OBLUN

Šta je sve promaklo Mirku Kovačeviću?

Mirko Kovačević je 1975. godine u knjizi “Utvrđenja i gradovi u Crnoj Gori” zapisao da na Oblunu “nisu nađeni ostaci kula”. Što nije tačno. U martu 2013. otkrio sam ostatke polukružne kule na istočnom bedemu
419 pregleda 1 komentar(a)
Oblun, Foto: Slobodan Čukić
Oblun, Foto: Slobodan Čukić
Ažurirano: 28.07.2013. 13:03h

Oblun stoji na istoimenom brdu iznad jezera Gornje (ili Malo) blato. Uzdiže se nad prolazom Biota, koji ka tom malom jezeru vodi od sela Vukovaca. Ovaj grad pominje se u Ljetopisu Popa Dukljanina u vezi unutrašnjih borbi u Zeti sredinom 12. vijeka, vezano za kralja Đorđa, koga su tu Grci opsjeli i zarobili. Međutim, postoji i verzija Rada Turova Plamenca, koji kaže da je kralj Đorđe zarobljen u Čermenici, gradu na brdu Bescu iznad Virpazara. Naime, raspravljajući o Petru II Petroviću, Plamenac piše: “On je znava da gradu Bescu nema imena u srpskoj istoriji, ako nije bio taj grad Čermenica, đe je Đorđije, sin srpskog kralja Bodina, uteka iz Skadra ispred grčke vojske koja ga je u taj grad zarobila i grad razvalila“ (“Memoari”, CID, Podgorica, str. 471). Na drugom mjestu Plamenac kaže: “... na drugi kraj Besca više Mijela, đe je bio grad u prastara vremena (Čermenica) a sad se još nalaze razvaline od njega...” (isto, str. 636).

Andrija Jovićević je 1926. pomenuo da se na Oblunu nalaze ostaci crkve (“Zeta i Lješkopolje”).

Pavle Mijović i Mirko Kovačević su 1975. u knjizi “Utvrđenja i gradovi u Crnoj Gori” o Oblunu objavili odvojene odrednice. Zbog toga što se srednjovjekovni grad nalazi na vrhu brda, a antičke zidine tridesetak metara niže. Srednjovjekovnom utvrdom bavio se Kovačević, pišući pored ostalog da je “interesantna konstatacija da na Oblunu nisu nađeni ostaci kula”.

ŠTO JE NETAČNO.

Jer, u martu 2013. otkrio sam znatne ostatke polukružne kule na sredini istočne zidine.

Dakle, NA OBLUNU POSTOJI NAJMANJE JEDNA KULA.

Na istočnom bedemu nalaze se ostaci polukružne kule

Kovačevićev izvještaj iz 1975. ima još propusta.

Brdo Oblun nalazi se u sastavu brdskog lanca koji se proteže između jezera Gornje blato i rijeke Morače. Čine ga Mala Ćeta, Velika Ćeta, Lijepa ploča, Velji sto, Mali sto, Oblun, Gluva Glavica, Gornjaci, Gomila. Između njih se prostire polje u kome leže Vukovci. Taj prostor se od strane Morače sužava poput lijevka sve do podnožja Obluna – gdje je Biota, zgodan prolaz ka Gornjem blatu.

S druge strane Obluna, na samoj obali jezera stoje ostaci Kosmače. U blizini je izvorište Boljesestra.

Srednjovjekovni grad stoji na visini od oko 90 metara, na zaravnjenom i nepristupačnom vrhu. Iz njega se motrilo na plodno polje i ribolove. Služio je i kao utvrđeno utočište življu u podgrađu.

Postoji predanje da su Vukovci nekada bili bliže Morači. Prije jednog vijeka još je bilo živo sjećanje na to. Pamtilo se da je korito Morače između Vukovaca i Goričana bilo mnogo uže, te da je rijeka u međuvremenu na obije strane odnijela velike komade obradive zemlje (A. Jovićević, “Zeta i Lješkopolje”, 1999, str. 44).

Pamti se i da je u davnini ispod Obluna, na samoj obali jezera, postojalo selo Skupo. Jovićević je 1926. zapisao da “je u starini postojalo tu selo u blizini jezera, ali je raseljeno vrlo davno usljed podizanja jezerskog nivoa. Gornje blato je mjesto na višoj visini od Skadarskog jezera za metar, dva. I Morača, koja je do prije 200 godina tekla ispred Žabljaka, nasula je teren gdje se voda Gornjeg blata izliva (rijekom Biševinom), i tako je učinila da se jezerska voda podigne. Ovo je moglo biti vrlo davno, mnogo ranije nego se nivo Skadarskog jezera počeo naglo podizati” (“Zeta i Lješkopolje”, 1999, str. 23).

Plan crkve na Oblunu; autor Slobodan Čukić

Za ovo je vezana i legenda o đevojci koja je zaboravila da “zaključa” vodu na izvoru Boljesestra, što je na koncu dovelo do trajnog podizanja Gornjeg blata.

Prelazim kameniti masiv visok oko 100 metara i izbijam na zapadnu stranu iznad izvorišta Boljesestra odakle puca pogled na Sinjac i Kosmaču. Na obali stoje ostaci crkve Sv. Đorđa na malom stjenovitom uzvišenju. Upadljiv je kontrast između ogoljenih stjenovitih brda i zelene pitomine u prijezerju. Spuštam se do same obale. Udaljen sam od Obluna oko 400 metara. Sada slijedi uspon krševitim stranama.

Nakon polusatnog pentranja stižem nadomak vrha sa južne strane gdje nailazim na prirodni usjek između stijena. Okolo leže razbacani komadi keramike od većih posuda sa širokim grlićima. Slične onoj na Samoboru. Stupam na ravninu. Pogled puca na sve četiri strane. Nema puno ovakvih vidikovaca sa kojih se vidi cijela Zetska ravnica do Huma i dalje do Skadra.

Sada slijedi istraživanje i premjeravanje. Treba ispitati svaki detalj i popuniti mozaik koji kabinetska arheologija nije mogla sklopiti za proteklih šest decenija – rekao sam već da Mirko Kovačević nije registrovao očiglednu polukružnu kulu na istočnoj zidini.

Zaravnjeni plato ima nepravilan četvrtasti oblik. Dugačak je oko 80 metara i ima nešto istureniji dio na jugozapadnoj strani prema Žabljaku. U samom središtu 4-5 metara visoka, gola, ravna kamena gromada na čijem vrhu stoje ostaci crkve. Taj centralni monolit dug je oko 18 m, širok oko 12 m.

Donje terase najprostranije su na zapadnoj i sjevernoj strani.

Cijeli prostor bio je ograđen zidinom od lomljenog kamena, vezanog malterom. Najbolje je očuvana na istočnoj strani gdje prati nagib terena. Graditelji su iskoristili ovu visinsku razliku pa su poprečnim zidom odijelili viši dio terase od nižeg, praveći citadelu. Odmah pored te pregrade je istočna kula. Zidina je od sjevera do nje široka 130 cm, a od nje, ka jugu, 170 cm.

Na južnom dijelu citadele uočavaju se ostaci dvije zidine, jedne nad drugom na stepenastim terasama.

Na prostoru citadele visinska razlika u odnosu na centralni kameniti monolit iznosi samo oko pola metra. Očito je da je taj dio kompleksa bio najbolje branjen, jer se Oblunu jedino i moglo prići sa istočne i sjeverne strane.

Pogled na Moraču i Zetu

Drevni graditelji su radi ojačavanja tog dijela dodali tri elementa. Prvi je već pomenuta polukružna kula, identična kulama na Gradini u Martinićima i Đutezi u Dinoši. Drugi je pravougaoni objekat dograđen uz zidinu sa unutrašnje strane, dug deset i širok pet metara, podijeljen zidom u dvije jednake prostorije. Treći je pomenuta dupla zidina, koja polazi od uglova pravougaone građevine, obodima južnih stepenastih terasa - ova dva bedema udaljeni su jedan od drugog 4-5 metara.

Nastavljam južnom stranom brda gdje me dočekuje pravo iznenađenje - procjep u stijeni, kroz koji se jedva može provući odrasla osoba. Dolje je pećina duga oko 20 metara.

Na strmoj zapadnoj terasi koja gleda na Gornje blato bedem je vrlo širok - oko 170 cm. Ispod njega je okomita litica, pa kula tu nije ni bila potrebna. Ali, pri sredini se ipak naziru ostaci pravougaone građevine 9 x 6 m, koju Mirko Kovačević takođe nije pomenuo. Sve će se ovo pokazati u budućim istraživanjima.

Preostaje pitanje kule na sjevernoj strani – jer je taj bedem bio dostupan napadačima. Pri njegovoj sredini nalaze se obrušeni ostaci koji bi mogli poticati od kule, ali to nije pouzdano.

Cijeli donji kompleks djeluje impresivno. Gradnja utvrde sa tako širokim bedemima, na tako nepristupačnom mjestu, bez uočljivog pristupnog puta, bila je ogroman poduhvat. Najvjerovatnije je kamenje na donjem platou lomljeno i korišćeno za gradnju zidina, prilikom čega je rasčišćavan dragocjeni prostor.

Okrećem se neobičnoj monolitnoj stijeni u središtu, na čijem zaravnjenom vrhu stoji crkva.

Stupam na tu kamenitu gromadu sa istočne terase, odakle je jedino i moguć prilaz. U središtu još stoje ostaci drevne jednobrodne crkve. Prizor sa strahovitom simboličkom snagom. Crkva stoji na kamenoj ravni, na “nebeskom poprištu”. Istinski “prometejski” prizor. Stojim pred građevinom koja vjekovima odolijeva vjetru, suncu, kiši i munjama.

Moguće je da je mnogo prije pojave hrišćanstva, ova kamenita površ bila kultno mjesto za stanovnike iz polja. Vjerovatno je riječ o drevnom svetilištu, koje je vremenom dobilo novu hrišćansku scenografiju.

Premjeravanje pokazuje da je crkva duga 12 i široka 6,8 metara. Ulaz je sa zapadne strane. Drži se još samo dio sjevernog zida, kao i dio nadograđenog objekta na sjeverozapadnom uglu, čija uloga nije jasna, niti mu se vidi ulaz.

Crkva je pred nestajanjem. Desno od ulaza nema zida, samo gola stijena. Takođe, unutar crkve nema bilo kakvih ostataka poda

Crkva je pred nestajanjem. Desno od ulaza nema zida, samo gola stijena. Takođe, unutar crkve nema bilo kakvih ostataka poda - izgleda da ga je činio prirodno zaravnjeni kamen.

Ovaj detalj, uz maloprije rečeno, izaziva blagu jezu.

Sve je ovdje usklađeno sa stijenom. Ostaci hrama vjerno odražavaju način života njegovih graditelja. Sve je dovedeno do najčistije forme. Drevne žitelje ovog prostora i utvrde krasio je nepokolebljiv hrišćanski identitet, koji se najvjerovatnije graničio s fanatičnošću. Opstanak na golom kamenu bio je uvezan s čvrstinom vjere. Crkva je u svemu imala ključnu ulogu i braniocima ulivala snagu i gonila ih da istraju i u najtežim trenucima dugih opsada. Psihologija ljudi koji su prije više od deset vjekova nalazili posljednje utočište na Oblunu, građena je na paradigmi odsudne borbe. Grčevite odbrane. Očito je riječ o stanovništvu odlučnom u namjeri da opstane na rodnom tlu, usred kamenitog okruženja. Moguće je da je i dograđeni objekat na sjeverozapadnom uglu crkve, služio posljednjoj odbrani. Možda je to bio pirg?

Lagano se spuštam niz krševitu stranu pod utiscima “suve” istorije upisane u kamenu. Sa katarzičkim efektom i naravoučenijem. Istinsko mjesto hodočašća. Treba ga češće pohoditi, osmatrati ravnicu, jezero i daleke planinske vijence. I osluškivati nemušte pouke koje čuva gola oblunska stijena.

Mirko Kovačević je 1975. godine u knjizi “Utvrđenja i gradovi u Crnoj Gori” zapisao da na Oblunu “nisu nađeni ostaci kula”. Što nije tačno. U martu 2013. otkrio sam ostatke polukružne kule na istočnom bedemu. Osim toga ovdje prvi put donosimo i opis pećine koja se proteže ispod Obluna

Pećina ispod Obluna i legenda o tajnom prolazu

U razgovoru sa Arsom Popovićem iz Donjih Vukovaca početkom maja 2013., sasvim slučajno sam saznao da se ispod Obluna proteže pećina duga oko dvadesetak metara, što Mirko Kovačević takođe nije pomenuo. U Vukovcima se za ovo već duže zna i bilo je ljudi koji su se ranije spuštali u nju. Procjep kroz koji se ulazi u pećinu udaljen je od brdskog oboda 5-6 metara.

Pećina ispod Obluna

Prije dvije godine, u maju mjesecu, istražili su je i fotografisali trojica Radičevića iz Vukovaca – Milorad, Ranko i Slavo. Prema Rankovom opisu procjep se na dubini tri-četiri metra širi i skreće nalijevo, prema jugozapadu, u dužini od oko 15-20 metara. Prvo se nailazi na dvije kamene prepreke, pa onda slijedi hodnik od desetak metara, nakon čega se stiže do manje prostorije.

Na osnovu pravca kojim se prostire ovaj podzemni tunel, može se zaključiti da njegov kraj nije mnogo udaljen od južne strane brda. Štaviše, moguće je da se pećina proteže do same brdske strane, pa čak i da postoji izlaz koji je zatvoren kakvom kamenom pločom - koju su u međuvremenu prekrili zemlja i trava. Sve to ukazuje da legenda o tajnom prolazu ispod Obluna možda nije bez osnova.

Preporučujemo za Vas