Pitanje koje vjekovima zbunjuje posmatrače je da li zadivljujuća zeleno-grimizna svjetlost aurore borealis proizvodi bilo kakav zvuk koji možemo da čujemo.
Usljed sudaranja solarnih elektrona sa atomima u gornjim slojevima atmosfere, obično na visinama 80 do 150 kilometara, svjetlost ili aurora se javlja u blizini Zemljinih polova, gdje je magnetno polje najjače. Izveštaji o polarnoj svjetlosti koja proizvodi zvuk, međutim, veoma su rijetki i naučnici su ih do sada uglavnom odbacivali.
Ali studija finskih naučnika iz 2016. godine konačno je potvrdila da severna polarna svjetlost (aurora borealis) zaista proizvodi zvuk koji ljudsko uvo može da registruje. Jedan od istraživača uključenih u studiju čak je tvrdio da je snimio zvuk koji proizvodi ova zadivljujuća svjetlost na 70 metara iznad površine zemlje. Međutim, mehanizam nastanka zvuka i dalje ostaje pomalo misteriozan, kao i uslovi koji moraju da se steknu kako bi zvuk mogao da se čuje.
Naučnica Fiona Ameri sprovela je istraživanje dosadašnjih izvještaja o zvuku polarne svjetlosti kako bi utvrdila koje su metode korišćene za proučavanje ove neuhvatljive pojave, kao i proces utvrđivanja da li su prijavljeni zvuci bili realni ili stvar iluzije i imaginacije.
Istorijske tvrdnje
Zvuk koji proizvodi polarna svjetlost bio je predmet prilično žustre debate u prvim decenijama 20. vijeka, kada su stizali izvještaji iz naselja širom sjevernih geografskih širina da je očaravajuće svjetlosne prikaze na njihovom nebu ponekad pratio i zvuk.
Svjedoci su prijavljivali tiho, gotovo nečujno pucketanje, šuštanje ili zvižduk, posebno tokom burnih svjetlosnih prikaza na sjevernom nebu. Početkom tridesetih godina, na primjer, brojna svjedočenja su preplavila nedjeljnik koji je izlazio na subarktičkim Šetlandskim ostrvima.
Ove priče su potkrijepljene sličnim svjedočenjem iz sjeverne Kanade i Norveške. Ipak, naučna zajednica je bila veoma uzdržana, posebno imajući u vidu da je vrlo mali broj zapadnih istraživača tvrdio da je i sam čuo te neuhvatljive zvuke.
Vjerodostojnost izvještaja o zvuku koji proizvodi polarna svjetlost iz tog vremena bila je blisko povezana sa mjerenjima nadmorske visine sjevernog svjetla. Smatralo se da će samo oni zraci koji se spuštaju nisko u Zemljinu atmosferu moći da prenesu zvuk koji bi moglo čuti ljudsko uvo.
Problem je bio i to što su rezultati zabilježeni uoči nove 1933. godine pokazali da se aurore najčešće dešavaju na 100 kilometara iznad Zemlje, a veoma rijetko ispod 80 kilometara. Na osnovu tih nalaza, pretpostavka je da bi bilo nemoguće da čujan zvuk svjetlosti dopre do površine.
Slušne iluzije
Imajući u vidu ove nalaze, eminentni fizičari i meteorolozi ostali su skeptični, odbacujući izvještaje o zvuku i polarnoj svjetlosti bliže površini zemlje kao folklornim legendama ili slušnim iluzijama.
Oliver Lodž, britanski fizičar uključen u razvoj radio-tehnologije, prokomentarisao je da bi zvuk aurore mogao biti psihološki fenomen zbog živopisnosti izgleda aurore - baš kao što meteori ponekad izazivaju slušnu iluziju. Slično, meteorolog Džordž Klark Simpson je tvrdio da je pojava niskih aurora vjerovatno optička iluzija uzrokovana miješanjem niskih oblaka.
Ipak, vodeći naučnik 20. vijeka u oblasti polarne svjetlosti Karl Stormer objavio je izvještaje dvojice svojih pomoćnika koji su tvrdili da su čuli auroru, i tako dao izvjesnu legitimnost velikom broju svjedočanstava.
Stormerov pomoćnik Hans Jelstrup rekao je da je čuo “veoma čudan, slab zvuk zvižduka, izrazito talasast, koji kao da je pratio upravo vibracije aurore”, dok je njegovom kolegi Tjonu zvučalo kao da “gori trava ili pucketanje”. Koliko god ova dva poslednja svedočenja bila ubedljiva, ona i dalje nisu iznela ni pretpostavku kako nastaje ovaj zvuk.
Odgovor na ovu vjekovnu misteriju koja je kasnije dobila najveću podršku prvi je provizorno predložio 1923. godine Klarens Čant, poznati kanadski astronom. On je tvrdio da kretanje sjeverne svjetlosti mijenja Zemljino magnetno polje, izazivajući promjene u naelektrisanju atmosfere, čak i na značajnoj udaljenosti.
Ova električna pražnjenja proizvode zvuk pucketanja mnogo bliže Zemljinoj površini kada se susretnu sa objektima na zemlji, slično zvuku statike. Ovo se može desiti na odjeći ili naočarima posmatrača, ili eventualno u okolnim objektima uključujući drveće ili zidove kuća.
Kako da čujete polarnu svjetlost
Ako želite da se sami uvjerite kako zvuči polarna svjetlost, možda ćete morati da provedete dosta vremena u polarnim oblastima, s obzirom na to da se ovaj slušni fenomen javlja samo u pet odsto slučajeva jakih svjetlosnih prikaza. Takođe, čuje se jedino na vrhovima planina oko kojih nema mnogo građevina - što nije baš naročito prijatno iskustvo.
Posljednjih godina, zvuk polarne svjetlosti je detaljnije istražen i zbog svoje estetske vrijednosti i bio je inspiracija za brojna muzička djela, postavljajući temelje za nove naučne interakcije sa ovim elektromagnetnim talasima.
Letonski kompozitor Eriks Ešenvalds je na osnovu svjedočenja američkog istraživača Čarlsa Hola i norveškog državnika Fritjofa Nansena koji su tvrdili da su čuli polarnu svjetlost, komponovao muziku kombinujući je sa poznatom letonskom narodnom pjesmom “Sjeverna svjetlost” koja govori o fenomenu zvuka polarne svjetlosti. Postoji mogućnost i da kod kuće slušate radio-signale sjeverne polarne svjetlosti jer je Radio BBC 3 2020. mapirao radio-snimke aurore iz veoma niskih frekvencija u čujni spektar. Science Alert
Bonus video:
