Opozicioni lideri i intelektualci ne smiju oponašati manire vlasti i njen sociopatski odnos prema građanima, kazao je Vladimir Leposavić profesor na Univerzitetu Mediteran u Podgorici i doktorand za oblast međunarodnog prava, u intervjuu za online magazin "Disput" .
On je zaključio da za političku promjenu o kojoj je riječ, a koja u Crnoj Gori treba ujedno da bude i civilizacijski iskorak, potrebno je imati više od političkog programa i ideje o vladanju.
Leposavić smatra da je u Crnoj Gori kulminirala politička i ekonomska kriza, koja traje od kraja 90-ih a koja je jednim djelom bila amortizovana u kratkom periodu direktnih stranih davanja. On dalje navodi da je proteste poveo jedan sektor opozicije, kao dio svoje političke kampanje i da su oni postali tek uvjerljivi u momentu prepotentnog anstupa policije.
"Građani su reagovali, ne toliko uslijed poruka opozicije, koliko zbog slika vlasti, pa su, u tom smislu, iznenadili i jedne i druge. Kako je to još Le Bon opisao, djelovanje mase je emotivno i snažno, ali i kratkotrajno i neizvjesno ako nije vođeno čvrstim i ispravnim držanjem onih koji su na njihovom čelu. Budući da su protesti vođeni i okončani na bizaran način, jasno je da se ne dešava ništa novo. Liječenje povrijeđenih građana još nije završeno, a opozicija se već povukla u svojih pet, šest opozicionih rovova i nastavila, umjesto zajedničke, međusobnu borbu, nadajući se dijalogu, rejtingu, posredovanju trećih strana itd. Za to vrijeme, zastupanje građana prepušteno je nejakom civilnom sektoru i oskudno malobrojnim ali probirljivim medijima. To je neozbiljnost katastrofalnih razmjera. Pošto nasilje ne smije biti politička opcija, a institucionalni mehanizmi ne fukncionišu u korist građana, mora postojati odlučnost i maksimalna odgovornost. Ono što iz ove situacije ostaje opominjuće i što može uticati na buduća politička dešavanja jeste brutalnost i osionost dijela policijskih i drugih vlasti, a prema licima i u situacijama gdje nije bilo uopšte potrebe niti zakonskog osnova za primjenu sile, a kamoli onakvih slučajeva torture. Nije do kraja jasno da li to približilo Crnu Goru NATO-u, tek stvorena je mogućnost za primjenu Konvencije UN protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupanja, i to je jako tužno", navodi Leposavić u intervjuu.
On dodaje da i ako se država ruši, onda je to posljedica diktature, jer je oksimoron da se izjavi "da građani ruše državu". Leposavić dodaje da država služi građanima i onda kad je ruše, iako dodaje da ovdje to nije slučaj, jer i da to rade, "građani vrše svoja prava jer država ne obavlja svoje funkcije".
"Da budem do kraja jasan, država je pravno lice, i kao takva fikcija. Ona ne postoji u realnosti, već postoje samo ljudi na određenoj teritoriji i vlast koja mora biti demokratska. Pravo na demokratiju proizlazi iz člana 1 Povelje UN i prava naroda na samoopredeljenje. Ako umijemo da čitamo, nije potrebno da nas tome podučava bilo ko sa strane, jer to onda, po pravilu, skupo košta. Postoji jedan značajan dio političara i javnosti koji, što iz ličnih interesa što iz zabluda, svakoj stranoj političkoj pomodnosti nudi resurse i sudbinu cijele populacije bez ikakve zadrške, dok suverenost države brani od njenih sopstvenih građana. Oni koji u ovo zaista vjeruju vođeni su ogromnim neznanjem ili jednom unikatnom nacionalističkom šizofrenijom, i to neće donijeti dobro nikome, pa ni njima samima. Pozivi da se bude lojalan državi u kojoj mora da bude uspostavljen privremeni protektorat da bi bili održani slobodni izbori nije normalna, a ni naivna situacija. Što se stranog faktora tiče, on jeste snažno pristuan, ali ne na način kako se to u javnosti predstavlja. Sa međunarodnom zajednicom treba razgovarati, pa i dogovarati se, ali joj ne treba prepuštati donošenje političkih odluka. Uostalom, tako nešto je protivustavno i povlači krivičnu odgovornost. Na ovim prostorima postoji nešto što nepotrebno povećava mogućnost spoljnog miješanja. U nedostatku sopstvenog mišljenja, održivih politika i rešenja, domaće elite tradicionalno u međunarodnom faktoru nalaze opravdanje za neuspjehe i prečice do svojih ciljeva. Uvijek kada se tako postupa, zloupotrebljen je narod. To što drugi tvituju, mi ovdje moramo da živimo, i o tome treba voditi računa. Skupština je jedini ovlašćen organ, a svakako neuporedivo legitimniji od bilo kojeg domaćeg i pogotovo stranog pojedinca. Ako u toj skupštini nije moguće doći do prave volje naroda, onda takvo stanje mora da se mijenja bez odlaganja. Ako ni to nije moguće, onda treba bojkotovati njen rad umjesto što se decenijama simulira javni angažman radi ostvarivanja materijalne koristi na račun svog i političkog neuspjeha građana čije se povjerenje ima, izjavio je Leposavić za "Disput".
Na pitanje da li se članstvo u NATO postavlja kao suštinska stvar političkog života Leposavić je odgovorio da to neće odrediti ni političku ni ekonomsku sudbinu Crne Gore, pa čak ni bezbjednost stanovništva. On je kazao da se Crna Gora već duže vrijeme de facto nalazi u poziciji člana ove organizacije. Leposavić je rekao da su su i dalje podjednako bitni bilateralni odnosi, koliko i unutrašnje političke prilike, ali i da je činjenica da se pitanje članstva neće odlučivati na referendumu poznata još od 2007. godine i usvajanja ustava.
"Kampanja koja se vodi u Crnoj Gori najviše diskredituje one subjekte koji nastupaju u ime demokratskih vrijednosti i standarda, a zalažu se da se ovo pitanje ne iznese pred građane na neposredno odlučivanje. Konačno, ključni problem NATO integracija je taj što se interesi NATO-a i Crne Gore mimoilaze. Primarni cilj Alijanse nije bezbjednost stanovništva Crne Gore, već sticanje novog geopolitičkog poena, dok u Crnoj Gori, osim ličnih koji prednjače, postoje i interesi vezani za zaštitu od međunarodnog terorizma i velikoalbanskog nacionalnog pokreta, a o kojima se ne govori. Umjesto da je to bio predmet javnih debata, gdje bi se možda i došlo do nekog šireg zajedničkog stava ili rešenja, nametnuto je mišljenje da opasnost vreba od dvije, osvjedočeno, jedino prijateljske zemlje – oslabljenje Srbije i nezainteresovane Rusije. Time se postiglo da, osim što neće biti zaista zagarantovana bezbijednost, narod ostaje dodatno podijeljen i potencijalno sukobljen. Postići takav jedan rezultat za budućnost svojih građana, prosto je nevjerovatno".
Leposavić je kazao da je politička kriza traženja pravde na ulici i gušenja tih zahtjeva silom samo pojačana slika svakodnevnice u kojoj su građani frustrirani činjenicom da se nalaze u podređenom položaju na organe vlasti. To prepisuje i postojanju posebne autoritarne svijesti koja "nalazi da je prihvatljivo bespogovorno služiti interesima nadređenih subjekta i na isti način nametati sopstvene interese podređenim članovima". Konkretni problemi koji generišu krizu su ekonmski, politički i nacionalni, smatra Leposavić, napominjući da i pored zacrtanih spoljnopolitičkih ciljeva ekonoska situacija je vrlo teška.
"Kriza u Crnoj Gori je takođe uzrokovana, ali i manipulisana, organizovanom netrpeljivošću i nacionalnom diskriminacijom koja je neraskidivo povezana sa ekonomsko-političkom. Već 20 godina ne prestaje kampanja političkog iživljavanja nad nebranjenim Srbima i njihovim legitimnim interesima. Najprije su dovedena u pitanje njihova politička prava, da bi im potom bio uskraćen pristup državnim organima i javnim službama. Posle referenduma su, suprotno obećanjima i važećim međunarodnim standardima, Srbi izgubili pravo na obrazovanje na svom jeziku, uz redovito kršenje ostalih njhovih prava. Ova diskriminacija je, nažalost, vremenom samo snažila. Zvanična javnost ignoriše ovu činjenicu, dok se vlast nije posebno trudila da ponudi objašnjenje. Jedno od rijetkih bilo je da izolovanost Srba duguje njihovoj nedovoljnoj obrazovanosti i stručnoj osposobljenosti, iako veći dio rukovodeće elite, slikom svojih zvanja i postignutih rezultata u javnom domenu, gotovo svake sedmice zasluži mjesto u rubrikama „Vjerovali ili ne“. Neizbježno, ova retorika je kasnije rezultirala upozorenjima sa vrha vlasti da bi Srbi mogli proći kao njihovi sunarodnici u Hrvatskoj, te porukama sa dna vlasti kakve su bile: „Srbe na vrbe!“ i slične. Za sve to vrijeme, ne postoji niti jedan slučaj organizovanog ili sličnog akta terorizma, diverzije ili špijunaže… Krunski dokaz grešnosti Srba i održavanja tihog aprthejda nad njima jeste to što još uvijek ne uspijevaju da padnu na koljena i dožive katarzu kada se pojave note i simboli administrativne sile koja ih je dovela u ponižavajući položaj", kazao je Leposavić
On je izjavio da Crna Gora ima sve preduslove da postane istinsko multikulturno društvo , kao i da u sličnim primjerima u svijetu, nema potrebe za režimom nacionalnih manjina već se institucionalizuje koncept ravnopravnosti naroda. Kao primjer navedene su Belgija, Makedonija, Švajcarska, Kipar. uzete
"Međutim, dok je Švajcarska stabilno i uspješno uređeno multikulturno društvo, u Belgiji postoje značajna nacionalna i politička neslaganja, Kipar dugo vremena odlikuje tzv. zamrznut konflikt, dok je u Makedoniji ovo pitanje rešavano tek pošto se desio građanski rat. Stabilnost odnosa i uspjeh društva nisu, dakle, zagarantovani, već zavise od toga da li i koliko odgovorno i dobronamjerno postupaju njegovi lideri".
S obzirom da, Leposavić smatra, da nema govora o postojanju participativne demokratije, glavni akter krize je sama vlast, koja nikad nije promijenjena. S tim što se napominje i da ni opozicija nikad nije promijenjena i da kod nje nedostaje praksa demokratskog i odgovornog ponašanja, a s obzirom da partije nikad nisu ispunile nijjedno obećanje dato građanima, i one predstavljaju aktere ukupne političke krize.
"Prognozu konkretnih događaja ili epiloga nije moguće dati. Društvo u Crnoj Gori, s druge strane, i dalje stoji i stagnira, i tu činjenicu neće promijeniti eventualno učlanjenje u NATO, jer se prosto ne dešava sa tim razlogom. Poslednjim događajima na ulicama Podgorice vlast je jako izgubila na legitimitetu, a da opozicija nije značajnije popravila svoj. Imajući to u vidu, kriza će biti produbljena bez izgleda da se u skorije vrijeme ponudi neko kvalitetno rešenje. Promjene političkog sistema koji je zatvoren i statičan, sa unaprijed raspodijeljenim ulogama i predvidljivim postupanjima, zavise od iznenadnih, trenutnih okolnosti i impulsa ili krupnih promjena u međunarodnoj politici. Paradigmatičan je primjer građana koju su preživjeli policijsku torturu posle završetka poslednjih protesta, a koji su pritužbe podnijeli nevladinim organizacijama zahtijevajući anonimnost. Potreba nepristajanja na nepravdu postoji, ali nije politički artikulisana na smislen i organizovan način. Umjesto toga, prisutna je klima opšteg nepovjerenja praćena strahom. Situacija u kakvoj je novinar Edvard Marou svoje radio-emisije završavao rečenicom „Laku noć i srećno.“ Opozicioni lideri i intelektualci ne smiju oponašati manire vlasti i njen sociopatski odnos prema građanima. Takođe, za političku promjenu o kojoj je riječ, a koja u Crnoj Gori treba ujedno da bude i civilizacijski iskorak, potrebno je imati više od političkog programa i ideje o vladanju. Političko liderstvo gubi svoje birokratsko i tehnokratsko lice, postaje sve više humanizovano i okrenuto interesima pojedinaca. Naravno, nije dovoljno oslanjati se na tehnike medijske manipulacije i samoreklamerstvo, već u realnom životu i vremenu pružati primjer i iskreno voditi računa o interesima i potrebama birača, građana, ali i zajednice uopšte. Potreba da se sistemu iskrivljenih i izopačenih vrijednosti stvori alternativa postoji već na jednom estetskom nivou. To je dužnost svakog mislećeg građanina, a kamoli onih koji se zovu liderima. Ako se to ne desi, neće se desiti ni promjene, makar vlast bila zamijenjena. Za principe se lakše boriti nego živjeti u skladu sa njima, kako je to formulisao Adler. Međutim, u tome se upravo ogleda razlika između vođe i podvoditelja. Kriza društva kakva postoji u Crnoj Gori traži da se izađe iz komfora voluntarističke borbe za principe bez lične odgovornosti", zaključio je Leposavić u intervjuu za "Disput".
Bonus video:
