ZAGONETKA (1. dio)

Stari tokovi Cijevne i Morače

Priča o starom koritu Cijevne nije narodna maštarija. Nije to ni predanje da je i Morača u davnini promijenila tok. Za sve ovo postoje podaci u literaturi i kartografiji...
292 pregleda 2 komentar(a)
Ažurirano: 19.02.2019. 16:59h

Zagonetni zetski amfiteatar

Zetska ravnica krije brojne tragove prošlosti. Ovaj prirodni amfiteatar, okružen brdskim prstenom, naseljen je mnogo prije nego što seže pamćenje. Na golim kamenitim obodnim uzvišenjima nalazimo četiri drevne “ilirske” gradine, Samobor, Đutezu, Medun i Oblun – podignute su na brdskim osmatračnicama sa kojih se lako kontroliše prolaz ka ravnici – pritom je otvoreno pitanje da li je i na žabljačkom brijegu u antici postojala kakva građevina.

Najveća zagonetka nalazi se u samoj ravnici, na prostoru Starih Mataguža. Tamo pod oranicama i livadama još uvijek leži znatna građevina čije su suhomeđne zidine utvrđene sondiranjem prije tri decenije. Ova je utvrda-grad (?) još netaknuta, a situacija nije bolja ni sa pomenutim gradinama - uz opasku da su na Đutezi iznad Dinoše 2012. godine započeta istraživanja.

Neobično zvuči podatak da neke od ovih lokacija do nedavno nijesu ni pominjane u literaturi. O Oblunu nad Gornjim blatom počelo se govoriti od 1975, dok je postojanje Đuteze objelodanjeno tek 1986. godine.

Pavle Mijović i Olivera Velimirović-Žižić su od početka šezdesetih počeli da naziru “arheološki portret” Zetske ravnice.

Prije toga je, krajem pedesetih, Đuro Basler, istražio poznatu nekropolu na Veljim ledinama u Donjem Gostilju. Uporedo s tim je 1959. slučajno otkriven veliki (zaravnjeni) zemljani tumul u sred Podgorice u polju ispod Momišića sa bogatim arheološkim nalazima. Sve je to pružilo vrlo jasnu sliku o nekadašnjem načinu života, o kulturnim i trgovačkim vezama.

  Ostaci crkve na Đutezi iznad Dinoše

Ono najvažnije Mijović je iznio u knjizi “Utvrđenja i gradovi Crne Gore” (1975). Tada je jasno upro prstom ka pomenutom (neistraženom) antičkom naselju u Starim Matagužima, tvrdeći da je lanac utvrda na brdskim obodima bio u njegovoj funkciji. Začudo, Mijović tom prilikom nije pomenuo Đutezu u Dinoši, koja čini važnu tačku ovog fortifikacionog niza – ova utvrda stoji nedaleko od ulaza u kanjon Cijevne i očito je služila za kontrolu važnog trgovačkog puta koji je vodio ka istoku. Sa otkrićem Đuteze 1982. (Olivera Velimirović-Žižić) odbrambeni prsten oko ravnice je konačno „popunjen“.

Ali, time zetska zagonetka nije riješena. Naprotiv. Tek se sada pokazala sva tajnovitost tog prostora, sa svim njegovim kulturnim slojevima – jer, na pojedinim mjestima bukvalno su isprepleteni antički i srednjovjekovni ostaci. Tako na Oblunu, poviše drevnih zidina iz stare ere, nalazimo bedeme iz ranog srednjeg vijeka sa ostacima crkve. Na Đutezi je ovo još očitije – tamo su antički bedemi uklopljeni u utvrdu iz ranog srednjeg vijeka.

Ovim nije isrpljen popis gradova-utvrda na brdskom obodu. Na kamenitom zaravnjenom grebenu iznad Grbavaca nalazi se Divan-grad, još jedno utvrđenje podignuto na isteku srednjeg vijeka. Osim toga, po uzvišenjima oko cijele Zetske ravnice nalazimo i brojna crkvišta, različite starosti – od Ćaf Kiše iznad Vuksanlekića do Miran-glavice kod Vukovaca.

Rijetki i rasuti podaci

Ali, Zetska ravnica je osobena i po hidrografskim zagonetkama. Riječ je o starim rječnim tokovima Cijevne i Morače - sa čim je povezana i enigma o nekadašnjoj veličini Gornjeg blata i Skadarskog jezera. Vidjećemo koliki značaj imaju ove promjene.

Pomen nekadašnjih rječnih tokova obično izaziva nevjericu, jer takvi događaji nijesu istorijski činilac na koji se računa u prvom momentu. Štaviše, na takvo što se obično i ne pomišlja u razumijevanju davnašnjeg ravničarskog ambijenta. Ali, raspoloživi podaci govore drugačije.

Zapisi o starim rječnim tokovima su rijetki. Kod Jovana Erdeljanovića nalazimo (bizarnu) bilješku o rijeci-ponornici “koja je nekada tekla gotovo kroz cijelu Lješansku nahiju”. Ta je rijeka po predanju izvirala u Štitarima, u sjevernom dijelu Lješanske nahije, “na Duždeve rupe i tekla na niže preko Dolovah, proz Vonjiž-do preko Vardišta, pa dalje ispod sela Releze i Zagore i niz Carev laz u Karuč”. Erdeljanović piše da “ima oko sto godina od kad je posljednji put provrela i potekla za malo površinom”, pa nastavlja: “I u selu Relezi su mi kazali to isto. Tamo ima Plaćenov lug za koji kažu da se zove tim imenom zato što je u njemu bila voda i lug, kad je nekad voda vrela ovuda od Stavora. Pamti se kad je voda bila ponovo “provrela” da su već htjeli da na njoj grade mline, pa je prekinula” (“Stara Crna Gora”, 1978, 51).

Srednjovjekovna zidina na Oblunu nad Gornjim blatom

Većina čitalaca vjerovatno nema nikakvu predstavu o lješanskim predjelima koji se ovdje pominju. Riječ je o pravom “kamenitom moru”. Potez od Štitara prema Zagori i Karuču je bezvodno područje u kojem su ublovi vazda bili važniji od zlata.

Predanje o Gornjem blatu

Sačuvano je i predanje o nekadašnjem nivou Gornjeg blata. Na Sinjcu se još živi sjećanje na to da je ovo jezero bilo znatno niže. U vezi toga pominje se nekoliko detalja iz prošlosti, poput raseljenog sela Skupo, koje je nekada postojalo na istočnoj obali Gornjeg blata, blizu Kosmače. Da ovo nije maštarija svjedoči turski defter iz 1523. u kome se Skupo navodi kao mahala Grbavaca – pri čemu se poimenice nabrajaju i njegovi stanovnici.

Andrija Jovićević (koji početkom prošlog vijeka nije znao za turske deftere) bilježi 1926. godine "da je u starini postojalo tu selo u blizini jezera, ali je raseljeno vrlo davno usljed podizanja jezerskog nivoa".

Jovićević ovo objašnjava time što je "Gornje blato na višoj visini od Skadarskog jezera za metar, dva", te da je "Morača, koja je do prije 200 godina tekla ispred Žabljaka, nasula teren na strani gdje se voda Gornjeg blata izliva rijekom Biševinom, i tako učinila da se jezerska voda podigne“. „Ovo je moglo biti vrlo davno“, zaključuje Jovićević - „mnogo ranije nego se nivo Skadarskog jezera počeo naglo podizati” (“Zeta i Lješkopolje, 1999, str. 23).

Za podizanje nivoa Gornjeg blata vezana je legenda o đevojci koja je zaboravila da “zaključa” vodu na izvoru Boljesestra, što je na koncu i dovelo do trajnog porasta vodostaja.

Uzrok tom porastu ipak leži na drugoj strani - u zatrpavanju korita Biševine, odnosno "ispusta" kojim voda iz Gornjeg blata otiče ka Karatuni. Zbog visinske razlike se vjerovalo da bi se prokopavanjem korita Biševine mogao sniziti nivo vode u Gornjem blatu, čime bi se dobile značajne obradive površine. Ovo je u 19. vijeku i pokušao da izvede izvjesni Savo Čelebić iz Žabljaka Crnojevića, doseljenik iz Štitara. Uložio je velika sredstva i trud u prokopavanju korita Biševine, ali nije uspio - zbog čega je na koncu osiromašio i preselio se u Mojanoviće u Zeti (Ilija-Peko Peličić, „Zapisi o Zeti“, 1987, str. 150).

  Potoci Nadihna i Svijenač na Jovićevićevoj karti iz 1926

Stari tok Cijevne

Možda bi priča o nekadašnjoj zetskoj hidrografiji trebalo da započne intrigantnom prastarom legendom o braći koja su se u nadmetanju za sestrinu ruku, upustila u različite poduhvate. Jedan se obavezao da će „graditi Duke“, drugi da će „spojiti Cijevnu i Moraču“. Ovo drugo bi zvučalo kao narodno pretjerivanje, da ne znamo da je u rimskom dobu od Cijevne do Duklje izgrađen vodovod kojim je zahvaljujući blagom nagibu terena kilometrima sprovođena čista planinska voda.

Ali, ono što u vezi Cijevne danas izaziva najveće nedoumice je zetsko predanje da je ta rijeka nekada tekla direktno u Skadarsko jezero!

Možda ovo ne bi bilo toliko neobično da je riječ o vrsti tla na kojoj rijeke lako mijenjaju pravac i stvaraju meandre. Raspitivanje o ovom hidrografskom kuriozitetu izaziva veliku nevjericu i među samim Zećanima. U to sam se uvjerio više puta. Ali ima i starijih ljudi koji na pomen starog toka Cijevne bez oklijevanja pokazuju na korito (“jažu”) koje se vidi pored puta u Golubovcima. Riječ je o kanalu koji je tokom mnogih decenija zatrpan nanosima i više liči na kakav jaz - čak je prije nekoliko godina i proširivan radi veće protočnosti.

Priča o starom koritu Cijevne nije narodna maštarija. Nije to ni predanje da je i Morača u davnini promijenila tok. Za sve to, kako ćemo vidjeti, postoje podaci u literaturi i kartografiji, i prosto je začudno, koliko su istoričari i arheolozi (izuzev P. Mijovića) zaobilazili ovo “nezgodno” pitanje.

Jaža u Golubovcima - ostatak starog toka Cijevne?

Uopšte, ovakvim pitanjima se pristupa sa neke neobične visine, kao da su manje vrijedni u poređenju sa drugim događajima - osobito ratnim. Ruku na srce, rječni tokovi ne odlučuju o ključnim državnim pitanjima - ali ipak imaju arheološku relevanciju, jer su oduvijek uticali na zasnivanje naselja.

Šta je zabilježio Jovićević?

Andrija Jovićević je 1926. zabilježio zetsko predanje o starom toku Cijevne.

Ova rijeka je “do prije 150-200 godina dobrim dijelom proticala koritom koje je svrćalo od današnjeg toka kod Sokolovića-Mlina, ispod Srpske, pa je išlo pored Mahale, kroz Mojanoviće, Golubovce i Balabane, istočnom stranom Gostilja, današnjim tokom potoka Nadihne i Svijenča u jezero” (“Zeta i Lješkopolje”, 1926, Beograd, fototipsko izdanje CID, Podgorica, 1999, str. 15-17).

Potoci Nadihna i Svijenač ucrtani su na karti koju je izradio A. Jovićević. Ovaj neumorni istraživač sakupljao je materijal o Zeti u godinama nakon Prvog svjetskog rata, pa po toj računici (“do prije 150-200 godina”) ispada da je Cijevna tekla starim koritom kroz Zetu do oko 1725-1775. godine.

Taj stari tok Cijevne (srednjovjekovno Cem, Cemna ili Cevna) se prema Jovićevićevim bilješkama poklapa sa njenim sadašnjim koritom do sela Mahale u Zeti, malo ispod mjesta gdje danas magistralni put prelazi preko mosta i gdje još stoje ostaci starog Mlina Boljevića (koji se prethodno zvao Mlin Sokolovića). Cijevna je, po predanju, na tom mjestu pravila krivinu ka jugu, pa nastavljala pored nekoliko sela ka jezeru.

Jovićević u vezi ovoga pominje još detalja:

“Prema predanju Stari Matagužani bili su na ušću rijeke Cijevne kad je proticala starim koritom i uvirala ovdje u jezero. Na njenom starom toku bio je i Stari Gostilj” (“Zeta i Lješkopolje”, str. 79).

Kaže i da su “sela na starom toku rijeke Cijevne - Mojanovići, Golubovci i Balabani s Bišćanima, smještena s obije strane toka, kuda Cijevna i danas preliva, i produžuju se u pravcu toka” (isto, 80).

Arheološki značaj ovoga postaje jasan kada se uoči uticaj tog starog toka na raspored zetskih naselja. Jovićević bilježi da se “Mojanovići, Golubovci, Balabani i Gostilj nalaze na glavnom drumu koji je vodio od Podgorice do rijeke Zetice, gdje je bilo glavno pristanište za Zetu”, pa dodaje da su ovo “upravo, drumska sela, jer se naselja nalaze s obije strane druma i produžuju se u pravcu puta. Ovaj je drum vodio pored starog korita rijeke Cijevne, pa se može pretpostavljati da je na položaj ovih sela uticao i rječni tok” (“Zeta i Lješkopolje“, str. 79).

Dio starog toka Cijevne (odnosno korita Svijenča i Nadihne, pri jezeru) jasno se vidi na reljefu Crne Gore u Biljardi na Cetinju, koji su napravili Austrijanci u vrijeme okupacije 1916-1918. - u vrijeme kada je Cijevna pri velikoj povodnji još prelivala iz sadašnjeg u staro korito.

Ali, potpuno je nejasno kako je Cijevna izmijenila tok? Da li je i prije te promjene jedan njen krak tekao ka Morači?

Ali, potpuno je nejasno kako je Cijevna izmijenila tok?

Još na početku smo pomenuli dilemu - da li je i prije te promjene jedan njen krak tekao ka Morači?

Andrija Jovićević je nagađao da je “možda i do tada (prije 150-200 godina) neki dio vode oticao u Moraču” (“Zeta i Lješkopolje”, str. 16).

Stari tok Morače

Situaciju još intrigantnijom čini Jovićevićeva bilješka da je i rijeka Morača promijenila tok – i to u isto vrijeme kada i Cijevna. Morača je, do tada tekla pored Žabljaka, sa njegove zapadne strane, današnjim koritom Karatune (Šegrtnice). Na ovo i danas ukazuju hidronimi (Mala Morača podno Žabljaka i Stara Morača ispred Dodoša), kao i živo narodno pamćenje.

O tome govori i Marijan Bolica 1614. godine.

Po narodnoj predaji, nakon što je Cijevna probila novo korito ka Morači, u nju se ulila ogromna količina vode. “Tada je, kako kažu, Cijevna, usljed silne povodnje, toliko nabujala, da je probila korito u Moraču”, bilježi Jovićević, dodajući da je zbog toga i Morača kod Ponara probila novo korito ka jugu - prethodno je ispod Ponara obrtala više ka zapadu i nastavljala ka Žabljaku.

“Do prije 150-200 godina Morača je tekla ispod Ponara, pa pored Žabljaka i rijekom Karatunom, a kad je Cijevna skrenula sa svog starog toka i ušla u Moraču, onda je Morača provalila korito k Vranjini, kuda i danas teče, i zove se Kurioštica - ovo je ime dobila po selu Kurilu, pored koga teče” (“Zeta i Lješkopolje”, str. 15).

(Kraj u narednom nedjeljnom broju "Vijesti")

Galerija