PREDLOG REZOLUCIJE O PODGORIČKOJ SKUPŠTINI PRED POSLANICIMA 29. NOVEMBRA

Ugodnije je pričati o prošlosti nego o korupciji

Poslanici vladajuće koalicije podnijeli su u skupštinsku proceduru Predlog Rezolucije povodom stogodišnjice Podgoričke skupštine, kojom se njene odluke proglašavaju ništavnim
151 pregleda 27 komentar(a)
Podgorička skupština
Podgorička skupština
Ažurirano: 29.01.2019. 10:13h

Predlog Rezolucije o Podgoričkoj skupštini koji je inicirala vladajuća koalicija nema direktnih pravnih posljedica, ali se može koristiti u dnevno-političke svrhe, s obzirom na to da je uvijek lakše prolongirati mit o nekoj ugroženosti, nego suočiti se sa pravim prijetnjama našoj stabilnosti, ocijenili su sagovornici “Vijesti”.

Poslanici vladajuće koalicije podnijeli su u skupštinsku proceduru Predlog Rezolucije povodom stogodišnjice Podgoričke skupštine, kojom se njene odluke proglašavaju ništavnim. O tom predlogu poslanici će se izjasniti 29. novembra.

Pravnik Sergej Sekulović ocijenio je da je rezolucija predstavni politički akt kojim se iskazuje politički stav prema nekom događaju, procesu ili potrebama i da, kao takva, u kontekstu nacionalne pravne države, ne proizvodi pravne posljedice:

“Posljedice stvara isključivo na političkoj ravni i obavezuje političke aktere na eventualne dalje korake”.

Sekulović je naglasio da je za stabilnost društva uvijek poželjno da se politički akti ovakvog karaktera donose, ako ne konsenzusom, onda makar dvotrećinskom vecinom. U suprotnom, ocjenjuje Sekulović, oni na jasan način pokazuju društvenu polarizaciju.

“Direktnih pravnih posljedica nema, sem sto se mogu koristiti u dnevno političke ili možda preciznije, u sezonsko marketinške svrhe”.

Sa tim je saglasan i istoričar Miloš Vukanović, koji kaže da je “uvijek lakše prolongirati mit o nekakvoj ugroženosti nego suočiti se sa pravim prijetnjama našoj stabilnosti, poput korupcije, zaduženosti i očiglednog egzodusa radne snage”.

Istakao je da se nadao da je prošlo vrijeme takvog korišćenja istorije, koje je “tipično za nazadne politike koje su na vlasti u državama regiona”.

“Nakon pristupanja NATO-u i udaljavanja od uticajne sfere Rusije nakon više od 300 godina, što je očigledan dokaz da Crna Gora ima snage da promijeni istorijsku putanju, vraćanje na regionalni palanački pristup istorijskog razračunavanja, govori dovoljno da određene srukture u našoj državi i dalje ne mogu da se udalje od provincijske ugroženosti od Beograda”.

On je istakao da se u Rezoluciji pominje da su odluke nelegitimne i nelegalne Podgoričke skupštine već dva puta u našoj istoriji oborene, tako da nije jasna namjera zašto moramo i po treći put to da odradimo:

“Nije jasna ni tolika usredsređenost na jedan događaj, koji jeste bitan, ali čije toliko potenciranje se ne uklapa sa konceptom milenijumske državotvorne tradicije koji smo, eto, slavili prije dvije godine”.

Vukanović je ocijenio da sigurno postoji realan zahtjev građana da se na neki način obilježi kraj Prvog svjetskog rata u kojem Crna Gora ne samo da je izgubila svoju suverenost nego i na hiljade vojnika i građana tokom više od četiri godine rata i okupacije.

“Ako je Rezolucija odgovor na takve zahtjeve onda je ona posljedica neinventivnosti i nesposobnosti inteligencije na državnom budžetu da adekvatno obilježi rat u kojem je Crna Gora objektivno doživjela jedno od najvećih razaranja”.

Vukanović kaže da je istorijska nauka odavno dala svoj konačan sud o tom događaju, da se radilo o nelegitimnom i nelegalnom ukidanju i aneksiji Crne Gore.

“Međutim, ukoliko dio građana i dalje percipira te događaje na drugačiji način, najjednostavniji metod razlaganja kontroverznog mišljenja i bilo kakvih spornih situacija koje može izazvati takvo sagledavanje prošlosti, jeste naučno objašnjenje svih viđenja koja se protive zvaničnom istorijskom narativu”.

On je istakao da se to ne može postići rezolucijama, udžbenicima ili naučnim skupovima koji konstantno daju samo jedno viđenje prošlosti, i ne trude se da se na naučan način razračunaju sa suprotnim mišljenjima.

“Dobra prilika” čekala se 88 godina

Predsjednik Udruženja pravnika Crne Gore Branislav Radulović ranije je kazao da na međunarodnom planu, “odluke takozvane Podgoričke skupštine ne postoje”:

“Podgorička skupština, kao privid ‘narodnog legitimiteta’ nije dobila mađunarodnu formalno-pravnu verifikaciju, što potvrđuje činjenica da niti jedna velika sila nije priznala ove odluke, čak ni Francuska”.

Radulović je ranije ocijenio da je Vrhovni savjet odlukom od 13. januara 1919. godine utvrdio pravo Crnoj Gori da na Mirovnoj konferenciji u Parizu bude predstavljena sa jednim delegatom i time je bilo potvrđeno postojanje Crne Gore kao suverene države, iako je već bila proglašena Kraljevina SHS.

Međutim, navodi, geopolitički razvoj događaja staviće “crnogorsko pitanje” sa strane.

“U pismu crnogorskom suverenu predsjednika SAD Vudroa Vilsona ističe se pravo ‘crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o političkoj formi svoje buduće uprave’ kada se za to ukaže ‘dobra prilika’. Dobra prilika čekala se 88 godina”.

Gubitak samostalnosti za region je bio samo istorijsko poglavlje

Vukanović je ocijenio da aneksija Crne Gore, brisanje njenog imena sa mape Evrope i pobuna koja je uslijedila, nisu bile najveća muka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

“Oružani sukobi na Kosovu i Makedoniji, Albansko pitanje, Agragna reforma, tenzije između Srba i Hrvata, nezadovoljstvo naroda usljed ratnih stradanja kao i opšte neprijateljstvo svih zemalja sa kojima se Kraljevina SHS odjednom graničila, obilježile su prve godine postojanja zajedničke države”.

Kompleksnost situacije, kako je kazao Vukanović, dovela je do toga da svaki narod i narodnost bivše zajedničke države ima svoju percepciju nastanka Jugoslavije.

Istakao je da je za mnoge od njih teško reći da su naučno utemeljene, jer nijesu interpretacija istorijskih procesa, već kasnijih želja za oblikovanjem svoje istorije kroz princip ponosa i patnje.

“Naravno da je za Crnu Goru najbitniji događaj nasilan gubitak njene samostalnosti i neuspješna pobuna koja je uslijedila, ali iz percepcije regiona i Beograda to nije mnogo više nego poglavlje”.

Populacija i ekonomija Crne Gore u jugoslovenskom okviru su se, kako navodi, mjerili procentima “koliko god nama to teško bilo da shvatimo”.

“Međutim, objektivna percepcija svoje veličine, snage i uloge je presudna za dalje poteze koje mi kao narod treba u budućnosti da povučemo”.