Države koje su primljene u NATO čekale su na prijem u Evropsku uniju (EU) između dvije i pet godina, rekao je profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu, Predrag Simić.
Kako je naveo, dosadašnje iskustvo govori da ulazak u NATO donosi podršku prije svega Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i vodećih zapadnoevropskih država i snažnije veze sa evropskim i evroatlantskim strukturama koje pogoduju ubrzavanju procesa prijema u EU.
"U prilog tome bi se moglo navesti da su države koje su primljene u NATO čekale na prijem u EU između dvije i pet godina", rekao je Simić agenciji MINA.
Prema njegovim riječima, formalno nema direktne veze između članstva u NATO-u i EU ali je, kako je naveo, u dosadašnjoj praksi, nakon pada Berlinskog zida, članstvo bivših istočnoevropskih država u NATO-u prethodilo njihovom prijemu u EU.
"Sve ove države, od članica Višegradske grupe, preko baltičkih republika do Rumunije i Bugarske vodilo je preko članstva u Savjetu Evrope, Partnerstvu za mir i NATO-u do prijema u EU, čime su one sveobuhvatno integrisane u evroatlantske i evropske strukture", kazao je Simić.
On je ocijenio da bi se moglo tvrditi, da su NATO i EU dvije polovine cjeline, koju danas predstavlja zapadni svijet, obuhvaćen evroatlantskom i evropskom integracijom.
Podrška građana za integraciju u Uniju je, prema poslednjem istraživanju 74 odsto, dok put ka Alijansi podržava oko 42 odsto.
Simić smatra da se niža podrška građana integraciji u NATO može tumačiti razlozima nedavne istorije.
"To se može tumačiti razlozima poput uloga NATO-a u ratovima na Balkanu tokom devedesetih godina, naročito 1996. i 1999. godine, strahom od troškova i obaveza koje članstvo podrazumijeva i neizvjesnošću u pogledu buduće uloge i karaktera tog vojnopolitičkog saveza uoči samita NATO-a u Velsu", objasnio je Simić.
On je podsjetio da je aktuelna uloga tog saveza, takozvanog NATO 3.0 prema riječima generalnog sekretara Andersa Fog Rasmunsena, utvrđena strateškom doktrinom usvojenom na Lisabonskom samitu.
"Poslednjih godina je, naročito zbog promjena u američkoj spoljnoj politici posle stupanja administracije predsjednika Baraka Obame u Sjedinjenim Državama 2009. godine, predmet ozbiljnih rasprava, naročito posle odlaska bivšeg američkog državnog sekretara za odbranu Roberta Gejtsa koji je izrazio rezerve prema prijemu članica koje nemaju mogućnost da ozbiljnije doprinesu budžetu i vojnim misijama te organizacije", kazao je Simić.
On smatra da će aktuelni spor SAD i EU, s jedne, i Rusije, s druge strane, povodom Krima i Ukrajine uticati na razvoj NATO-a, »a time i na bezbjednosne garancije koje on pruža svojim starim i novim članicama«.
Kako je kazao, tri neutralne države koje su 1995. godine primljene u EU – Švedska, Finska i Austrija – nikada nisu bile socijalističke zemlje niti su bile pod uticajem SSSR i Istočnog bloka.
Precizirao je da je riječ je o visoko razvijenim kapitalističkim dražvama koje su, svaka iz posebnih razloga, bile neutralne tokom Hladnog rata.
"Pri tome, Švedska se danas približila NATO-u (učestvovala je u intervenciji u Libiji) i više sebe ne smatra neutralnom zemljom, Finska se sve više približava NATO-u i napušta tradicionalnu politiku „finlandizacije“ dok je Austrija neutralizovana posle Drugog svetskog rata i njeno državno uređenje i spoljna politika proističu iz savezničkog sporazuma (tzv. Grundgesetz)", ukazao je Simić.
On je dodao da njihov presedan do sada nije imao uticaja na politiku prema bivšim istočnoevropskim državama koje su primljene u NATO.
Kako je pojasnio, odnosi NATO-a i EU su uređeni sporazumima „Berlin“ i „Berlin plus“ prema kojima je NATO zadržao odgovornost za odbranu teritorije zapadnoevropskih država, "dok je Uniji prepustio one misije za koje nije zainteresovan i u kojima ona može koristiti resurse NATO-a, kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, na Kosovu".
Crnoj Gori bi, dodao je, nakon ulaska u NATO preostale one obaveze koje proističu iz evropske zajedničke odbrambene i bezbjednosne politike koje predviđa Lisabonski ugovor.
Ovaj tekst je pripremljen u okviru projekta NATO Info servis, koji agencija MINA realizuje sa Centrom za demokratsku tranziciju.
Bonus video:
