Drevni tragovi selišta Vepruje ispod samih Sokolskih krša - Vijesti.me
enigme (19. dio)

Drevni tragovi selišta Vepruje ispod samih Sokolskih krša

Da li se ostaci crkve sa zidanim stubovima možda kriju i u podnožju Sokolskih krša, gdje se nalazi crkviše koje predanje vezuje za Ivanbega?

Tek smo započeli našu potragu. Obišli smo crkvišta u Gospoštinama i na Pipcu u Rvašima, da bi vidjeli ima li na njima ostataka zidanih stubova na kojima se oslanjao trijem. Ali, tamo nijesmo našli bilo kakve tragove.

Doduše, moramo ostaviti mogućnost da je na Pipcu bilo zidanih stubova ispred one veće crkve, koja je razgrađena do neprepoznatljivosti i od koje je preostala samo velika apsida. Preostaje još par mjesta. Jer, koncentracija manastirskih crkava (Kom, Dobrsko Selo) i seoskih crkava sa zidanim stubovima i trijemom na malom prostoru (nad Šin Đonom, u Donjim Pelešima i Đalcima) - porađa misao da ih je u Stefaničinom dobu moglo biti još.

Dvije mogućnosti

Dileme se sada uvećavaju. Postoji mogućnost da je tog tipa bila i prvobitna crkva sv. Nikole u nekadašnjem manastiru na Riječkom gradu “koji je podigao Ivan Crnojević”. Ali, taj trag ne vodi nikuda, jer Turci su na mjestu prvobitnog hrama davno izgradili džamiju, koja je potom porušena, da bi iznova bila podignuta crkva sv. Nikole.

Druga mogućnost je Zagora, u kojoj je postojalo čak sedam crkava. Što prosto nameće pomisao da je neka od njih imala zidane stubove i trijem pred ulazom. Osobito zbog toga što se Zagora takođe nalazi na trasi starog puta, u bliskom susjedstvu Donjih Peleša i Đalaca gdje još postoje ostaci takvih građevina. Ali, ni to nećemo nikada saznati, jer ispred dva sačuvana zagorska (klačna) crkvišta nema ničega što bi ukazivalo na to. Isti je slučaj i sa nekadašnjim crkvištima u Gradcu i Staniseljićima, kao i Štitarima i Relezi, gdje su odavno podignute nove crkve.

  Ostaci drevne suivomeđne (“Ivanove”) crkve u Veprulji

Crkvina

Dakle, na tim mjestima nije moguće naći odgovore. Ali, možda se tragovi gradnje iz crnojevićkog doba kriju na drugoj strani, prema Sokolskim kršima i dalje prema Kosijerima i Bokovu? Ko zna na šta ćemo tamo naići? Mogućnosti su sada široko otvorene. Hoćemo li, na primjer, otkriti ostatke crkve sa zidanim stubovima i u podnožju Sokolskih krša, par kilometara sjeverno od Đalaca, gdje se na razmeđi Štitara i Đinovića, u kraju Podsokolom, nalazi Crkvina koju predanje vezuje za Ivanbega?

Imamo puno razloga da istražimo taj prostor i bez te dileme, jer se tamo nalaze i ostaci prastarog sela u čijoj okolini ima zaravnjenih i podzidanih terasa. Eto,  nove zagonetke koju treba rasvijetliti.

Podsokol

Zaustavili smo se kod crkvišta u Đalcima odakle ka Štitarima, Podsokolu i Đinovićima vodi asfaltna cesta. Taj lokalni put iz Riječke prelazi u Lješansku nahiju, pa se opet iz Lješanske vraća u Riječku. Kod Štitara se lomi u vidu oštrog ugla. Takav oblik puta uslovljen je pravcem prostiranja Lunjevog brda i Mokre ploče, koje se nadovezuju na Vodnik. Zbog toga je iz Đalaca ka Đinovićima još u davnini vodila brdska prečica. Kod Đekinog kućišta, nedaleko od đalačke crkve, od starog puta se odvajao krak koji se uspinjao preko obližnjeg Lunjevog brda.

Brdski masiv

Krećem ka Štitarima. Odmah iza đalačke Ostre Glavice prelazim u Lješansku nahiju. Pitanje je kad je nastala ovakva podjela. U davnini su se Đalci prostirali mnogo sjevernije, jer na to ukazuje položaj đalačke crkve, koja danas stoji na samom rubu sela, dok je nekada vjerovatno bila bliže središtu.

Od Ostre Glavice do centralnog štitarskog naselja ima oko dva i po kilometra. Na toj tački se okončava geografska cjelina koja se od Dobrske Župe prostire između dva brdska lanca, sve do Štitara i Oraha. U dužini od desetak kilometara. Na njenom kraju, od Podsokola i Štitara, započinje brdski masiv koji čine Sokolski krši i Debeljak. Njegovim podnožjem se protežu skrivene udoline u kojima se nalaze đinovićki zaseoci.

Oštra krivina

Put od Đalaca ka Štitarima vijuga pravcem kojim je vodio i stari drum. Usput se iznova nailazi na zaravnjene i podzidane terase, koje su načinjene svuda gdje je to bilo moguće. Ovaj lanac lastvi se proteže sve do “ugla” nad kojim stoji najveće štitarsko naselje. Na toj se tački asfaltni put spaja sa onim koji dolazi od Releze i Progonovića. Tu je i pomenuta oštra krivina odakle se skreće nalijevo ka Đinovićima.

Jedna od zaravnjenih terasa u Veprulji u Đinovićima

U blizini puta ima znatnih ostataka drevne kaldrme. Stajem i prolazim tim starim drumom par stotina metara prema Đalcima, pa se vraćam da bih vidio kuda je nastavljao ka Orašanima i Selištima. Do ovih sela se preko brdske strane stizalo za oko 40 minuta.

Selište Vepruja

Na oko kilometar od krivine nailazi se na štitarski zaselak u kojem žive Vujovići. Tu živi moj drugar Slavko Vujović sa kojim sam obišao Soko-grad - o čemu ćemo kasnije. Malo dalje od njihovih domova, po sredini jedne lijepe livade, širi se veliki ubao Međeđa. Nekoliko stotina metara odatle je granica Štitara i Đinovića, odnosno Lješanske i Riječke nahije.

Čim se pređe u Đinoviće u dnu stijene pored puta nailazi se na Veprulju, drevni vodopoj. U okolini su i ostaci starog sela “Vepruje” kako ga bilježi Andrija Jovićević 1911. godine (“Riječka nahija”, 166). Za ove ostatke malo ko zna. Riječ je o drevnom selištu, koje je zapustjelo vrlo davno, a na kojem nije zasnivano novo naselje, pa je sve jedva primijetno.

Crkvina

Pavle Radusinović je 1985. zabilježio predanje da je “Veprulja građena u doba Ivana Crnojevića”, kao i da je “iznad te vode u Đinovićima po predanju bila Ivanova crkva i groblje, od kojih ima ostataka” (Vukić Pulević, “Crnogorske onomastičke studije”, ICJK, Podgorica, 2012, 701). Htio sam i ranije da pronađem to crkvište, ali nije išlo. Jer, nije to tako lako kako se čini u prvi mah.

Crkvište u Đalcima kod Ostre Glavice

U selima je sve manje ljudi, dok život u gradu čini svoje, pa znanje o prošlosti naglo blijedi. Doduše, i dalje se puno toga pamti, ali se gube dragocjeni detalji. Bez seoskih śjednika nema ni predanja u onom smislu u kojem je ono predstavljalo znanje o prošlosti. Računao sam da će se Ivanova crkva sama “otkriti” u nekoj zgodnoj prilici. Jer, ovakva klupka se često odmotaju sama od sebe. Ponekad se to odvija kao da se neko poigrava sa vama.

Urgentno pitanje

Dakle, nakon što su u Donjim Pelešima i Đalcima izronile crkve sa zidanim stubovima i trijemom, pitanje “Ivanove crkve” postalo je urgentno. Ali, ispostavilo se da sam je prilikom prve potrage tražio na pogrešnom mjestu, tridesetak metara dalje. Tada sam nekoliko puta obišao teren, misleći da se možda radi samo o temeljima, poput crkvišta na Miran-Glavici blizu Grbavaca čiji se ostaci jedva naziru u ljutom kršu. Padalo mi je na pamet i da je crkvište Podsokolom uništeno prilikom gradnje puta, ali sam ipak vjerovao da je preteklo i da se krije negdje u okolini.

Jednostavno sam se uzdao u strahopoštovanje (i sujevjerje) koje naš narod ima prema sakralnim ostacima prošlosti. Zbog toga sam nakon par dana iznova krenuo ka Podsokolu. Trebalo je staviti tačku na ovo pitanje. Jednostavno sam morao vidjeti kakvog je tipa bila ta crkva.

U pravi čas

Stigao sam u Đinoviće u pravi čas, jer sam mog drugara Rajka Latkovića zatekao u njivi poviše vode Veprulje. Od komšija iz obližnjih Štitara čuo sam da ću ga tu pronaći. Sa Rajkovom kućom započinje niz đinovićkih zaselaka koji se protežu udolinama isprva ka jugu, pa onda ka zapadu, sve do Kosijerskog korita. Rajka znam još od prošle godine kada smo razgovarali o starom guvnu pored njegovog doma - koje je bilo tako solidno izgrađeno da je “držalo vodu”.

Pozdravljamo se srdačno. U velikom je poslu. Njiva na kojoj ore je dio lanca zaravnjenih terasa koje se spuštaju ka Veprulji. Lijepa zemlja u kamenitom okruženju. Ima je mnogo više nego što odaje prvi utisak. Nekoliko rala se nalazi samo na toj strani puta gdje sam ga zatekao. Prava slika se dobija tek kada se pređe na drugu stranu i zađe među dolove. I tamo se nižu lijepe dubodoline i zaravnjene terase. Sve bi to bilo još preglednije da je manje šiblja koje zaklanja pogled.

Drevna suvomeđa

Pitam Rajka za crkvište. Odmah gasi motokultivator i kreće prema malenom uzvišenju poviše puta. Ubrzo stižemo do ostataka građevine. Suvomeđne! Ispod obrušenog kamenja nazire se zidina od dva reda blokova sa trpancem u središtu, debljine oko 70 cm. Sama crkva je skoro kvadratnog oblika, dimenzija 5 x 4 metra. Ni na njoj, poput crkve u Gospoštinama, nema apside. Jasno je da ovdje ne može biti ni govora o zidanim stubovima pred ulazom. Opet sam zatečen. Jer, očekivao sam klačnu građevinu.

Na to me naveo sami podatak da je u pitanju “Ivanova crkva”. Opet me je zavela narodna sklonost da se sve pripisuje Ivanbegu. Ali, ovo je najvjerovatnije starije od crnojevićkog doba. Dakle, imamo još jedan primjer retroaktivnog “memorijskog” učitavanja koje je ovom narodnom “favoritu” pripisivalo i ono što mu vremenski ne pripada.

Ovo crkvište ukazuje na još jednu važnu okolnost. Očito je da osim ostataka klačnih građevina iz crnojevićkog vremena, na trasi starog druma imamo i ostatke starijih suvomeđnih crkava. Kao što je ona u Gospoštinama ili ona na Spasojevoj glavici u Zagori.

Ostaci “Vepruje”

Rajko pominje da su ostaci “Ivanove crkve” umalo stradali prilikom gradnje puta, ali da ljudi iz okoline to nijesu dozvolili - na satelitskom snimku na GoogleEarth-u se lijepo vidi kako cesta na tom mjestu u luku obilazi uzvišenje sa crkvom. Rajko kaže da je oko nje bilo grobova, što pominje i Pavle Radusinović 1985. godine. Pažljivo razgledam teren oko crkvišta, ali ne nalazim išta što bi ličilo na grobne ploče.

  Drevno kućište u Donjim Đalcima

Pitam Rajka je li upamtio te grobnice? Uzvraća da su ljudi pričali da ih je tu bilo. Vjerovatno je riječ o vrlo starom groblju, čije je tragove vrijeme skoro potpuno izbrisalo. Obilazim i širu okolinu. Na nekoliko mjesta na obodima dubodolina, nailazim na ruševine suvomeđnih građevina,  To su ostaci selišta “Vepruje”, koje je najvjerovatnije činilo dio starih Đinovića. O tome govori i Andrija Jovićević 1911. godine. Bilježi da je u Đinovićima zatekao selišta na više mjesta - kaže da su Studeni Do, Duboki Do i Zališ tri kraja jednog velikog sela udaljeni po jedan kilometar i više, kao i da se tu “vidi ozidina od suhomeđa”. Dodaje i da je “Zališ u današnje doba ubao” i da se “ne zna ko ga je kopao”. “Starina mu je vrlo velika, građen je poput svih starinskih ublova” (“Riječka nahija”, 166).

Upravo na “Vepruji” do punog izražaja dolazi pitanje drevnih suhomeđnih građevina. Jer, ovi tragovi prošlosti su često bivali uklopljeni u kasnija naselja, sa novom namjenom. Na njima naprosto nema “stilskih karakteristika”, pa mogu ostati neprimijećeni iako su “pred nosom” današnjih putnika i istraživača.

(Dvadeseti nastavak u narednom neđeljnom broju)


Najčitanije iz sekcije Nauka