Šta se krije iza silnih legendi o Ivanbegu Crnojeviću - Vijesti.me
eNigme (14.dio)

Šta se krije iza silnih legendi o Ivanbegu Crnojeviću

Narodno predanje vezuje Soko-grad za Ivanbegovu vladavinu, iako je ta utvrda postojala još u Stefaničino (Đuraševo i Kojčinovo) doba

Naša velika priča tek započinje. Sada se okrećemo zagonetkama na pravcu prema Sokolskim kršima. Tamo se uzdiže znameniti Sokol čiji nastanak narodna tradicija vezuje za Ivana Crnojevića. Ali, vidjeli smo da se taj grad pominje još 1444. godine (“Utvrđenja i gradovi u Crnoj Gori”, 1975, 137). Što jasno govori da ga nije podigao Ivanbeg. Razlog za ovu zabludu treba tražiti u opštecrnogorskoj sklonosti - da se skoro sve građevine iz crnojevićkog doba pripisuju njemu. Na to ukazuju i 84 toponima koji se vezuju za Ivanbega, koje su u proteklim decenijama sakupili razni istraživači (Vukić Pulević, “Crnogorske onomastičke studije”, ICJK, Podgorica, 2012, 693). Kasnije ćemo vidjeti da tu nije kraj.

Tradicija

Još je Vuk Karadžić zabilježio da se “Ivan Crnojević u Crnoj Gori i danas tako spominje kao da je juče bio”. Ovu živu tradiciju je 1911. još bolje opisao Andrija Jovićević. “Ivan Crnojević je jedina poznata istorijska ličnost o kojoj narod priča s pijetetom i ljubavlju, a za ostale vladare Balšiće i Crnojeviće ne zna ništa, osim nešto za poturčenog Stanišu; a o mitropolitima do Danila Petrovića ne zna ništa, niti zna da ih je i bilo. Ivan Crnojević je jedina i najveća istorijska ličnost iz starije naše istorije Zete i Crne Gore“ (“Riječka nahija”, CID, Podgorica, 1999, 96-97).

Žilavo predanje

Dakle, Ivanbeg je bio apsolutni narodni favorit. “Jedini i najveći”. Ali, koliko god da je bio omiljen i popularan, ipak mu nijesu mogla biti pripisana sva djela. O tome svjedoči predanje koje je 1886. godine zabilježio učitelj Janko Uskoković. “U srezu Gradačkom nalazi se Krivi vrh đe je Stevan Crnojević započinjao graditi grad. On je tamo dao napraviti tri ubla (vode dubenice) koje se zovu Dobreš, Gnjilež i Lokva Gradačka. Kako se priča Stevan Crnojević prekinuo je ovu građevinu zbog toga što nije bilo tekuće (žive) vode” (“Glas Crnogorca” od 20.5.1886). Tu je i legenda koju je Pavle Radusinović zapisao u Grbavcima - da je Stefanica “gradio Divan-grad na kamenitom brijegu poviše sela” (“Stanovništvo i naselja Zetske ravnice”, Titograd, 1991, 48).

Nije bio samo Ivan

Narod ipak nije pamtio samo Ivanbega. Osim toga, i sama činjenica da je predanje o Stefanici opstalo pred naletom glorifikacije njegovog sina, govori o snazi kulta koji je nekada o njemu vladao u Lješkopolju, Riječkoj i Lješanskoj nahiji. Vjerovatno i drugdje. Pri čemu je značajno što su obije “preživjele” legende o Stefanici vezane za izgradnju utvrda. Posebno je dragocjena Uskokovićeva bilješka jer je zapisana još u 19. vijeku. Važna je i zbog toga što se Krivi vrh nalazi u podnožju Velje gore, blizu Gradca i Staniseljića, koji su udaljeni samo 5-6 kilometara od Sokolskih krša.

Dakle, baš u predjelu kojim se ovdje bavimo. Što je još jedan pokazatelj da je taj prostor tada bio naseljen. O tome smo već ponešto nazreli preko onih zagonetnih “zrna” iz kotorskih dokumenata. Radi se o trgovcima iz Gradca koji se pominju 1335, 1431. i 1458. godine. Uz ovo ide i pomen “Stanisalića”, čiji je predstavnik (“glavar”) bio na opštezetskom zboru 1455. kod Vranjine, kada je Stefanica potpisao ugovor s Mlecima. Ali, osim ovih “zrna” raspolažemo i mnogo konkretnijim svjedočanstvima. Jer, u selima i selištima na trasi starog druma imamo nedvosmislene materijalne tragove iz crnojevićkog doba. Baš u dijelu prema Sokolskim kršima.

To su ostaci karakterističnih crkava građenih u primorskom stilu, sa zidanim subovima i trijemom ispred ulaza, u periodu u kome je vladao Stefanica (prije 1464/1465). O crkvištu u Donjim Pelešima smo već govorili.

Omiljena legenda

Dakle, narodno predanje vezuje Soko-grad za Ivanbegovu vladavinu, iako je ta utvrda postojala još u Stefaničino (Đuraševo i Kojčinovo) doba. Uopšte, usmena tradicija je sklona zamjeni istorijskih planova i ličnosti. Tako smo na primjeru Gospoština i Carevog laza naslutili da narodno predanje može uvezivati događaje koje razdvajaju dugi vjekovi. Vezivanje Soko-grada za Ivanbega nam jasno pokazuje kako funkcioniše taj model.ž

U vezi toga je vrlo značajno što dokumenti svjedoče da je herceg Stefan Vukčić Kosača 1444. ustupio Soko-grad despotu Đurađu Brankoviću, a ovaj ga “prepustio” Stefanici - koji ga je najvjerovatnije držao između 1443/44. i 1452, dakle i u periodu dok je njegov sin Ivan boravio daleko od rodne grude kao Kosačin talac.

Još jedna verzija

O fluidnosti narodnog predanja svjedoči još jedna verzija o izgradnji utvrde na Krivom vrhu kod Gradca. Ta bilješka nastala je deceniju i po nakon Uskokovićeve. Naime, u “Književnom listu” 1901. godine objavljena je varijanta koja umjesto Stefanice govori o Ivanbegu: “Ovdje je - kažu . Ivan Crnojević namjeravao podići grad, pošto je od Turaka uzmakao iz ravne Zete i napustio svoju prestonicu Žabljak” (R. Rotković, “Sazdanje Cetinja - izvori i legende”, 1984, 147-148; prema Vukić Pulević, “Crnogorske onomastičke studije”, 2012, 700).

Popularni likovi

Dakle, primjeri Soko-grada i Krivog vrha pokazuju kako su se stvari odvijale tokom dugih vjekova i na koji su način popularni narodni likovi odnosili prevagu u kolektivnoj psihologiji. Što je u slučaju Ivanbega bilo podsticano i istorijskom slikom koja je oblikovana na Cetinju - u crnogorskom političkom, vjerskom i ideološkom središtu. Stefaničin sin je istaknut u prvi plan još sredinom 18. vijeka - što se vremenom prenijelo i na narodne priče u kojima su dotad centralnu ulogu igrale druge ličnosti.

Štaviše, ova glorifikacija je išla dotle da se Pavle Rovinski 1891. trudio iz petnih žila da opovrgne da bi Ivan Crnojević mogao i da pomisli na to da pošalje svoga sina Stanišu sultanu 1485. godine - iako se upravo tako izvještava u Istoriji o Černoj Gori vladike Vasilija iz 1754, kao i u Kratkom opisu o Zeti i Crnoj Gori iz 1774. godine, koji neki pripisuju Katarini Radonjić.

Geografska cjelina

Ne ukazujemo ovdje tek tako na Stefanicu Crnojevića. Vidjećemo kako će njegovo “prisustvo” postajati sve očiglednije što budemo više odmicali ka Sokolskim kršima. Tek smo zagrebali po zagonetkama koje se kriju u rubnom dijelu Riječke i Lješanske hahije. Već smo se djelimično upoznali sa tim predjelima kroz priču o starim selima Donji i Gornji Peleši, koja se pominju u turskom haračkom defteru iz 1521.

Riječ je prostoru Dobrske Župe, koji pripada lancu plodnih udolina koje se kaskadno uspinju od Karuča prema unutrašnjosti, sve do Sokolskih krša. Jedna geografska (župna) cjelina se okončava na vrhu Rvaša i Gospoština, a nova započinje nedaleko odatle, na nešto većoj visini, gdje se nalazi Moštrokolova Gomila u starom selu Piperima. Odatle se plodne terase (lastve) nastavljaju između dva brdska niza u dužini od sedam-osam kilometara, sve do samih Štitara. Taj zeleni pojas je smješten između dva lanca kamenitih uzvišenja, koje s jedne strane čine Vranj, Motovilo i Velja Gora, a s druge Pržnik, Tmor, Ostro brdo, Bautina i Vodnik. Sada nastavljamo priču o starim naseljima koja su smještena u toj velikoj “prostoriji”.

Slijepi putevi

Dakle, ima još puno zagonetki koje moramo istražiti. Zaustavili smo se na sjevernom rubu Gornjih Peleša u Dobrskoj Župi, gdje se nalazi i kraj lokalnog asfaltnog puta i ostatak stare kaldrme. Zastali smo baš na tački na kojoj se prelazi ka Plaćenovom lugu, prostranoj, kamenitoj, neravnoj “vali”, prečnika oko tri kilometra, oko koje se ukrug nižu sela Đalci, Štitari, Orasi, Ćepetići, Releza, Komansko Brdo i Zagora.

Prije nego što prenesemo priču na taj prostor, moramo pomenuti još nešto. Kada su asfaltni putevi probijeni, posao nije izveden do kraja. Očito je da je put kroz Gornje Peleše trebalo da se poveže sa onim u obližnjoj Zagori. Što se nije dogodilo, tako da su oba sela ostala na krajevima slijepih puteva. Asfalta nema baš između tačaka na potezu, gdje su stajale praistorijske “drumske” gradine na Vukovoj gomili u Gornjim Pelešima i na Uća-brijegu kod Releze. Zbog toga su ova naselja, koja su od davnine bila povezana kaldrmom, u današnjem dobu vještački odsječena.

Paralelni putevi

Neobično je i što od Gornjih Peleša nema puta ni prema obližnjim Češljarima, iako je teren među njima u istoj ravni i pogodan za tako nešto. Kao da je ovdje presudila plemenska podjela, pa se ka Češljarima može jedino asfaltnim putem koji polazi sa magistrale u Meterizima, preko puta saborne crkve i vijuga podnožjem Tmora, Ostre glavice i Bautine (gdje su Češljari).

Odatle nastavlja podno Vodnika gdje su Đalci, i dalje prema Štitarima, gdje se spaja sa putem iz pravca Gradca, Progonovića i Releze. Put prema Đalcima dovršen je tek krajem osamdesetih. “Modernizacija” je tu stigla u zadnjem momentu, kada je dobar dio stanovništva već prešao u Cetinje i Podgoricu.

Pitanje

Sa Češljarima i Gornjim Pelešima okončava se i župni predio (nekadašnja Gornja župa). Ovo se vrlo lijepo vidi sa vrha Velje gore. Ali, i nadalje ima lijepih udolina i iskrčenih, zaravnjenih i podzidanih terasa. Što iznova budi pitanje - ko je i kada preduzeo tolike radove? Koliko je vremena bilo potrebno za toliku kultivizaciju?

Ne želim da glumim da mi je ovo oduvijek bilo poznato, niti da krijem začuđenost pred ovim “otkrićem”. Siguran sam da je vrlo malo onih koji su obišli riječka i lješanska sela i uvjerili se u ovo. Kultivisane udoline koje se ponegdje mogu vidjeti sa magistrale ka Cetinju, nijesu ni dio onoga što je skriveno među brdima ili po blagim brdskim stranama. O tome svjedoči rajska zelena oaza u Gagošima na rubu Riječke nahije prema Ljubotinu. Ili zaravnjene i podzidane terase u Kornetu i susjednoj Prapratnici (u Lješanskoj nahiji). Ili u (selu) Piperima u Dobrskoj Župi. Ili stotine rala pravilno oblikovanog zemljišta u brdskoj strani poviše Arbanasa - gdje to najmanje očekujete!

Šta nam je promaklo?

Poenta je, da još jednom istaknem, u silnom uloženom radu. Jer, nijedna kultivisana i podzidana zelena površina nije spontano djelo “majke prirode”, već je svaka nastala kao plod višegeneracijskog mukotrpnog krčenja i nivelisanja. Ako su nekadašnji Zećani i Crnogorci mogli da otmu na hiljade rala od krša i pretvore silne kamenite strane u terase sa podzidama, onda smo mi današnji očito upali u duboki nesporazum sa sobom i svijetom. Zapanjujuć je ovaj učinak nekadašnjih žitelja Ljumovića, Veljih Petrovića, Gospoština, Pipera, Đalaca, Releze, Štitara, Korneta, Prapratnice, Sinjca, Češljara, Gornjih Peleša, Kosijera, Gagoša. Bez obzira da li se radilo o srednjovjekovnim kmetovima ili nekim kasnijim pregaocima. Danas je, međutim, njihovo viševjekovno djelo na mnogim mjestima pritisla šikara ili potpuno prekrila šuma.

(Petnaesti nastavak u narednom nedjeljnom broju)


Najčitanije iz sekcije Nauka