Ispod 50 odsto

Ovo bi mogla biti posljednja izborna pobjeda Mila Đukanovića

"Građani napokon žele da se riješe okoštale nepotističke i koruptivne vladajuće strukture"
0 komentar(a)
Ažurirano: 23.10.2012. 19:16h

Milo Đukanović, najdugovječniji vladar na evropskim prostorima (ne računajući okrunjene dinastičke glave sa uglavnom ceremonijalnim ovlaštenjima) i nedodirljivi lider nekadašnje najmanje jugoslovenske republike Crne Gore već više od 20 godina, ponovno je trijumfirao na izborima s prednošću od oko 20 odsto pred glavnim pretendentima na njegov prijesto.

Prednost nije mala, kaže nam crnogorski analitičar i jedan od najagilnijih boraca za crnogorsku nezavisnost Milorad Popović, „ali je ipak izvojevana krajnjim naporom“.

Đukanovića je prvi put podržalo manje od 50 odsto birača, u čemu neki već vide početak njegovog političkog kraja.

„Svi monolitni, nedemokratski, autokratski režimi ulaze u probleme čim se ukaže prva pukotina. Ovi izbori sliče na takvo što“, kaže crnogorski književnik i urednik u podgoričkim „Vijestima“ Balša Brković.

Poruka birača

Ovaj rezultat je, kaže Milorad Popović, poruka crnogorskih birača Đukanoviću da bi ga sljedeći izbori (a predsjednički su već početkom sljedeće godine) mogli još neugodnije iznenaditi. Mogli bi ga spasti jedino suštinski rezovi i kadrovske promijene u vrhu vlasti.

Građani napokon žele da se riješe okoštale nepotističke i koruptivne vladajuće strukture. Đukanović je, analizira dalje Popović, hladni pragmatik, fleksibilni i racionalni političar. On ima iskustva u političkoj areni i za očekivati je da će povući poteze koji bi trebalo da mu vrate izgubljenu podršku.

Sve vrijeme vladavine Đukanovića pletu mu se pod nogama različite korupcijske, pa i mafijaške afere. Najpoznatije je, zasigurno, ona koja ga povezuje sa švercom cigareta. Tužilaštvo italijanskog grada Barija podiglo je 2007. zbog toga optužnicu protiv Đukanovića.

Priča se tada dvije godine vrtjela i činilo se da će ozbiljno naštetiti Đukanoviću, a onda je nestala u dubokim birokratskim ladicama italijanskog suda. I politička opozicija i opozicioni mediji često pominju njegova prijateljstva s mračnim likovima s Interpolovih potjernica.

Pominju i dobre odnose sa sumnjivim tajkunima kojima je crnogorska obala postala omiljeno pribježište, a u posljednje ga vrijeme povezuju s mutnom prodajom crnogorske mobilne mreže Mađar telekomu, podružnici Dojče telekoma, za šta je, navodno, podgoričkim zvaničnicima podijeljeno plavih koverata u vrijednosti od 7,35 miliona eura!

Đukanović se našao na Forbsovom popisu najbogatijih političara, gdje se našao na dnu liste dvadeset najbogatijih, uz bok princa od Monaka, zalivskih naftnih šeika i britanske kraljice Elizabete, s procjenom kapitala od preko 10 miliona eura.

Zanimljiva je Forbsova napomena uz bilješku o porijeklu njegovog bogatstva: „porijeklo sredstava zagonetno i misteriozno“. Javna je tajna da se, navodno, najviše „opario“ tokom sankcija srbo-crnogorskoj državi 90-ih u ilegalnoj trgovini cigaretama i naftom koje je kažu, obavljao kao partner tada prvom „bezbjednjaku“ Srbije Jovici Stanišiću.

„Dobar dio Crnogoraca divi se lopovima i kriminalcima. I to ne od juče. Ovdje je otimačina bila nekoliko vjekova glavna privredna grana. Milo se dobro uklapa u takvu istorijsku vertikalu“, kaže Balša Brković, objašnjavajući zašto Đukanoviću nisu naudili mnogobrojni skandali.

Takve mu se stvari opraštaju, pojašnjava dalje Milorad Popović, jer je on neka vrsta jemca ponovno stečene crnogorske državnosti. A za dobar dio Crnogoraca to je još uvijek najvažnije pitanje koje sebi postavljaju prije odlaska na birališta.

Put u Kostariku

Popović, komentarišući rezultate posljednjih izbora, ističe da oni jasno pokazuju kako se od Đukanovića traže ozbiljne reforme. U protivnom, ovo je početak njegovog kraja.

Milo Đukanović, po svoj prilici, ne vidi izborne rezultate kao najavu svoga pada. Nije mu ni na kraj pameti da se sada u naponu snage, u 50. godini života, povuče u penziju. Svi su uvjereni da Đukanović ima rezervni plan.

„Nadam se da u rezervi ima još samo hotel u Kostariki. No, bilo bi nepravedno da završi na tako živopisnoj adresi“, kaže Brković.

Bilo kako bilo, Đukanović je konstanta postjugoslovenske crnogorske politike, kakva god ona bila: velikosrpska, ratnohuškačka, antimiloševićevska ili, pak, državotvorna.

Na pozornicu dolazi generacija mladih Crnogoraca koja ne zna ni za koga drugog na čelu države. Neki od njih zaključuju: ukoliko je u stanju tako dugo da vlada nepredvidivim i violentnim Crnogorcima, onda to zasigurno nije bez razloga. To je čovjek koji zaslužuje naš glas.

Za Brkovića, on je slika i prilika ovdašnjeg vladarskog stereotipa: pragmatični tehnolog vlasti koji je prošao put od mladog komunističkog lidera do korifeja neoliberalne države.

Bez ideologije

On je, kaže Milorad Popović, zadnji od cijele plejade postjugoslovenskih političara iz turbulentnih '90-ih. I ne samo zato jer je bio najmlađi. Đukanović je političar bez trunke ideologije i čovjek bez nacionalnog naboja. Jednostavno je znao da iskoristi i najmanju priliku koja mu je išla u prilog.

Đukanović je rastao i formirao se uporedo s političkim haosom koji je vladao bivšom Jugoslavijom s kraja 20. vijeka. Sazrijevao je i mijenjao političke pozicije. Bio je i velikosrbin i crnogorski suverenista. Kada je imao 29 godina, 1991. postao je najmlađi premijer u Evropi.

To mu je bilo prvo radno mjesto. Sada, u 51. godini, nakon tri mandata premijera, dva povlačenja u političku zavjetrinu i jednog predsjedničkog mandata ponovo, iz polutame podgoričkog političkog „bekstejdža“ izlazi na dnevno svjetlo.

„On najvjerovatnije nije bio iskren ni kao komunista, ni kao četnik, ni kasnije kad je postao borac za nezavisnost. On je naprosto koristio priče koje su u određenom trenutku imale prođu.Uostalom, mafijaši nikada nemaju ideologiju u klasičnom smislu. Njihova ideologija je beskrupuloznost i pohlepa, a takve ideološke premise su mu zasigurno bliske“, kaže Balša Brković sumirajući Đukanovićevu političku karijeru.

Prema političkoj dugovječnosti Milo Đukanović može se uporediti samo sa uzbekistanskim predsjednikom Islamom Karimovim, te kazahstanskim „Elabasijem“ (liderom nacije) Nursultanom Nazarbajevom, koji vladaju od 1990, te takođe imaju staž partijskih komunističkih mogula uoči raspada SSSR-a.

Od omladinca do konvertita

Đukanovićeva politička biografija je gotovo filmska: od smjernog i odanog omladinskog funkcionera koji stupa Titovim putem, preko važne karike u Miloševićevom špaliru, do konvertita.

Kao preobraćenik vraća se u Crnu Goru, gdje su ga, razmrvljeni ostaci nacionalne opozicije, boraca za nezavisnost, te osramoćenih neuspjelim ratnim pohodom i vazalstvom diskreditovani Crnogorci prihvatili kao jedinog sposobnog da im vrati izgubljenu i okaljanu čast. Đukanović tada riskira. Stavlja glavu na panj.

Sukobljava se sa „drugim okom u glavi“ - Srbijom. Milošević mu prijeti državnim udarom. I upravo ta prijetnja postaje okidač njegovog uspona i uspjeha. Tražeći svoj prostor, zna treba mu vlastiti atar. Protivnici ga danas optužuju da je na tom putu od crnogorskog prostora napravio privatni posjed.

„Crna Gora je bila na koljenima, i znali smo da moramo oprostiti našem dotadašnjem arhineprijatelju Milu, jer smo shvatili da samo on, konvertit, može ispuniti naš cilj - nezavisnu Crnu Goru. Bili smo u takvoj situaciji da je prihvatanje Mila bilo jedina racionalna opcija“, kaže Popović.

Preuzeo je spasonosne ideje Liberalnog saveza Slavka Perovića i Crnogorskog društva književnika koji traže obnovu države, a uz to su bili i slamka spasa za okaljano dostojanstvo jer su usred bombardovanja Straduna sa Cetinja imali snage da kažu - Oprosti nam, Dubrovniče!

Vojni poraz otrijeznio je mnoge, a interes je bio obostrani. Milo je želio da produži politički život i da se izvuče ispod Miloševićevog šinjela, a Crnogorci, pak, da speru crnu mrlju sa savjesti.

Nakon što se Đukanović dočekao na noge, pragmatično i strpljivo gradi svoju poziciju u društvu i međunarodnoj politici, odričući se polako onog bremena koje ga je pritiskalo. Crnogorci su prihvatili njegovu promjenu.

Nakon iskustva života sa Srbijom i izgubljenih ratova te pojavom novog Mila, dolazi do epohalnih promjena u crnogorskom biću. Nakon njegove pobjede na predsjedničkim izborima 1997. rapidno raste broj pobornika crnogorske nezavisnosti. Naglašava kako „pametni ljudi sazrijevaju“ te kako odavno više nije na pozicijama koje su dovele do rata.

„Prvi put sam čitao nešto o crnogorskoj istoriji tek nakon diplome. Stoga smo 1990. bili nepripremljeni za događaje koji su uslijedili, s čvrstim uvjerenjem o jugoslovenstvu i hrvatsko-slovenačkoj izdaji. Podlegli smo beogradskoj propagandi, a Crna Gora je bila žrtva manipulacije, nesposobna da se brani“, kazaće u vremenima kopernikanskog obrata.

Stalni honorari

Nakon pada Miloševića, Đukanović očekuje nagradu Evrope - samostalnost za Crnu Goru. Ali, Evropa nalazi novog favorita - Zorana Đinđića. Ideje o novoj državi na tlu bivše Jugoslavije nisu više dobro ležale briselskim birokratama.

Godine 2002, EU i SAD tjeraju ga na još jedan pokušaj državne zajednice sa Srbijom. Đukanović pristaje, ali nekako je iskamčio da nakon tri godine Crna Gora dobije pravo da na referendumu provjeri tu ideju. EU kaže - može, ali za samostalnu Crnu Goru treba 55 odsto „za“! No, on je to ostvario.

Godine 2006, Crna Gora postaje nezavisna država. Uspjeh koji većina Crnogoraca nije zaboravila. Istrajno mu isplaćaju honorare stare zasluge. Učinili su to i na ovim izborima. Ali, pitanje je - do kada?

Teška ekonomska i socijalna situacija, te brojne afere nagrizaju njegovu harizmu. Došlo je i do raskola među prvoborcima suverenistima, od kojih su neki, dočekavši ostvarenje svoga sna, prihvatili režimske sinekure, dok drugi, poput Brkovića, postavljaju nezgodna pitanja: „OK, nezavisnost je ostvarena. Zašto i dalje podržavati onoga koji je najveća smetnja demokratskom napretku Crne Gore?

O Milu Đukanoviću, kaže Balša Brković, prava će se istina saznati tek kada završi svoju političku karijeru, a posao njegovog biografa, od aktuelnih pisaca, preuzme državno tužilaštvo.

Tandem s Bulatovićem

Đukanović je rođen u Nikšiću, bastionu srbofilskih Crnogoraca, 1962. godine u uzornoj nomenklaturskoj partizanskoj porodici.

Ima nadimak Britva. Taj je nadimak, usput rečeno, nebrojeno puta opravdao. U tandemu s Momirom Bulatovićem odradio je antibirokratsku miloševićevsku revoluciju u Crnoj Gori i skinuo staro titoističko rukovodstvo. Svidio se najmoćnijoj ženi Srbije, Mirjani Marković, Miloševićevom najvjernijem ideologu.

Ona mu daje završni podsticaj za ulazak u političku orbitu. Milošević je na vrhu svoje moći, a visoki crnogorski tandem pokorno kaska uz njega. Generali JNA su zgotovili ratne planove, samo je trebalo mahnuti rukom i tenkovi kreću. I njegov je otisak na tenkovima koji bruje prema Dubrovniku.

Kasnije će se kao prvi na ovim prostorima izviniti Hrvatima za svoje mladalačke zablude. No, kada su se osvajačke iluzije raspršile na kninskoj avgustovskoj žegi 1995, Crna Gora se našla na prekretnici izjedana sablastima svog političkog, državnog i etničkog opstanka.

Na ostacima ratnog poraza i pogažene ljudskosti, Crna Gora se zapitala - kuda sad? I Milo Đukanović dolazi kao spasitelj. Đukanović, mangup u vlastitim redovima, kako je govorio Lenjin, došao je glave svojim bivšim pajtašima, te zabludjelu Crnu Goru nakon ratnog mamurluka izbavio od istorijskog kolapsa.

Galerija

Preporučujemo za Vas