Pred kraj 2014, u 83. godini života objavio je svoje 85. po redu književno djelo, “Katolička tradicija Bara”, kojim je, kaže, htio da pozdravi nadaleko poznate suživot i toleranciju Barana. Njegovo ime je najplemenitiji sinonim i definicija termina zavičajni pisac, a njegov kompletan opus je istovremeno i literarni spomenik rodnom Starom Baru i najbrži vremeplov u dane upoznavanja sa školskom lektirom, preko koje djecu od Vardara pa do Triglava decenijama upoznaje sa podrumijskim krajem. Rodonačelnik crnogorske književnosti za djecu, Milenko Ratković stvara duže od 60 godina: objavljivao je knjige sa omladinskom tematikom, iz zavičajne istorije i publicistike, priče su mu zastupljene u 18 čitanki ex-Yu zemalja, prije svih antologijska „Pisak lokomotive“. Njegove zbirke priča nezaobilazan su dio lektire, a prije više decenija ušao je u Jugoslovensko jezgro za jezik i književnost iz kojeg su bila birana djela za obaveznu školsku lektiru. U porodičnoj kući pored Rikavca u Rapu, za „Vijesti“ priča o djetinjstvu kao najbogatijem periodu svog života, a to blago koje mu je zavičaj podario kasnije je, kad se prihvatio pera, znalački i vješto pretočio u priče i romane za djecu. “Zavičaj i djetinjstvo su za mene nepresušna inspiracija. Pa i sada, u ambijentu u kojem sam odrastao, lako iz zaborava iskrsne neki detalj, prisjetim se gotovo zaboravljenih doživljaja koje samo treba zapisati i eto priče”, kaže uz ugledni barski pisac. Rap, Brbot, Ronkula, Podgrad, Stari Bar, Čeluga, Pristan... svaki od ovih toponima upečatljivo je oslikao u svojoj prozi, kroz živopisne, a opet prepoznatljive likove. Nastavlja predano da piše i nakon penzionisanja, u tišini zavičaja dopisuje svoje obimno i značajno djelo - na pisaćoj mašini, podrazumijeva se. Istim žarom kao i na početku. Traga kroz bogatu arhivu memorija, nastajalih u danima kada su se ljudi više družili, pričali i umjeli da čuju ono što drugi govore. “Vjerujem da je knjiga dar, i to najljepši mogući. Danas možda i najveći, u doba savremenih tehnologija i interneta”, kaže Ratković.
Još od malena uzbuđivale su ga legende o zakopanom blagu u Starom gradu, tunelima i tajanstvima koje kriju njegove ruševine. “Zato mi i nije bilo teško da u taj izuzetni ambijent smjestim radnju romana „Dvoboj u gradu dječaka“, pisao sam da bih sačuvao uspomenu na tu generaciju nestašnih i odvažnih dječaka i djevojčica koje je život odveo na sve strane”, rekao je Ratković za “Vijesti”.
Imao sam sreću da ovo živim, većeg priznanja od toga nema Starobarske uske ulice, maslinjaci, bašte i ruševine Starog grada, mjesta su u kojima žive junaci njegovih priča i romana. “Dobitnik sam nekoliko značajnih nagrada, ali, za pisca je najljepše priznanje da mu djela prihvate čitaoci, da uđe u škole, u čitanke i lektiru. Ja sam imao sreću da to doživim, za mene od toga nema većeg priznanja”, ističe Ratković. Od kako je u penziji, štampao je o svom trošku 10.000 knjiga i sve ih podijelio đacima. Bavio se i humanitarnim radom, za koji je odlikovan Srebrnim znakom Crvenog krsta Jugoslavije. Kuriozitet je da je dobitnik „Oktoiha“ iako nije prosvjetni radnik, ali su sve njegove aktivnosti bile u sferi vaspitanja i obrazovanja - bio je prvi urednik „Titovog pionira“, urednik dječjih emisija Radija Crne Gore, autor dvije gramatike i 15 čitanki... Odrasli su prvi Ratkovićev roman „Zeleni bregovi zavičaja“, romansiranu biografiju, “morali” da čekaju do 2008. godine.
Vrijedan za dane koji nam dolaze “Ratković je jedan od onih neimara književne riječi koji su sjajan beočug u kulturi jednog naroda. Njegova riječ će, nadamo se, ostati oglašena u vremenu u kojem živi i radi i nadamo se, ostati vrijedna i za dane koji dolaze. Otuda se za Milenka Ratkovića može reći da je životom i djelom ostavio trag u vremenu u kojem je živio”, zapisao je univerzitetski profesor Voja Marjanović u djelu „Detinjstvo i zavičaj, esej o Milenku Ratkoviću“.
Nije stao ni poslije 305. priče Talenat za pisanje Ratković je iskazivao još od đačkih dana. U književni svijet FNRJ zvanično je zakoračio 1949. satiričnom pripovjetkom „Promjena“ objavljenom u časopisu „Stvaranje“ i nagrađenom na prvom književnom konkursu u Crnoj Gori. Njegova „Dioba Šunjine družine“ prva je knjiga za djecu u Crnoj Gori. Šezdesetih i sedamdesetih godna XX vijeka bio je najčešće objavljivani pisac u Jugoslaviji, samo „Politika“ je objavila čak 305 njegovih priča, po čemu je rekorder. Knjiga „Srna“ uvrštena je u lektiru za studente završnog stepena pedagoške akademije u Crnoj Gori i Srbiji, izbor priča „Igralište u parku“ je u lektiri za osnovnu školu u Crnoj Gori, a u novije vrijeme knjiga „Čamac za žabe“ je u lektiri za osnovnu školu u Srbiji.
Bonus video:
