Mit o Sokolu u kome o Stefanici nije moglo biti ni pomena - Vijesti.me
Enigme (27. dio)

Mit o Sokolu u kome o Stefanici nije moglo biti ni pomena

Uvjerenje da je Sokol izgradio Ivan Crnojević i danas zauzima dominantno mjesto u narodnom pamćenju, pa čak i istoriografskom

Stigli smo do samog podnožja Sokolskih krša sa zapadne strane, iz pravca Orašana u Kosijerima.

Cijeli taj predio je decenijama bio u dubokom zaboravu, ali je za njega u proteklim godinama iznova porastao interes. Sve je više onih koji obilaze i istražuju Sokolske krše u manjim ili većim grupama. Razlog je u tome što se na vrhu tog kamenitog masiva, na jednom nepristupačnom grebenu, uzdiže skrovito crnojevićko gnijezdo.

Tragovi

Sokol stoji na strateški važnom mjestu, visoko nad kamenitim morem na razmeđi Riječke i Lješanske nahije. Baš iznad prastare drumske trase koja se iz Zetske ravnice uspinjala od Karuča kaskadnim terasama uz Rvaše i Peleše, preko Zagore i Đalaca ka Orašanima.

Šira okolina Sokolskih krša je premrežena pričama vezanim za Ivanbega. Poput praistorijske gradine na Bršeću više Kosijerskog korita “koju je gradio Ivan”. Ili majdana Ceraze blizu Selišta u Orašanima “odakle je Ivan uzimao mulinu za gradnju Soko-grada, jer nije imao odakle drugo”. Ili “Ivanove stolice” u Prnim Dolovima u Orašanima. Ili suvomeđne “Ivanove crkve” u Podsokolu na početku Đinovića koja je vjerovatno podignuta u ranijim vjekovima.

Legenda o nastanku

Više smo puta rekli da su sa Ivanom Crnojevićem povezane mnoge građevine sa kojima nije mogao imati dodira, jer potiču iz ranijeg vremena. Ali, pripisano mu je i nekoliko građevina iz njegovog doba koje su gradili drugi. Poput Sokola. Pri čemu je vrlo moguće da se u tim legendama prvobitno govorilo upravo o Stefanici Crnojeviću.

O tome svjedoči primjer Divan-grada nad Grbavcima gdje se u starijoj bilješci pominje Stefanica, a u mlađoj Ivan. Istorijski razlozi i potrebe su učinili da Ivanbeg zauzme centralno mjesto u crnogorskom razumijevanju prošlosti. O slici koja je u narodu stvorena tokom 18. i 19. vijeka svjedoči “legenda o nastanku Sokola”, koju je Đuro Špadijer 1895. zabilježio u Štitarima.

Ognjište u domu Vujovića u Štitarima

“Pričahu mi da je ovaj grad nastao na sljedeći način; kad je Ivo Crnojević izgubio Žabljak i gradić Obod na Rijeci pobjegao je u ove krševite krajeve, gdje još Turci nijesu bili dospjeli. Tako idući, razgledao je, gdje bi mogao ograditi jedan gradić, da se skloni ispred neprijatelja, kojemu se već ne mogaše odupirati. U to dođe ovdje blizu brda Vodnika kod Međeđe vode i tu nađe starog popa Šćepana iz Kosijera i zapita ga, gdje bi mogao ograditi jedan gradić. Pop, pošto dobro poznavaše ove krajeve, reče mu: na ovo brdo, gdje je sada ruševina Ivanova grada. Ovo se mjesto Ivu dobro dopade, jer mu ovdje i voda bješe blizu, pa ogradi ovaj grad, u kome je, rekoše, živio oko 32 godine” (“Glas Crnogorca” od 11.11.1895).

Sentimentalizam

Dakle, istorijski razlozi su doveli do toga da iz pamćenja nestanu sve druge značajne ličnosti i da se ivanbegovski oreol nadvije i nad Sokolom do te mjere da je vremenom prozvan Ivanovim gradom. Ovo po sebi ne bi bilo toliko sporno, da ova zabluda i danas ne zauzima dominantno mjesto u narodnom pamćenju, pa čak i istoriografskom. Naprosto, malo ko vodi računa o tome da je Sokol izgrađen u Stefaničinom dobu i da okolnosti oko njegovog nastanka, prije svega treba vezivati za Stefanicu.

Prastaro kućište u Donjim Đalcima

Izgleda da u ovome presudnu ulogu igra snažni sentimentalizam. Jer, šta je i ko je uopšte Stefanica Crnojević (o kome većina ili ništa ne zna ili ima maglovitu sliku) prema Ivanbegu “junačkom koljenu” koji se “borio kao laf s Turcima na sve strane kroz gore krvave”. Ko bi uopšte u ovakvom poretku stvari vodio računa o zaboravljenim Stefaničinim bitkama i pobjedama.

Živo sjećanje

Vezivanje Sokola za Ivanbega je uvećalo intrigantnost tog utvrđenja. Jer, sve što je na bilo koji način pripisivano “gospodaru Ivu” dobijalo je u narodnoj psihologiji sakralni status, budilo radoznalost i raspaljivalo maštu. Upravo o tome svjedoči Vuk Karadžić kada piše da je u Crnoj Gori sjećanje na Ivanbega do te mjere živo da se dobija utisak “kao da je bio juče”. Očito se o Ivanu govorilo na svakom koraku sa neskrivenim žarom. Pritom u prvom planu nije bila toliko brojnost priča o Ivanbegu, koliko njegova neobična “prisutnost” u sadašnjosti. U tome je, dakle, dublja poenta Karadžićeve bilješke o “živom sjećanju”.

Ostaci Divan-grada poviše Grbavaca

De Somijer

Ovaj detalj ima veliki potencijal jer upućuje na jednu zaboravljenu psihološko-mentalitetsku specifičnost, o kojoj govori Vijala de Somijer u svom putopisu (“Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru”, objavljeno prvi put 1820. godine). Ovaj francuski oficir je oko 1810. godine, u zadnji čas zabilježio mnoge dragocjene detalje stare narodne psihologije. Pored ostalog i način na koji su se Crnogorci odnosili prema “dušama predaka”. Somijer pritom nastupa kao tipičan intelektualac svog doba koji gleda s visine i s prezirom na bilo kakve iracionalne običaje i vjerovanja. Ali, nas ne zanima taj njegov prosvjetitetljsko-racionalistički ton i odnos prema “praznovjerju”. Mnogo su važnija dragocjena zrna iz narodnog života poput bilješke o “živoj komunikaciji” koju ljudi imaju s precima.

Mašta

Ovo treba pažljivo razmotriti. Somijer na jednom mjestu opisuje “užas koji kod Crnogoraca izazivaju ekskomunicirana lica, sahranjena van groblja”. Dodaje da se Crnogorci “drže podalje od tog mjesta a ukoliko ga se i prisjete, vjeruju da ih proganjaju duhovi”. Zatim konstatuje da “nigdje kao u Crnoj Gori nije ukorijenjeno vjerovanje u duhove, vještice i utvare”, kao i da su u mašti Crnogoraca “stalno prisutne sablasti, priviđenja i opsjene”.

Nakon ovoga slijedi najvažniji dio. Kaže da “pojedinci vjeruju da vide kako sjenke njihovih predaka lebde u oblacima i iznad njihovih glava, upućuju im riječi u noćnoj tišini, pričinjava im se da čuju glasove”, te da “razgovaraju sa sjenama i šalju poruke ostalim preminulim članovima”.

Štaviše, “u delirijumu mašte zamišljaju da i sami otvoreno komuniciraju sa onim svijetom”. Neko će reći da nas je Somijer “nagrdio”, ali izgleda da nije baš toliko pretjerao kako izgleda u prvi mah. Jer, dobar dio ovog sujevjerja održao se sve do našeg vremena. Treba li podsjećati na značaj koji anatema još uvijek ima u crnogorskom političkom životu.

Ivanbegova “prisutnost”

Ali, zbog čega se ovim uopšte bavimo? Ovdje nas ne zanima “delirijum mašte”, već ovaj doživljaj “prisutnosti” predačkih duša. Jer, da bi neko razvio sklonost ka “komunikaciji sa sjenama predaka”, prethodno mora vjerovati da ”preci” na neki način mogu boraviti u sadašnjosti, baš tu pored nas. Ili “nad nama”. Ovo je ostatak vrlo drevne, praiskonske psihologije, na čije se tragove nailazi u brojnim kulturama. Što se tiče crnogorske tradicije, recidive ovog vjerovanja možemo pratiti sve do one metafore o predačkim dušama koje su se “nad Cetinjem danas razigrale”. Ne želim da zalazim dublje u to pitanje, ali na kolektivno-psihološkom nivou se lako može uspostaviti veza između ove “prisutnosti” i “živog” masovnog sjećanja na istaknutu predačku figuru. U rasponu od simbolike pa do metafizičke dimenzije. Kao što je to bio slučaj sa Ivanbegom. Upravo je na ovom fonu i “Ivanov grad” morao zadobiti tako istaknutu ulogu u kolektivnom “pamćenju”. Jer je sa Obodom i drugim toposima bio umrežen u ivanbegovsku mitsku “mapu”. U okviru koje im je pripala uloga Ivanovih usputnih uporišta u povlačenju ka Cetinju podsjećajući istovremeno na dane stare slave i na pravac odakle je državno ognjište unijeto među “tvrde gore”.

Sveti krš

Slika o Ivanbegu je u 19. vijeku dobila formu koja se zadugo nije mijenjala. Upravo zbog snažnog sentimentalizma. Lijepu ilustraciju ove ivanbegovske mitologije nalazimo u putopisu iz 1887. kroz priču o ulozi i značaju Sokola.

“Obazirući se još jedan put na ovu spomena dostojnu starinu naših viteških predaka, o kojoj je do sad malo ko znao, a još manje na nju dolazio, povraćamo se na pitanje: za što je služila ova tvrđava i za što li je mogla služiti? Ajde dakle da zavirimo malo u istoriju ne bi li nam ona na ovo pitanje mogla odgovoriti. Od polovine XV vijeka Turčin se u Jevropi toliko osnažio, da je skoro sve palo na njegovu milost i nemilost ... Protivu ove sile u Jevropi nije niko ni mislio na otpor; sve se je pokoravalo ili uklanjalo.

U takvom položaju, sa sviju strana opkoljen Turcima, a ostavljen od cijeloga svijeta, jedini Ivan-beg ne kloniva duhom, no se sve sprema za borbu očajničku borbu. On napušta pitomu i ravnu Zetu, na posljetku napušta i svoju prijestonicu Žabljak, a zavukuje se u krš, u jade, i tun ostane. Ni odklen ni jedinog glasa učešća, ni odklen utjehe, a ni odklen jedinog pramička nadežde. “Tužan sirak bez nigđe nikoga.” No s njim je Bog; i on se nadao samo u Boga i u svoju gvozdenu volju i junačka prsa svojijeh hrabrijeh Crnogoraca ... Dakle on je ustupao pred onijem koji mnoga carstva zauze i mnoge careve pobijedi, i kome niko nije bio u stanju da se protivi; ipak Ivan-beg ni tu potpuno ne ustupi.

Pogled sa Sokola ka jugozapadu

S jedne strane on gradi crkve i manastire u ime sv. Bogorodice i pod njenim svetim krovom nije se bojao stajati i sagraditi divni dvorac, kojemu su se tada divili; a s druge strane tvrdi ovaj sveti krš gradovima i šancima. Grad na Obodu i grad na Sokolu, to su najveći bili; a bilo je još nekoliko pomanjih gradića i šančeva kao na Gradcu, na Veljoj gori i na drugim glavicama, tako da je svaki ulazak među ovim kršima zatisnut bio. To nije bila priprema za odbranu na jedan časak, no je bila za borbu na vjekove. Onaj dakle koji je tako radio zadahnut je bio duhom nepobjedimosti i hvala budi presvetoj Bogorodici, njegov je nepobjedimi duh i do sada sve ostao među ovim viteškim kršima, kako u njegove dične nasljednike, tako isto i u hrabre Crnogorce, i ostaće...” (“Put na Ivan grad”, “Glas Crnogorca” od 20.9.1887).

“Falcon”

Eto kako je krajem 19. vijeka izgledala slika o Ivanbegu i Sokolu u kojoj za Stefanicu Crnojevića nije moglo bilo mjesta. Narodna tradicija je ovu utvrdu isključivo vezivala za Stefaničinog sina, skoro do isteka Nikolinog doba. Andrija Jovićević u svojoj “Riječkoj nahiji” 1911. ni jednog trenutka ne sumnja da je Sokol podigao neko drugi. Tek je Jovan Cvijić u primjedbi u toj Jovićevićevoj knjizi (CID, Podgorica, 1999, 180) ukazao na pomen Sokola u mletačkim izvorima, koje je u 19. vijeku objavio Šime Ljubić (Listine X, 21). Kaže da se Ivanov grad “upravo Soko (Castelo del Falcon)” pominje, kao i Žabljak još prije Ivana Crnojevića kao jedan od gradova Stefana Crnojevića 1453. godine. Dakle, nije riječ o Ivanovom djelu. Još ćemo vidjeti koliko je složena ta priča.


Najčitanije iz sekcije Nauka