Aranžman s Igorom Lukšićem kao lutkom na koncu, vitezu humanizma Milu Đukanoviću nije obezbijedio zaštitu od njegove humanističke prošlosti, pa mora nešto da preduzme da bi odgodio sanaderizaciju Crne Gore. Procijenio je da mu neće pomoći ni povratak na vlast dok postoje mediji koje ne kontroliše.
Do referenduma je morao da kohabitira s Monitorom i Vijestima jer bez ovih listova ne bi ni bilo nezavisnosti. Odmah po potpisivanju Beogradskog sporazuma počeo je da formira sopstvene medije da mu omoguće odstupnicu ako bude morao da odustane od referenduma, jer je znao da Vijesti i Monitor neće odstupiti od borbe za nezavisnost.
Tako su 2003. nastali list Publika i TV In. Pošto su nakon referenduma Vijesti i Monitor produžili da se zalažu i za drugi cilj independista – za demokratizaciju društva i evropske vrijednosti, a njemu je trebala privatna država, krenuo je u odlučnu borbu protiv njihovog uticaja. Publika, Republika i TV In nijesu bili dovoljni, pa je od Pobjede koja je po zakonu usvojenom pod pritiskom EU prestala da postoji 2003. napravio svoj privatni list, a izmjenom zakona čije usvajanje mu je nekako promaklo i Javni servis je pretvorio u svoju privatnu televiziju.
Formula za uspjeh lista Vijesti u zemlji u kojoj Đukanović superiorno pobjeđuje na izborima nije vlastohlepništvo vlasnika, kako on kaže, već izdavačka koncepcija koja traži zastupanje javnog interesa. Upravo je njegovo vlastohlepništvo i pohlepa, i posljedično zanemarivanje javnog interesa, razlog neuspjeha njegovih medijskih projekata
Formula po kojoj diktator pravi medije je, naravno, neuspješna, pa su mu se prva dva ugasila, treći i četvrti su pred gašenjem, a peti grca u dugovima i aferama. Blizu stotinu miliona eura uzeo je od građana i potrošio za odbranu vlasti organizovanog kriminala.
Kad je bio na vrhuncu moći 2007. godine, krenuo je u uništavanje lista Vijesti. Počeo je sa govorom koji je inspirisao fizički napad na direktora Vijesti. Kad nije uspio da otme list, uslijedili su sudski zahtjevi za milonskim odštetama i sistematski napad na mene lično kao kariku koja spaja Vijesti i Monitor. Skoro će pet godina od kako svako malo idu u paru njegovi verbalni i fizički napadi “nepoznatog izvršioca” na novinare i imovinu lista.
Strategija koju primjenjuje posljednje tri godine je proizvodnja tzv. medijskog rata koji bi Vijesti i Monitor odvratio od njihovog posla i predmet interesovanja javnosti sa grandioznih rezultata njegove vladavine prenio na drugo mjesto. Formirao je medijski pul sa dvije filijale.
Većinu njihovih članova čini nekoliko bivših novinara nedjeljnika Monitor. Glavnog analitičara i ideologa smo smijenili dok je još sređivao Monitor, kad smo shvatili da su ga Đukanović i organizovani kriminal zavrbovali. Drugom smo najprije poklonili 35 odsto vlasništva radija, da bi on potom na prevaru, po svoj prilici smišljenoj u Udbi, za 18.000 eura koje su platili prijatelji režima postao većinski vlasnik radio stanice koju sam ja osnovao.
To je bilo jednog petka. U naredni ponedjeljak otpočeo je hajku na mene. Treći medijski velikan nije ni iz naših medija ni iz naše zemlje. Dok je on 1990-ih išao s jednog na drugi kraj Praga da kupuje Monitor zbog svog idenpendističkog i evropskog poriva, jedna dvanaestogodišnja djevojčica je u jedan poponoći trčala sa jednog na drugi kraj Podgorice da donese tekst koji nijesmo mogli da primimo na faks u redakciji jer su nam Đukanovićeve službe isključile struju.
Priča o berzanskim špekulacijama vlasnika Vijesti je ordinarna laž nastala u vrijeme pohoda na Vijesti 2007. godine. Ministarstvo spoljnih poslova je pokušalo da tu priču proda predstavnicima velikih sila u Crnoj Gori koji su podržavali opstanak nezavisne uređivačke politike novine
On sada pokriva radno mjesto za koje nema školske kvalifikacije i moralni uzgoj koji donosi obrazovanje. Četvrti genije rukovodi sarajevskom grupom. On je crnogorski pjesnik bez škole koji je dospio pred sud jedne jugoslovenske zemlje zbog prodaje falsifikovanih ikona; nije osuđen jer je, kako je objavljeno u tisku, agent dviju prijateljskih obavještajnih službi.
Đukanović, koji je i sam napravio karijeru uz podršku beogradske Udbe, naručuje kod svojih agenata laži koje on poslije ponavlja. Kad mi to demantujemo, oni se primire dok publika ne zaboravi naš demanti, pa onda počnu novu rundu ponavljanja laži.
Zato sam opet prinuđen da neke stvari kratko ponovim. Da bi osvojio Vijesti, Đukanović i Subotić su uspjeli da izgrade bliske veze sa njemačkim WAZ-om, što je dovelo do raskida partnerskog odnosa između Daily Pressa i WAZ-a.
Sklonost menadžmenta WAZ-a da pravi savez sa ljudima osumnjičenim za organizovani kriminal kao što su Đukanović i Subotić, narušila je kredibilitet ove kompanije i ona je bila prinuđena da donese odluku o povlačenju iz vlasništva u medijima u Crnoj Gori, Bugarskoj, Srbiji, Rumuniji, Ukrajini, Rusiji, Makedoniji i Hrvatskoj, a direktora Hombaha da penzioniše.
Iako uspaničeni diktator može biti veoma opasan, vjerujem da se približava vrijeme kad ćemo Đukanovića (u)krotiti na sudu. Najjači znak koji to nagovještava je široki front građana za oslobođenje od vlasti organizovanog kriminala, koji predvodi neustrašiva mlada žena koja je, kada su krenule Đukanovićeve krvave godine, bila tek djevojčica. Diktatoru nije imao ko da kaže: nemoguće je zaustaviti vrijeme
Takođe sam već pisao da Đukanovićevi specijalci nikada nijesu bili vlasnici udjela u Daily Pressu, a da smo članovima Udruženja za slobodno novinarstvo koji nijesu zasnovali radni odnos u Vijestima uzvratili novcem i vlasničkim udjelima. Umjesto da se Đukanović postidi zbog sopstvenih milionskih krađa koje su javnosti postale poznate ovih dana, on se upire da oživi davno završene sporove.
Priča o berzanskim špekulacijama vlasnika Vijesti je ordinarna laž nastala u vrijeme pohoda na Vijesti 2007. godine. Ministarstvo spoljnih poslova je pokušalo da tu priču proda predstavnicima velikih sila u Crnoj Gori koji su podržavali opstanak nezavisne uređivačke politike novine.
Naš odgovor je bio press-clipping svih tekstova objavljenih u Vijestima u jeku berzanskog buma u Crnoj Gori i izvodi iz registra Centralne depozitarne agencije svih vlasnika Vijesti koji su svjedočili o našim "berzanskim špekulacijama".
Ispostavilo se da je za godinu dana objavljeno 18 tekstova koji su građane upozoravali da dobro razmisle kada trguju na berzi, da se konsultuju sa stručnjacima jer ima mnogo špekulativnih i naduvanih cijena akcija koje bi ih mogle odvesti u velike gubitke. U više tekstova berzanska histerija je upoređivana sa tragičnim iskustvom piramidalne štednje.
Konačno, izvodi iz CDA su pokazali da nijedan od vlasnika Vijesti nije uložio niti jedan cent u bilo koju od tih špekulativnih akcija, da se uopšte nije bavio špekulacijama i preprodajama. S druge strane press-clipping je pokazao da su Vijesti pisale o stvarnim berzanskim špekulantima blisko povezanim sa tadašnjim premijerom, koji su vrtjeli astronomske milionske iznose na berzi, potkradajući male vlasnike fondova i državu.
Njegov učitelj Milošević je stvarao istoriju hapseći na nacionalističkom mitingu ispred parlamenta. Đukanović je napredniji od učitelja utoliko što hoće da hapsi u predizbornom govoru i televizijskoj emisiji. Politički motivisano hapšenje opozicionih lidera i osnivača prvih nezavisnih medija u Crnoj Gori, riješilo bi dilemu: državnik ili kriminalac
Ovo su činjenice koje objašnjavaju zašto nijedna tužiteljka ovoga svijeta ne može obaviti zadatak koji joj Đukanović i njegovi posilni svaki čas naručuju a da to ne bude njeno profesionalno i lično samouništenje.
Formula za uspjeh lista Vijesti u zemlji u kojoj Đukanović superiorno pobjeđuje na izborima nije vlastohlepništvo vlasnika, kako on kaže, već izdavačka koncepcija koja traži zastupanje javnog interesa. Upravo je njegovo vlastohlepništvo i pohlepa, i posljedično zanemarivanje javnog interesa, razlog neuspjeha njegovih medijskih projekata.
Drugi razlog za uspjeh Vijesti i Monitora je sloboda koju novinari u Monitoru i Vijestima imaju, koju sam prije nekoliko godina pred više desetina crnogorskih novinara opisao izjavom da ne postoji novinar od kojeg sam tražio da piše protiv nekoga ili da ne piše protiv nekoga (uključujući i članove moje porodice).
To važi i za “dokument” koji je Pobjeda lansirala ovih dana o navodnom mom zahtjevu bivšem uredniku ekonomske rubrike Vijesti da piše na štetu jedne a u korist druge banke. To je elementarna laž jer ja nikada nijesam sa njim progovorio nijednu riječ o CKB i njenoj direktorici, niti je takav “dokument” razmatran ni na kojoj sjednici vlasnika lista.
Vlasnik Prve banke i njegov brat suvlasnik dobro znaju da Lukšić nije bio prinuđen da vrti jedan milion jedanaest puta zbog mene i Vijesti, već zbog bratske halapljivosti i neznanja kojim su ugrozili finansijski sistem zemlje. Treći razlog za uspjeh medija u čijem osnivanju sam učestvovao je što od njih živi 400 porodica, dok su mediji koje je Đukanović uređivao početkom devedesetih iskopali 400 grobova, a ovi koje danas uređuje hoće da uhapse hrabrog Slobodana Pejovića i sve one koji se toga sjećaju.
Monitor i Vijesti smetaju Đukanoviću i zbog toga što je počeo da razmišlja da li će ga istorija upamtiti kao državnika ili kao mafijaša budući da je Crna Gora koju predvodi postala civilizacijska pustoš i raj za organizovani kriminal.
Kao i svaki diktator misli da problem može riješiti diktatom. Njegov učitelj Milošević je stvarao istoriju hapseći na nacionalističkom mitingu ispred parlamenta. Đukanović je napredniji od učitelja utoliko što hoće da hapsi u predizbornom govoru i televizijskoj emisiji. Politički motivisano hapšenje opozicionih lidera i osnivača prvih nezavisnih medija u Crnoj Gori, riješilo bi dilemu: državnik ili kriminalac. Šteta je što se „dvaput u istu vodu ne može ugaziti“. Đukanović će danas, ipak, teško naći tužioca koji će se povinovati njegovoj želji.
Dok je naš mirotočivi Evropejac bio fašista, jedna od prijetnji koje su upućivale njegove službe bila je da će izvršiti nasilje nad djevojčicom koju sam pomenuo, ako njen tata ne prestane da podriva Đukanovićev režim čija je vojska ratovala u Dubrovniku i Sarajevu. Tada nije bilo suda na kojem smo mogli zauzdati Đukanovićev zločinački poriv. Zato je, na moju žalost, moja ćerka danas profesor univerziteta u SAD umjesto u Crnoj Gori, a moja unuka raste daleko od mene.
Kao što su, za Đukanovićeve vladavine, rasute svijetom mnoge crnogorske porodice. Iako uspaničeni diktator može biti veoma opasan, vjerujem da se približava vrijeme kad ćemo Đukanovića (u)krotiti na sudu. Najjači znak koji to nagovještava je široki front građana za oslobođenje od vlasti organizovanog kriminala, koji predvodi neustrašiva mlada žena koja je, kada su krenule Đukanovićeve krvave godine, bila tek djevojčica. Diktatoru nije imao ko da kaže: nemoguće je zaustaviti vrijeme.
Galerija
Bonus video:
