Tek smo načeli zagonetke koje se kriju u Riječkoj nahiji, gdje se na prostoru Dobrske Župe nalaze stara sela Piperi, Donji Peleši i Gornji Peleši. Ova naselja koja se pominju u defterima iz 1521. i 1523. godine nalazila su se na trasi starog puta, što je i uticalo na njihovo stradanje tokom turskih pohoda 1688, 1692, 1712, i 1714. Po svoj prilici tada je većina nekadašnjeg stanovništva pobijena, porobljena ili raseljena. Izgleda da je u te dvije i po decenije cijeli kraj bio opustošen.
Međuplemenski rat
Oskudni Jovićevićevi podaci ukazuju da je dio življa ipak pretekao. Ali to malo što je preostalo, našlo se ubrzo usred međuplemenskog sukoba između Ceklina i Bjelica. Jovan Erdeljanović i Andrija Jovićević su zapisali narodna predanja o tom ratu. Prije nego što je izbio, moćno Bjeličko pleme zauzelo je zapustjele krajeve, od Stavora do Žabljaka - što posredno govori o razmjerama turskog pogroma i stradanju nekadašnjeg stanovništva.
Sukob Bjelica i Ceklina započeo je oko 1730. Taj strašni rat je po Jovićeviću potrajao čitavih 17 godina, otprilike do 1750. sa mnogim žrtvama na obije strane. Krajnji rezultat je bio povlačenje Bjelica prema Stavoru, dok su Ceklinjani sa Začiranima, Dobrljanima, Kosijerima, Ulićima i Bokovljanima zauzeli prostor gdje su potom nastala sela Meterizi i Dobrska Župa (“Riječka nahija”, 1999, 197).
Ostaci stare kaldrme poviše Gornjih Peleša
Prilikom podjele ovih teritorija, Dobrljanima su pripali Piperi, Donji i Gornji Peleši. Ceklinjani su pored onoga što im je pripalo, otkupili djelove koje su dobili Ulići, Bokovljani i Začirani (A. Jovićević).
Isprva su im ovi krajevi služili za ispašu, a onda su se u drugoj polovini 18. vijeka tu počeli trajno naseljavati Ceklinjani, kao i Dobrljani sa Lipe u Dobrskom selu.
U novoj situaciji, stara sela Piperi, Donji i Gornji Peleši postali su zaseoci Dobrske Župe. Ovo izlažemo u najkraćim crtama, da bi pokazali razmjere cijelog tog događaja sa dramatičnom demografskom i plemensko-teritorijalnom promjenom. Način života i unutrašnja organizacija nekadašnjih sela (sada zaselaka), ostali su u osnovi isti kakvi su bili i prije više vjekova.
Očuvana kaldrma
Asfaltni put kroz Gornje Peleše je prije oko četiri decenije dobrim dijelom izgrađen preko trase starog kaldrmisanog puta. Ovo se lijepo vidi na najvišoj tački na kojoj prestaje asfalt. Upravo sam u tom dijelu upoznao Milanoviće, Jelenu i Milana, koji su mi pokazali ostatke starog druma u blizini. Odatle se kaldrmom i danas može stići do Zagore i Velje gore, a odatle nastaviti ka Đalcima preko Plaćenovog luga. Široka je oko metar i po, i u prilično je dobrom stanju. Na pojedinim mjestima izgleda kao da je sagrađena juče. Prešao sam nekoliko stotina metara prema Zagori, pa skrenuo na okolne terase, na kojima se nalazi i nekoliko starih lokanja s vodom. Jedan ima oblik potkovice, sa zidom debelim preko pola metra.
Cijeli taj prizor pokreće brojna pitanja. Jer, sve je toliko kultivisano da se ne možete dovoljno načuditi. Sa obije strane druma, na prisojnoj strani, šire se zaravnjene i lijepo podzidane terase, koje je odavno zahvatila šikara, ali se i pored toga jasno nazire nekadašnja situacija. I opet se pred ovim prizorom javlja ista dilema kao i pred zaravnjenim terasama u Gospoštinama ili poviše Arbanasa u Jankovićima. Ko je sve ovo kultivisao do ovog nivoa? Koliko generacija je bilo potrebno da se sve ovo izvede?
Selište Kravarine i crkvište
Pred rastanak sa Milanovićima, Jelena me je upitala da li sam obišao Draškovo Kopito. Prethodno smo uz kafu razgledali Jovićevićevu kartu iz 1911. na kojoj je na prostoru Gornjih Peleša ucrtano nekoliko intrigantnih detalja. Kao što je “vrlo staro selište” Kravarine, koje se prema mapi nalazilo u blizini, prema Zagori “za Bijelom rudinom” (“Riječka nahija”, 167). Ili poput crkvišta koje se na mapi ucrtano kod Draškovog Kopita, na pola puta od Gornjih Peleša prema obližnjim Češljarima. Nakon što sam Jeleni odgovorio da nijesam, odvela me je do Gojka Vujovića. Na svu sreću ovaj dobri čovjek, na pragu devete decenije, bio je raspoložen da mi pokaže sve što me je zanimalo. I više od toga. Kada je shvatio zbog čega sam tu, počeo je da mi redom otkriva tragove prošlosti, koje može znati samo neko ko je cijeli vijek proživio u ovom kraju.
Gojko Vujović iz Gornjih Peleša u Dobrskoj Župi
Draškovo kopito
Krenuli smo odmah prema Draškovom Kopitu za koje je Jovićević 1911. zabilježio da “postoji na selištu”. Stvar je u tome što nikada ne znate na šta ćete naići. Jer, od Jovićevićevog doba prošlo je više od sto godina, a niko o tome u međuvremenu nije pisao. Put ka Draškovom Kopitu vijuga nekoliko stotina metara kroz pitomi krajolik, sa lijepim vinogradima. Kažem Gojku da me ta slika podsjeća na brčeoske prizore u Crmnici. On me u jednom momentu pita znam li za istoričara Dima Vujovića? Odgovaram da itekako znam, kao što mi je dobro poznat i njegov značaj. Kaže da mu je to bio brat od strica. Postaje mi jasno da je Gojko dobro potkovan sa istoriografske strane, jer mu to dolazi iz kuće. Vjerovatno je imao na desetine prilika da na bratstveničkim sjednicima razglaba istorijske teme do u nijanse.
Hrastovi
Na Draškovom kopitu nailazimo na idiličan prizor. Pred nama se na zaravnjenim i podzidanim terasama ukazuje raskošna kamena kuća. Ono što tražimo je stotinak metara dalje, u dijelu koji je šikara dobro zahvatila. Gojko kaže da se na tom mjestu nalazi groblje. Pitam je li staro i da li se vide kamene ploče? I ima li crkvišta? Gojko je sada u nedoumici jer mu ostaci crkve nijesu poznati. To je upravo ono o čemu sam govorio. Ko zna šta se desilo od kada je Jovićević zabilježio da se Crkvine nalaze “više Peleši” i da je riječ o starom selištu na kojem postoji crkva sa grobljem (“Riječka nahija”, str. 167-168). Probijamo se kroz šiblje i konačno stižemo do šumice u kojoj iz trave vire kamena obilježja. Groblje je očito prastaro, jer je skoro neprepoznatljivo. Da ne postoji lokalno predanje o njemu, teško da bi ga iko mogao i prepoznati. Kažem to Gojku. Slaže se. Pokazuje mi dva hrasta koja se visoko uzdižu nad tim mjestom, koje niko ne dira i ne bere. To je jasan trag prastare tradicije, koja se održala do danas. Riječ je o vjerovanju u nekakvu silu, “sjen”, koja boravi u velikim hrastovim ili brijestovim stablima. Ako bi neko s njih otkinuo makar i grančicu “ne bi umio doma doći”. O tome su u narodu sačuvane brojne legende. Razgledam pažljivo unaokolo tražeći tragove crkvišta, jer su Jovićevićeve bilješke obično vrlo pouzdane. Ali, uzalud.
Vukova gomila
Krećemo nazad. Pitam Gojka za stara kućišta - za ona za koja se ne pamti kome su pripadala. Odvodi me do mjesta na kome je pri jednoj strani grupisano četiri-pet kućišta. Potom nastavljamo još stotinak metara laganom uzbrdicom i stižemo do podnožja Vukove gomile, stjenovite gromade visoke oko sedam-osam metara, dobro obrasle trnjem. Naziv je indikativan, pa pitam Gojka ima li kamene gomile na vrhu? Kaže da ima. Uspinjem se. Na vrhu, nekoliko metara dalje vidim gomilu kamenja, koja međutim ne liči na tumul. Prilazim. U prvom momentu podsjeća na skoro zaravnjenu kamenu gomilu od koje je načinjen zaklon. Ovo je neko razgradio, dovikujem Gojku. Ali, taman što sam to izustio, slijedi iznenađenje. Jer na sjevernoj strani “gomile” jasno se uočava ostatak zidine od dva reda blokova sa trpancem u sredini. Riječ je o suhomeđnoj gradnji. Najvjerovatnije drevnoj. Pa, ovo je gradina! Gojko, čovječe, ovo nije gomila, no gradina!
Gornjopeleški vinogradi
Ne vjerujem onome što vidim, pa još jednom sve pažljivo razgledam. Tu je najvjerovatnije bila gradina, ali je razgrađena do neprepoznatljivosti. I pored toga se u dužini od metar i po - dva, jasno vidi ostatak dvostrukog reda blokova sa sitnim kamenom (trpancem) u središtu. Zidina je široka “samo” oko 80 centimetara, što mi je sumnjivo, jer su praistorijski bedemi obično mnogo širi. Silazim. Pitam Gojka, da li je ovdje uopšte dolazio neko od arheologa? Je li neko ovo vidio? Ne da ja znam, odgovara. Dolazili su jednom neki, ali su išli samo tamo đe smo bili (Draškovo Kopito).
Naravoučenije
Kažem Gojku da je ovo mnogo više nego što sam očekivao. Na sve sam bio spreman, ali na ovo nijesam ni pomišljao. Dakle, sve morate vidjeti i provjeriti. Na isti sam način u maju 2013. otkrio polukružnu kulu na Oblunu iznad Gornjeg blata - što je značajno zbog poređenja sa drugim ranosrednjovjekovnim gradovima. Mirko Kovačević je 1975. posebno istakao da na Oblunu “nijesu zatečene kule” (“Utvrđenja i gradovi u Crnoj Gori”, 120). To ga je očito začudilo. I u taj sam zaključak isprva povjerovao. U pitanju je autoritet. Ali, me je to kopkalo, pa sam se tome stalno vraćao dok sam obilazio strme litice Obluna. A naročito dok sam osmatrao kamenitu istočnu stranu sa koje je braniocima prijetila najveća opasnost. Onaj ko je napadao mogao je žrtvovati i dvjesta ljudi da bi se drugi preko njih uspeli preko zidine. Bilo je jasno da su na toj strani morali postojati visoki bedemi sa jednom ili više kula. Kako je onda moguće da nema ostataka kule? Dok sam o tome razmišljao, uočio sam da je istočna zidina pri sredini nešto šira, što je ukazalo na statičko ojačanje - vjerovatno radi izgradnje kule - pa sam se onda uzverao na bedem (što do tog momenta izgleda niko nije učinio!?), i ispod sebe ugledao ostatke polukružne kule (vidi tekst “Šta je sve promaklo Mirku Kovačeviću”, Portal Vijesti, 28.7.2013).
Staro groblje u Draškovom Kopitu
Dragocjeni podaci
Vukova gomila dominira nad Gornjim Pelešima. Ukoliko je riječ o ostacima gradine onda se situacija bitno mijenja. U okolini je najvjerovatnije postojalo bronzanodopsko naselje. Istovremeno kad i u Zagori, u kojoj se u polju nalaze četiri kamene gomile, a nedaleko od nje, prema Relezi, i praistorijska gradina na Uća-brijegu. To odmah ukazuje da bi i u Gornjim Pelešima moglo biti kamenih gomila. To mi je skoro promaklo. Odmah pitam Gojka za tumule. Objašnjavam mu kako izgledaju i kakva im je konstrukcija. Ali, on to zna sasvim dobro. Doduše, ne kaže mi to odmah. Nakon par minuta pominje kako se prije četrdesetak godina, kada je građen asfaltni put ka Gornjim Pelešima, ispriječio jedan tumul ispod Bijele gomile, poviše bistijerne Soko. Kada je raskopan, u središtu se ukazao kameni kovčeg, građen od po dvije uzdužne i poprečne ploče. Jeste li našli skelet unutra, pitam? Ne sjeća se. Čini mu se da u grobu nije bilo ničega. Kažem mu da ima i takvih slučajeva, kada je u tumulima pepeo ili kada su prazni i imaju samo simboličku ulogu (kenotafi).
(Deseti nastavak u narednom neđeljnom broju)
Galerija
Bonus video:
