RIMSKI GRAD (3. dio)

Koliko je stvarno stara Duklja?

Vojislav D. Nikčević tvrdi da je Duklja osnovana oko 1000 godina prije nove ere, dakle cijeli milenijum ranije u odnosu na ono što je prihvaćeno u nauci
460 pregleda 6 komentar(a)
Ažurirano: 05.01.2014. 13:46h

Kada je začeta Duklja? Da li je moguće da iznad ušća Zete u Moraču nije bilo nekakvog naselja i prije prvog vijeka? Zvanično, ovaj grad je podignut na početku nove ere, po principu rimskog urbanizma, sa svim pratećim objektima - bedemima, mostovima, ulicama, forumom, kanalizacijom, hramovima, termama i nekropolama. Nijesu poznati nalazi koji bi ukazivali na starije doba.

U vezi ovoga Olivera Velimirović-Žižić upozorava da nije dovoljno obraćena pažnja na gradinu koja se nalazi na obližnjem Malom Brdu. Ubiciranje starijeg dokleatskog naselja jedno je od pitanja o kojima treba voditi računa, kaže ova naučnica, pa dodaje: “Otkrivanjem gradinskog naselja na Malom Brdu, taj problem je donekle riješen. Ovaj novi podatak izmakao je oku prethodnih istraživača. Premještanje naselja zbog neuslovnosti razvoja bio je racionalan potez rimske administrativne uprave, u proceduri romanizacije i urbanizacije na ilirskom tlu. Pomjeranje naselja sa vrha Malog Brda u njegovo podnožje, na granični plato na sastavu rijeka Morače, Zete i Širalije bio je preduslov nastanka i razvoja najvećeg i najznačajnijeg dokleatskog naselja, od vitalnog značaja za jugoistočnu rimsku provinciju Dalmaciju” (P. Sticotti, “Rimski grad Doclea u Crnoj Gori”, Podgorica, 1999, str. 239).

Zemljana humka u Momišićima

O tome šta se dešavalo u ovom dijelu Zetske ravnice prije dolaska Rimljana, svjedoči ilirska grobnica koja je nađena u Momišićima 1959. godine. Ovo otkriće daje nam jasnu sliku o nekadašnjim žiteljima. Grobnica je slučajno otkrivena prilikom gradnje stambene zgrade na desnoj obal Morače, preko puta današnjeg Crvenog krsta. Na tom mjestu se nekada nalazila zemljana humka koja je, po izjavi mještana Momišića, zaravnjena “prije 50 godina” - dakle negdje početkom prošlog vijeka. Predmeti nađeni u njoj pripadaju periodu Ilirske kraljevine, odnosno trećem i drugom vijeku p.n.e. i svjedoče o jakom helenističkom uticaju. Ovo otkriće pokazuje da se ilirsko naselje najvjerovatnije nalazilo pod Malim Brdom, na prostoru današnjih Momišića, kao i to da je gradina na vrhu tog brda, o kojoj govori Olivera Velimirović-Žižić, služila tim drevnim žiteljima kao pribježište (refugium).

Ali, to ipak ne daje odgovor na pitanje da li je na samom ušću Zete u Moraču bilo naselja i u starom vijeku, prije rimskog dolaska i planske izgradnje grada u prvom vijeku nove ere.

Sve ukazuje da smo u pat poziciji.

Maketa skadarske tvrđave

Međutim, kod Vojislava D. Nikčevića, nailazimo na podatke koji ukazuju na mnogo veću starost Duklje. Doduše, njihov izvor nije najjasniji, pa ih uzimamo s krajnjim oprezom.

Zbog toga se moramo pozabaviti knjigom Tita Livija “Od osnivanja grada”, jer se u njoj nalaze podaci koji korespondiraju sa Nikčevićevim navodima.

Podaci iz slavnog Livijevog djela

Livije je živio i stvarao na prelazu iz stare u novu eru. U njegovoj knjizi zanimaju nas detalji koji se odnose na prostor sjeverno od Skadarskog (Labeatskog) jezera i vezani su za pomen grada Meteona. Tako Livije kaže da su Skodra i Meteon labeatski gradovi, zatim da je ilirski kralj Gencije pred rat sa Rimljanima (168. p.n.e) primio makedonske izaslanike u Meteonu, kao i da su Rimljani nakon pobjede, u Meteonu zarobili Gencijevog polubrata Karavancija.

Antički Meteon se tradicionalno izjednačava sa Medunom u Kučima, na brdskoj strani istočno od Podgorice, na udaljenosti od oko 10 kilometara. Neki autori, poput Branislava Borozana, ovu ubikaciju dovode u pitanje, tvrdeći da se Meteon nalazio u Zetskoj ravnici, južno od današnjih Mataguža, na prostoru nekadašnjih Starih Mataguža, gdje se danas prostiru oranice. Tamo su poodavno otkriveni ostaci velike antičke građevine, sa vidnim ostacima kiklopske (suhomeđne) gradnje i zidinom dugom oko 70 metara – što jasno ukazuje da je tu u starom vijeku postojalo veliko naselje.

Štaviše, Pavle Mijović je 1975. u knjizi “Utvrđenja i gradovi u Crnoj Gori” pisao da su ilirske gradine po brdskim obodima Zetske ravnice (Samobor, Medun, Oblun) bile u odbrambeno-kontrolnoj funkciji ovog, još uvijek neotkopanog naselja. O tome ćemo detaljnije drugom prilikom.

Medun iz pravca Kržanje u Kučima

Sada je važno da sa sigurnošću možemo reći da se pomen Meteona odnosi ili na Stare Mataguže u ravnici ili na Medun u Kučima.

Dakle, skoro je pouzdano da su Gencije i njegov polubrat Karavancije u različitim prilikama boravili na prostoru sjeverno od Labeatskog (Skadarskog) jezera.

Za Gencija smo rekli da je tu primio izaslanike makedonskog kralja Perseja. Što se tiče Karavancija, Livije nam je ostavio nekoliko zanimljivih podataka.

Treći rimsko-ilirski rat 168. p.n.e.

Bilješke o kojima govorimo odnose se na 168. godinu p.n.e, kada se kod Skodre (Skadra) odigrala odlučujuća bitka između ilirske i rimske vojske, u kojoj su Iliri potučeni do nogu. Bio je to Treći rimsko-ilirski rat. Zahvaljujući Liviju znamo da je poraženi ilirski kralj Gencije od Rimljana zatražio tri dana da bi “razmislio o svom položaju”, nakon čega je isplovio Bojanom (“Barbanom”) ka Skadarskom jezeru (“Blatu”). Ne kaže se gdje se Gencije zaputio, ali se opisuje kako se nakon tri dana vratio u Skodru, gdje je i zarobljen.

Ne znamo, dakle, gdje je ilirski kralj boravio tokom tog perioda. Ali, na to pitanje se polagano nazire odgovor. Sva je prilika da je iz pravca Skadra otplovio ka sjevernoj obali jezera (Branislav Borozan) - najvjerovatnije ka onom velikom naselju koje se nalazilo na prostoru Starih Mataguža, gdje pod zemljom još ćuti drevni grad.

Sa ovim su u direktnoj vezi sve snažniji glasovi koji negiraju da se labeatski Meteon nalazio na mjestu Meduna u današnjim Kučima.

Dakle, sve je više argumenata koji antički Meteon smještaju usred Zetske ravnice. Vidjeli smo da je na to posredno ukazivao i Pavle Mijović kada je okolne ilirske gradine po brdskim obodima (Samobor, Oblun i Medun) tumačio kao kontrolne tačke u funkciji tog velikog iliro-helenističkog naselja u ravnici.

Ali, kakve veze imaju događaji iz 168. godine pr.n.e. sa pitanjem o starosti Duklje?

Spoj dva kamena bloka u Starim Matagužima

Karavancijev pohod na Kave

Livije pripovijeda da je Gencije na samom početku rata sa Rimljanima, okupio svoju vojsku u Lisosu (Lješu) i to ukupno 15.000 ljudi. Potom je naredio Karavanciju da sa 500 konjanika i 1500 pješaka krene na pleme Kava, očito zbog toga što se nijesu pojavili na zbornom mjestu.

Ovdje se pojavljuje problem, jer Livije ne kaže gdje je bila teritorija Kava, niti u kojem se smjeru Karavancije zaputio iz Lisosa. Riječ je o ključnom pitanju, jer je pravac tog pohoda od najveće važnosti za razumijevanje istorije ovih prostora.

Sa čim raspolažemo?

Livije opisuje kako je Karavancije sa vojskom ubrzo stigao do Durnijuma i Karavandisa, dva grada koji su pripadali neposlušnim Kavama. Prvi grad je bio manji, pa je Karavanciju ljubazno “otvorio kapiju”, dok je drugi, veći i bolje utvrđeni Karavandis, to odbio da učini. Karavancije je za kaznu krenuo da im pali usjeve, prilikom čega su “stanovnici polja” ubili nekoliko njegovih vojnika – ovo nam govori da se u okolini Karavandisa nalazio ravan prostor.

Na nesreću, Livije na tom mjestu prelazi sa Karavancijevog pohoda na druge događaje, ostavljajući nas da naslućujemo kako je okončan pohod na Kave. Sada slijedi opisi bitke pod Skadrom i ostale pojedinosti, poput pomenute Gencijeve plovidbe po Blatu.

Keramika sa mataguških oranica

Slučajni nalazi iz Starih Mataguža

U vezi toga Livije komentariše da je Gencije zahtjevom za trodnevnim “razmišljanjem o svom položaju” zapravo htio da dobije na vremenu, jer je očekivao povoljne glasove od Karavancija. Ali, to se očito nije dogodilo, pa se kralj u nadi da će sa Rimljanima postići sporazum, vratio u Skodru – gdje je pao u ropstvo. Rimljani su potom, u Meteonu zarobili Karavancija i Gencijevu porodicu.

Podatak da je Karavancije boravio u Meteonu je ključan, jer snažno ukazuje da je ovaj ilirski vojskovođa po odlasku iz Lješa sa vojskom cijelo vrijeme boravio na tlu današnje Zetske ravnice. Ovo najvjerovatnije ukazuje da se na nekom njenom dijelu nalazila i teritorija Kava sa gradovima Durnijumom i Karavandisom. To je skoro izvjesno.

Zbog čega je ovo važno?

Nikčevićevi podaci o gradu Durnijumu

Livijev pomen gradova Durnijuma i Karavandisa po sebi ne bi bio toliko značajan, da u proteklim godinama Vojislav D. Nikčević, priređivač “Monumente Montenegrine”, nije iznio tvrdnju da je Durnijum starije ime Duklje (“Skito-Sarmati Dioklecijani i njihova država na Ilirikumu”, Zbornik radova “Crna Gora od iskona”, časopis “Doclea”, DANU, 2010, str. 29-44). Ne treba naglašavati da je ova tvdnja u oštrom kontrastu prema onome sa čime raspolaže nauka. Zbog toga ćemo ovdje izložiti skicu Nikčevićeve postavke, koja nas odvodi daleko u predistorijsko doba. Ovaj autor tvrdi da je Duklja osnovana oko 1000 godina prije nove ere, dakle cijeli milenijum ranije u odnosu na ono što je prihvaćeno u nauci. Nikčević piše da je skitski kralj Dioklo nakon pohoda po Maloj Aziji došao na Balkan između 1040. i 1000. godine p.n.e, utemeljujući grad koji je po njemu dobio ime - Diokleja. Dodaje da je tada u njoj podignuto i veliko sveučilište posvećeno nepoznatom božanstvu podzemnih svjetova i misterija, kao i da je pomenuti Dioklo bio veliki žrec i posvećenik tog kulta. “Diokla spominje i Homer u jednom stihu Odiseje i to kao bojovnika koji je bio upućen u misterije podzemnog svijeta.”

Nikčević dalje navodi da je grad Diokleja oko 650 godina kasnije dobio novo ime - Durnijum. I to je mjesto na kome se pojavljuje veza sa pouzdanim Livijevim bilješkama - zahvaljujući kojima znamo da se 168. p.n.e. negdje na prostoru sjeverno od Labeatskog jezera nalazio grad Durnijum, koji je pripadao Kavama. Pomenuli smo da su te godine žitelji Durnijuma (Kave) širom otvorili kapije Karavanciju i njegovoj vojsci od 2000 ljudi. Sama ta brojka ukazuje da je pleme Kava bilo brojne i moćno, i da je za pohod na njihove gradove bila potrebna velika sila.

Nikčević dalje ukazuje da je promjena imena od početnog Duklja u Durnijum, nastupila nakon dolaska mnoštva Slovena na ove prostore sredinom IV vijeka prije nove ere. Grad je od tada nosio ime Durnijum oko 400 godina, sve do doseljavanja Dokleata na ovo tlo u prvom vijeku nove ere – što u hronološkom smislu korespondira sa Livijevim podacima.

Nikčević dakle tvrdi da su u doba Trećeg ilirsko-rimskog rata (168. p.n.e) na tlu današnje Zetske ravnice živjela protoslovenska plemena (Kave), kojima je pripadao grad Durnijum. U vezi toga dodaje “da su staroslovensko i starogrčko značenje toponima Durnium, Dioklea, gotovo istovjetni: zakleti bogu, grad zakletve”.

Prizor iz Starih Mataguža

Nikčević dalje navodi da su Dokleati, nakon doseljenja sa jugoistoka Evropske Sarmatije, gradu Durnijumu - “prijestonici Slovena na jugozapadu Balkana ponovo vratili raniji naziv D(i)okleja (Doclea), čime su se “odužili skitskom utemeljenju”.

Što se tiče etničke pripadnosti Dokleata, ovaj autor postavlja pitanje: da li su Dokleati pripadali skitskim ili narodima njihovih sunarodnika Sarmata, kao i da li su prethodili daleko većem skitsko-sarmatskom frontu, koji se pojavio za Neronove vladavine i koji je zaposjeo teritorije Kavina-Slovena, raspoređujujući se na granicama između Skita i Rimljana, utvrđenim više od dva vijeka ranije, u doba Trećeg rimsko-ilirskog rata?

Potom sugeriše da sa “dovoljno izvjesnosti” treba zaključiti da su Dioklecijani-Dukljani skitsko-sarmatski narod, koji se na Ilirikumu počeo pojavljivati polovinom prvog vijeka, (odnosno) slovenska populacija koja se naselila na prostore koje su im “ustupili” njihovi sunarodnici Sloveni, koji su na Balkan stigli mnogo ranije sa nekim od skitsko-sarmatskih talasa.

Ovo je siže Nikčevićeve postavke.

Podsjećamo da arheolozi do sada na Duklji nijesu pronašli bilo šta starije od prvog vijeka nove ere.

Koliko je, dakle, stvarno star grad na ušću Zete u Moraču?

(Kraj u narednom nedjeljnom broju)

Galerija

Preporučujemo za Vas