Ili su Nikšićani “ludi” za poezijom ili su se uželjeli bivšeg lidera Liberalnog saveza Crne Gore, tek lokal „Blues brothers“ bio je mali da primi sve one koji su željeli da čuju poete – Slavka Perovića i Nebojšu Ćića Vulanovića.
Nekadašnji lider LSCG poručio je da ne treba on da pokreće građane već da se sami organizuju. Perović je na književnoj večeri rekao da u Crnoj Gori od 1991. godine ne postoji politika već samo diktatura.
Upitan kada će ponovo reći “Ustaj Crna Goro”, on je istakao da je promukao od tog pokliča.
“Ne treba ja da vas pokrećem, sami treba da se organizujete. Drugog puta vam nema”, rekao je on, dok je na pitanje “vidimo li se u subotu”, on pitao “šta je to u subotu”.
“Godinama sam ponavljao opoziciji - napustite parlament, a zašto to nijesu radili, pitajte njih. Kada se navodno DPS podijelio, rekao sam da je samo LSCG partija. Vidjeli smo kako je narod izabrao”, rekao je Perović, navodeći da narod želi diktaturu.
Stihovi o negativnoj energiji, zori, domovini...
Poetsko – politički čas Perovića i Vulanovića publika je ispratila aplauzima, ali i povicima “E viva Montenegro” i stihovima “Ti mo’š govoriti kontra mene, čuješ li me mala, al’ nemoj mi ništa reći konta liberala”.
Publika je imala priliku da pored objavljene (zbirka “Strah od prije”), čuje i neobjavljenu poeziju glumca i pjesnika Ćića Vulanović. Ređali su se Vulanovićevi stihovi o bezimenom gradu, o devedesetim, o vremenu u kome mržnja caruje, ali i o hordama hulja, o onome koji nas u junačke ratove povede, o državi Tupilend u kojoj godine počinju januarom. Sasvim slučajno, ili možda namjerno, tek toliko da publika upozna i romantičnu dušu Vulanovića, pored političke, ili poezije svakodnevice, našli su se i ljubavni stihovi, kao i oni posvećeni DST-a, “hrabrim dječacima čistih iluzija”.
Perović, kome je poetsko veče u nikšićkom „Blues brothers“-u bilo prvo nakon onoga u podgoričkom “Krugu” 2011, govorio je stihove iz zbirki “Sklonite instrumente - ja sam tu", "Kantarion" i “Veneri ne treba lice”. Priznao je da poezija nije njegov bijeg od stvarnosti već porodično nasleđe i da se u kući njegovog oca Vukašina, književnika koji je objavio pet romana i jednu poemu, dok je 13 neobjavljenih romana ostalo u njegovom radnom stolu, jer “nikada se nije savijao režimu”, vazda govorilo o književnosti, poeziji, istoriji i politici.
“Moja poezija je jednostavno u meni, u mojoj duši. To nije nikakav bijeg od stvarnosti. Međutim, poezija ne može da živi van života. Skoro niko u ovoj takozvanoj zemlji ne čita Njegoša a kaže se, i ja u to duboko vjerujem, da je Njegoš jedan od najvećih pisaca planete Zemlje koga je ona ikada imala”, kazao je Perović.
I dok su se ređali stihovi o negativnoj energiji, o zori i domovini gdje bagremi venu, o kobri, crvima i pregaženom galebu, publika je željela da čuje šta Perović misli o politici, poeziji, o Danilu Kišu.
“Bio sam osnivač i predsjednik književne opštine Cetinje osam godina i od Cetinja sam bio napravio kulturnu zvijezdu bivše Jugoslavije. Kiš je, malo je reći briljantan pisac, ali u trenucima ž objavljivanja njegovih sabranih djela nije bilo toga od Triglava do Đevđelije koji mu je htio napraviti književno veče i promovisati njegova sabrana djela osim Slavka Perovića i književne opštine Cetinje. Tada smo se Kiš, koji je bio čudo nad čudima, i ja upoznali”, kazao je Perović koji svoje nove stihove objavljuje na svom blogu u dijelu posvećebom poeziji.
U lokalu koji njeguje bluz, pjesmu slobode, kako reče Perović, publika je imala priliku da čuje i neobjavljenu poeziju čovjeka koji realizovao i inicirao niz projekata poput omladinskog glasila “Mir”, časopisa za umjetnost, nauku i kulturu “Ars”, radio Cetinja.
“Što se poezije tiče u našoj zemlji stvari stoje nikako. Oni su zaboravili i Njegoša da čitaju, kako im nošnje izgledaju, oni su zaboravili što je čojstvo i junaštvo, što su istina i ljubav, a mi se za to borimo”, poručio je uvijek nadahnuti Perović u gradu, za koji reče, da je “Crne Gore uzdanica”.
Bonus video:
