ideje za budućnost

Preživljavanje u svemiru: Voda iz urina i kiseonik iz mikroalgi

Naučnici već sada pokušavaju da nađu rješenje za snabdijevanje hranom i pićem na Marsu...
165 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 08.08.2013. 11:43h

Još zvuči poput scenarija iz nekog holivudskog filma, ali astronauti bi jednoga dana zaista mogli da putuju na Mars. I na Mjesecu je čovjek već bio, ali i on brojne naučnike i svemirske entuzijaste magično privlači. Na Marsu ili Mjesecu bi u budućnosti možda čak mogle postojati baze iz kojih bi astronauti mogli krenuti na put prema nekim daljim ciljevima i planetima. U svakom slučaju, ti bi ljudi morali dugo vremena da provedu u svemirskim brodovima ili na svemirskim stanicama. Što sa sobom nosi problem snabdijevanja hranom i pićem.

Ukoliko ljudi u budućnosti budu htjeli da više mjeseci ili čak godina samostalno prežive u svemiru, neće biti dovoljno da kiseonik, hranu i piće u velikim količinama ponesu sa sobom sa Zemlje. Jer sve to bi se na komplikovan način trebalo transportovati u svemir, a pritom bi svaki dodatan kilogram bio smetnja.

Zbog toga bi se koristili takozvani „zaobilazni sistemi za preživljavanje“. Već sada se na međunarodnoj svemirskoj stanici ISS puno toga ponovno dobija, na primjer voda iz urina, koja se jakim hemijskim procesima filtrira.

A i kiseonik se već sada proizvodi na ISS-u: pomoću elektrolize. Struja se šalje kroz vodu i na taj način se kiseonik razdvaja od vodeonika. Vodeonik se ispušta u svemir, a preostali kiseonik se brine za dobar vazduh u kabinama.

Kiseonik se proizvodi pomoću elektrolize

ISS je međutim u blizini Zemlje, pa se tako više puta u godini mogu poslati namirnice i sve ostalo što je potrebno astronautima. Međutim, ukoliko ljudi budu ubuduće krenuli u istraživačke svemirske pohode daleko od Zemlje, moraće pronaći druge načine prehrane i snabdijevanjem kiseonikom.

Stoga je Jens Bretšnajder s Instituta za svemirske sisteme u Štutgartu pokušao naći rješenje. Njegova ideja: „Sasvim jasno se pritom moraju koristiti biološki sistemi. A za to želimo da koristimo mikroalge. One pružaju mogućnost da primaju izdahnuti CO2, zatim proizvode novi kiseonik i pritom stvore biomasu.“

Bretšnajder pokazuje na skladište s pleksi-staklom u kojemu je zelena voda i u kojem se vidi jako puno mjehurića. „U ovom skladištu se na Zemlji može veoma dobro i efikasno uzgajati alge. Osim toga, tu se alge podstiču da dođu u kontakt sa svjetlošću, što ih opet podstiče na brži rast.“ A alge iz tih skladišta su i veoma hranjive, tvrdi ovaj inženjer za vazdušnu i svemirsku tehnologiju. „Mogu se preraditi u jednu vrstu paste i umiješati u jelo, tako da se na taj način kod astronauta mikroalgama može pokriti 20 posto dnevne potrebe za hranom“.

Svemirski brod "boing CST-100"

Astronauti, međutim, ne mogu živjeti samo od paste od algi, treba im i nešto ukusno za jelo. Rješenje koje nudi biološkinja Gerhild Borneman iz Njemačkog centra za aeronautiku (DLR) izgleda ovako: paradaiz ili neko drugo povrće raste u staklenim cijevima, kroz koje struji voda - slično kao u velikim staklenicima na Zemlji.

Te cijevi su napunjene lavom, u kojoj biljke puštaju svoje korijenje. Lava međutim ima i drugu funkciju. Ona pomaže u kompostiranju otpada, što je i jedan od ciljeva, kaže biološkinja Borneman, jer se s proizvodnjom hrane ujedno želi i ostavljati manje smeća iza sebe. A tu opet na scenu stupa ostatak urina s početka ove priče, koji se u razrijeđenom obliku može koristiti kao gnojivo.

Galerija

Preporučujemo za Vas