerije Nikšić, otvorene su u utorak veče dvije izložbe koje, iako nastaju iz različitih umjetničkih senzibiliteta, povezuje duboko promišljanje čovjeka i njegovog unutrašnjeg svijeta. Riječ je o postavkama “Snovi koji su me probudili/Odjek neizgovorenog” Miomira Miša Vemića i “Dodir sebe” Marije Vemić Abramović.

Miomir Mišo Vemić, Marija Vemić, Slikarstvo
foto: Promo

Otac i kćerka prvi put su svoje radove predstavili u zajedničkom izložbenom prostoru, stvarajući umjetnički susret dvije generacije i dva autonomna likovna izraza. Njihove radove ne povezuje puko porodično nasljeđe, već energija, snaga crteža i potreba da se kroz ljudsku i životinjsku figuru izraze duboka emocionalna stanja.

Istoričarka umjetnosti Anastazija Miranović, koja je otvorila izložbe, odnos dva autora prepoznaje kao dijalog krika i dodira, dva različita, ali suštinski povezana načina umjetničkog suočavanja sa čovjekom i svijetom.

“Umjetnički dijalog oca i kćeri mogao bi se simbolički odrediti odnosom krika i dodira. Mišovi konji, izrasli iz arhetipskog dječačkog sjećanja, nose u sebi iskonski krik čovječanstva. Razjapljene čeljusti, razgoračene oči, napregnuta muskulatura i siloviti pokreti postaju metafore stradanja, otpora i borbe protiv otuđenja savremenog svijeta”, kazala je Miranović.

Nasuprot tome, Marijine figure, kako ističe, usmjerene su ka unutrašnjoj drami samospoznaje. Njihove deformisane i grčevito pokrenute forme, kao i ruke koje grle, stežu, pridržavaju i dodiruju tijelo, postaju sredstvo preispitivanja sopstva.

“Ono što je kod Miša krik upućen svijetu, kod Marije je dodir usmjeren ka sebi. U međugeneracijskom preplitanju oca i kćeri ne treba tražiti jednostavnu liniju nasljeđivanja, već kontinuitet senzibiliteta koji se ostvaruju kroz razlike. Marija ne ponavlja očev ekspresionistički rukopis, već pojedine njegove formalne i emocionalne pretpostavke preobražava u sopstveni likovni jezik”, navela je Miranović.

Miomir Mišo Vemić, Marija Vemić, Slikarstvo
foto: Portal Onogošt

Dok Mišovi konji galopiraju kroz dramu svijeta, Marijine figure prolaze kroz dramu sopstva. Zajednička im je, smatra Miranović, potreba da vidljivim iskažu nevidljivo i da kroz pokret, grč, krik ili dodir dođu do istine o čovjeku.

Mišo Vemić je umjetnik čiji je prepoznatljivi likovni motiv odavno prešao granice Crne Gore. Konj, koji se u njegovom stvaralaštvu pojavljuje još od dječačkih dana, mnogo je više od životinjske figure. On je simbol unutrašnjeg nemira, pobune i protesta protiv negativnih pojava u društvu.

“Svaka izložba koju umjetnik priredi je, u stvari, autoportret. Preko figure konja pokušavam da izrazim sve svoje porive, sukobe sa sobom i svijetom, da preko vriska protestujem zbog svega negativnog u našem okruženju. To je moj način da izrazim vlastito nezadovoljstvo i pokušaj da nešto promijenim. A to je moguće samo preko publike koja će posmatrati moje radove i prepoznati moja umjetnička htjenja”, kazao je Vemić.

Miomir Mišo Vemić, Marija Vemić, Slikarstvo
foto: Portal Onogošt

Za razliku od očevog izraženog ekspresionističkog naboja, Marija Vemić Abramović umjetnički pogled usmjerava ka čovjekovoj unutrašnjosti, emocijama i složenosti ličnog identiteta. U ciklusu “Dodir sebe” ljudska figura oslobođena je ambijenta i pozadine. U središtu su tijelo i ruke, kroz koje umjetnica istražuje različita emocionalna stanja i odnos čovjeka prema sebi.

“Bavim se tumačenjem čovjeka, pokušavam da ga ogolim, da prikažem emocije i različita stanja kroz koja prolazi. U rukopisu i motivima dosta se razlikujem od oca, ali postoje sličnosti, jer oboje slikarski pričamo o uticaju emocije na čovjeka. Ta emocija kod mene proizvodi drugačiji naboj, a oboje nastojimo da upravo taj naboj prenesemo posmatračima”, kazala je Marija.

Odrastanje u očevom ateljeu obilježilo je njen odnos prema umjetnosti, ali i način na koji je publika godinama posmatrala njeno stvaralaštvo, često ga upoređujući sa očevim. Ipak, Marija je izgradila vlastiti likovni izraz, zadržavajući crtež kao jednu od njegovih najvažnijih osnova.

Miomir Mišo Vemić, Marija Vemić, Slikarstvo
foto: Portal Onogošt

Za Miša Vemića zajedničko izlaganje sa kćerkom predstavlja posebno emotivno iskustvo.

“Pun sam ponosa i poleta, jer je neopisivo lijep osjećaj izlagati sa kćerkom. Spona u našem umjetničkom djelovanju je energija. Marijina postavka nosi naziv ‘Dodir sebe’, kojom ona dodiruje sebe kroz čovjekovu figuru, dok ja kroz temu konjskog bića dodirujem svoju unutrašnjost i emocije. Mislim da je Marija Vemić Abramović svojim radom možda prevazišla moju umjetnost”, poručio je Vemić.

Marija, s druge strane, ističe da je očev uticaj prisutan prije svega u crtežu, ali da je njihov odnos prema stvaralaštvu obilježen i otvorenom kritikom i međusobnim podsticanjem.

“Očev rad je uticao na mene tako što sam negdje, nesvjesno, provukla neki rukopis sličan njegovom, prije svega mislim na crtež. Ne ustručavam se da iskažem svoje mišljenje o nekom njegovom radu, a tako je i obrnuto. To je dobro za oboje, jer podstičemo nova razmišljanja tokom procesa rada”, kazala je ona.

Iza njih su značajna izlagačka iskustva. Mišo Vemić do sada je imao 57 samostalnih i više stotina kolektivnih izložbi u Crnoj Gori i inostranstvu, dok Marija Vemić Abramović bilježi 13 samostalnih i 25 grupnih izložbi u Crnoj Gori i regionu.

Njihov prvi zajednički izložbeni susret u Nikšiću zato je mnogo više od predstavljanja radova dva umjetnika. To je priča o stvaralačkom kontinuitetu koji ne podrazumijeva ponavljanje, već slobodu da se naslijeđeni senzibilitet razvije u vlastiti izraz.

Dva umjetnika, dvije generacije i dva različita pogleda na čovjeka susreću se u istoj umjetničkoj potrebi - da se iskaže ono što često ostaje neizgovoreno. Mišo to čini krikom, Marija dodirom. A između njih, u prostoru umjetnosti, ostaje priča o čovjeku.

Pogledajte još: