88 GODINA ČEKANJA

Crna Gora: Država u kandžama velikaša

Posljedica je da crnogorsko pravosuđe iza brave nije smjestilo nijednog krupnog igrača i da su nerasvijetljene brojne prijetnje i batinanja kritičara vlasti
298 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 21.05.2011. 07:47h

Pet godina od obnove državnosti Crna Gora tapka u mjestu. Vladajući establišment nije dozvolio jačanje okoštalo netransparentnih institucija koje su im u svakoj prilici uzvraćale lojalnošču.

Posljedica je da crnogorsko pravosuđe iza brave nije smjestilo nijednog krupnog igrača i da su nerasvijetljene brojne prijetnje i batinanja kritičara vlasti koje su pokušavali, preko milionskih tužbi, i finansijski uzdrmati.

Sve utemeljenije zvuče tvrdnje da su djelovi policije u sprezi sa organizovanim kriminalom, kao u slučaju afere “Šarić” i prekograničnog šverca sa Kosovom, dok oslobađajuće presude policijskih i državnih funkcionera za deportaciju Muslimana Bošnjaka početkom 90-tih, kao i za protjerivanje iz Bukovice ukazuju da djelovi vlasti pokušavaju na sve načine da prikriju svoju ulogu u ratnom periodu.

Istovremeno, identitetska pitanja ostala su osnovna linija podjele crnogorskog društva.

Istovremeno, identitetska pitanja ostala su osnovna linija podjele crnogorskog društva.

To se može tumačiti kao posljedica činjenice da Briselu i Vašingtonu treba svijetla tačka u regionu, što Crna Gora i jeste, jer su njeni ekonomija i politički problemi na nivou statističke greške u odnosu na bremenitost zbilje BiH, Kosova, Makedonije, Srbije i Albanije i da su se kreatori globalne politike za sada zadovoljavali time što Podgorica uredno usvaja zakone, strategije, akcione planove...

Krenule, pa stopirane istrage o pronevjerama

U prvim sedmicama nezavisnosti djelovalo je da će stvari krenuti u drugom pravcu.

Miroslav Lajčak nije čestito spakovao kofere, a policija je ljeta 2006. opužila predsjednika Borda direktora „Montenegro erlajnza“ Zorana Đurišića da je oštetio nacionalnu avio- kompaniju za oko 11 miliona eura.

Zbog lošeg rezultata teren je napustio Predrag Bulatović i SNP predao u ruke Srđanu Miliću.

Vremenom se u optužnim aktima višestruko smanjivao iznos, navodno pronevjerenog novca, tužilaštvo je odustalo od tužbe protiv Đurišića, optuženi za aferu u Luci Bar još čekaju sudski epilog...

Na parlamentarnim izborima u septembru, vladajućoj koaliciji nije bilo teško da na krilima referendumske pobjede porazi opoziciju. Uz DPS-SDP, rezultatima izbora mogao je da bude zadovoljan i novoformirani PzP koji, kako se kasnije ispostavilo, nije dorastao ulozi katalizatora promjena u crnogorskom društvu.

Zbog lošeg rezultata teren je napustio Predrag Bulatović i SNP predao u ruke Srđanu Miliću.

Prve pukotine u DPS-u

I dok je ta ostavka nakon referendumskog fijaska visila u vazduhu, iznenađenje za domaću i međunarodnu javnost, predstavljala je odluka Mila Đukanovića da se nakon 17 godina povuče sa državnih funkcija.

Umoran od politike, kako je kazao, odlučio je da svoje iskustvo i znanje valorizuje u biznisu.

Objelodanjivanjem te odluke užem vrhu DPS, Đukanović je javnosti otkrio i da je stanje u njegovoj partiji daleko od idealnog. Filip Vujanović i Svetozar Marović glatko su odbili njegov predlog da za nasljednika imenuje Igora Lukšića.

Treba ići po redu u partiji, objasnio je Marović, kandidujući Željka Šturanovića za mandatara. Đukanović to nije mogao odbiti.

Šturanović je za predsjednika Vlade izabran 10. novembra 2006. godine. Tiho i skoro nevidiljivo je u sljedećih 15 mjeseci vodio svoju, kako su je nazvali, briselsku vladu, bez želje da oponira političkim protivnicima i partijskom šefu.

Sačekuše za nepodobne

Tri sedmice prije izbora novog premijera, još nepoznati batinaši presreli su Jevrema Brkovića i ubili njegovog tjelohranitelja Srđana Vojičića. To je, rekao je Brković, "djelo ubojica i mafijaša koji su se prepoznali u posljednjem romanu” "Ljubavnik Duklje" u kojem je mnoge osobe iz javnog života posredno optužio za kriminal.

Taj događaj je nagovijestio da će se dojučerašnji saveznici u borbi za nezavisnost naći na suprotnim stanama u bici za demokratiju.

I Đukanović i Marović su pokušali da se okite titulama, ali za humanizam, koje dodjeljuje Internacionalna liga humanista.

I Đukanović i Marović su pokušali da se okite titulama, ali za humanizam, koje dodjeljuje Internacionalna liga humanista.

To je izazvalo oštru rekaciju domaće i javnosti u regionu. Grupa intelektualaca iz Crne Gore zatražila je od Vaclava Havela, ranijeg dobitnika te nagrade, da se ogradi od tog priznanja jer su među laureatima za nagradu u 2007. Đukanović i Marović, političari ratne prošlosti.

Đukanović je na kraju, umjesto nagrade za humanizam primio samo odlikovanje za mirno rješavnje državnog pitanja, što je za DPS bio razlog da potpisnike peticije - profesore univerziteta, novinare i književnike nazove "likovima sa peticije", "frustriranim osobama", "sramotnim ljudima"...

To je bio okidač za seriju napada na kritičare vlasti, čiju je bijes prvi osjetio direktor “Vijesti” Željko Ivanović koji je brutalno pretučen u noći 31. avgusta, po izlasku sa proslave povodom desetogodišnjice “Vijesti”. Tome je prethodio višemjesečni pokušaj WAZ-a na čelu sa Bodom Hombahom da zajedno sa Stankom-Canetom Subotićem, Đukanovićevim bliskim saradnikom, preuzme većinsko vlasništvo nad “Vijestima”.

Ubrzo su uslijedili još nerasvijetljeni napadi na Tufika Softića, Mladena Stojovića, tužilaštvo je pozvalo profesora Milana Popovića zbog teksta o prirodi ove vlasti, uslijedile su tužbe kontroverznih likova kao što je Safet Kalić, ali i funkcionera vlasti, poput Zorana Sekulića.

Blamaža tri premijera

Tog ljeta, nakon neuspjelog pokušaja potapanja Tare, DPS je doživio drugi značajniji poraz u parlamentu - poslanici SDP i svih opozicionih partija stopirali su planiranu prodaju pljevaljske Termoelektrane i državnog udjela u Rudniku uglja ruskoj En plus grupi.

“Potreban nam je autoput prema sjeveru, a ne dokumentacija o njemu” bio je kategoričan lider DPS-a.

Nešto ranije, 19. maja Kongres DPS je Đukanoviću dao novi mandat predsjednika partije.

U obraćanju Kongresu, poslanik Đukanović je bio vrlo konkretan, svako malo pogledujući prema premijeru Šturanoviću.

“Potreban nam je autoput prema sjeveru, a ne dokumentacija o njemu” bio je kategoričan lider DPS-a.

Dvije godine kasnije, kao premijer, sa Jadrankom Kosor i Mirkom Cvetkovićem uzalud je presijecao svečanu vrpcu za izgrdanju autoputa u Gornjim Mrkama.

Kumovi i prvi milioni

Dok se prvi njemački ambasador u Crnoj Gori Tomas Šmit zagrijavao za teze o krupnim ribama i kumovima, “koje imamo i mi u Njemačkoj, ali ne ovakve” ambasador Italije Gabrijele Meući oglasio je na prodaju svoju “ladu nivu” zbog koje je bio privremeno spriječen da uđe na parking vile "Gorica" gdje je priređena proslava povodom Dana državnosti.

Time je demantovao Upravu policije koja je tvrdila da se to desilo zato što na vozilu nije imao diplomatske tablice.

U stvari Meućija je policajac privremeno spriječio da uđe na parking vile kako bi oslobodio put automobilu u kojem se nalazio Đukanović ili Krivokapić.

Iskorak je bilo pronalaženje dvotrećinske većine za usvajanje prvog Ustava nezavisne Crne Gore 19. oktobra 2007, kada je odlučujuće glasove dao PzP.

Javnost se zabavljala i obrazloženjima Uprave za sprečavanje pranja novca i Centralne banke da je sve bilo po zakonu kada je Đukanovićeva kompanija "Kapital invest" od kredita od milion i po koji je uzela od jedne londonske banke kupila u dokapitalizaciji oko sedam odsto akcija Prve banke.

Nešto kasnije, tokom ekspanzuje Prve milioner je zvanično psatao i Marović. Kazao je da je iz štampe saznao da je firma "Moninvest", čiji je bio jedan od suvlasnika sa Draganom Sekulićem, za samo jedan dan na kupovini akcija Prve banke zaradila tri miliona eura.

Iskorak je bilo pronalaženje dvotrećinske većine za usvajanje prvog Ustava nezavisne Crne Gore 19. oktobra 2007, kada je odlučujuće glasove dao PzP. Nakon napada Srpske liste i SNP zbog ustavnih rješenja o crnogorskom jeziku i državnim simbolima, Medojević je brzo odustao od namjere da uđe u biračko tijelo DPS i počeo ponovno udvaranje prosrpskom biračkom tijelu, čime se u opoziciji nastavila borba za međusobnu redistribuciju glasova.

Istovremeno su počela i unutarstranačka opipavanja za predsjedničke izbore. Tako je Krivokapić plasirao informaciju da njegov odlazak u Moskvu i Vašington predstavlja opipavanje terena za samostalan izlazak na predsjedničke izbore, jer im Vujanović ne odgovara.

Đukanović je dugo ćutao o kandidatu DPS, a iz baze su počele prozivke da bi on trebalo da se kandiduje. Postalo je jasno da nije po volji Đukanoviću, pa je Vujanovića izdalo strpljenje. Kada je Đukanović javno rekao da se neće kandidovati, aktuelni predsjednik se samokandidovao: “Prirodno je, ako kandidat DPS-a ne bude Đukanović, da se mandat da aktuelnom predsjedniku države, ako je svoju funkciju obavljao valjano”.

Na drugoj strani, postalo je jasno da opozicija neće imati zajedničkog kandidata, iako su neke ankete pokazivale da bi Medojević podržan od kolega u drugom krugu pobijedio Vujanovića.

Šturanović je 31. januara 2008. podnio ostavku na mjesto premijera zbog zdravstvenih razloga. Povratak Đukanovića na mjesto premijera bio je izvjestan, kao što je 28. marta te godine bilo neočekivano njegovo pojavljivanje pred tužilaštvom u Bariju zbog “mafijaškog udruživanja radi sticanja profita od šverca cigareta”. Na zahtjev advokata odbrane, sudski proces je arhiviran zbog diplomatskog imuniteta koji uživa premijer.

Vujanović je 6. aprila, u prvom krugu izbora, do nogu potukao Mandića, Milića i Medojevića koji je bio jedini stvarni gubitnik. Dirigentsku palicu u opoziciji preuzeo je Mandić, a Srđan Milić je počeo vraćati SNP na stazu oporavka.

“Biznismeni” jači od države

Dok se u ljeto 2008. godine vladajuća koalicija tresla zbog Zakona o koncesijama, Lipce su drmale detonacije.

Nadležne inspekcije i ministarstva su se sedmicama pravili slijepi, dok se za devastaciju životne sredine nijesu počeli interesovati ambasadori EU.

Kasnije je nikšićki biznismen i vlasnik firme “Tani” Ranko Radulović za krivična djelo “protivpravno zauzimanje zemljišta” i “uništenje i oštećenje prirodnog dobra u Lipcima” osuđen na zatvorsku kaznu od četiri mjeseca.

Herojstvo Gorana Stankovića

Crnogorska Vlada je 9. oktobra 2008. godine priznala kosovsku nezavisnost, na šta je Srbija uzvratila time što je ambasadorku Anku Vojvodić proglasila personom non grata, čime su odnosi dviju država dovedeni na najniži nivo od referenduma.

Obračunom nekoliko desetina demonstranata sa policijom, bacanjem kamenica i suzavca, povredama više od 30 učesnika protesta, novinara i policajaca i privođenjem 35 protestanata u centru Podgorice okončan je miting protiv odluke Vlade da prizna nezavisnost Kosova.

Moralni pobjednik u crnogorskoj priči o Kosovu je policajac Goran Stanković koji je javno progovorio o tome da su njegove kolege, sakrivene pod fantomkama, u zloglasnoj betonjerci batinale Aleksandra Pejanovića, jednog od učesnika protesta.

Zbog odluke Đukanovićevog kabineta, Andrija Mandić je stupio u štrajk glađu od kojeg nije politički profitirao.

Moralni pobjednik u crnogorskoj priči o Kosovu je policajac Goran Stanković koji je javno progovorio o tome da su njegove kolege, sakrivene pod fantomkama, u zloglasnoj betonjerci batinale Aleksandra Pejanovića, jednog od učesnika protesta

Đukanović je u početku javno i u susretu sa opozicionim čelnicima odbacio zahtjev za održavanjem vanrednih parlamentarnih izbora kako bi se provjerilo povjerenje Vladi zbog odluke o Kosovu.

Oslanjajući se na premijerovu riječ, potpredsjednik PzP Goran Batrićević počeo je javno da proziva partijskog šefa za loše vođenje partije i skretanje sa suverenističkog kursa, što je dovelo do raskola u toj partiji iz kojeg će u februaru 2009. Medojević izaći kao pobjednik.

Na Đukanovićevu riječ oslonio se i Mandić koji je hrabro krenuo u transformaciju Srpske liste i u zaokret od nacionalističke politike, što polako rezultira dovođenjem Nove u poziciju konzervativne stranke koja se bori za prva Srba, čime joj je povećao koalicioni potencijal.

Lukšić poslao prve žaoke Budvanima

Početlkom 2009. opet se postavilo pitanje budućnosti braka SDP i DPS. Uprkos prijetnjama da neće ući u predizbornu koaliciju, SDP-a je pristao da EPCG eventualno bude prodat pet godina poslije dokapitalizacije, čime je ta partija odustala od tvrdokornog stava da država nipošto ne smije izgubiti većinsko vlasništvo u toj strateški važnoj kompaniji.

Nakon što je 15. decembra 2008. na stepeništu Jelisejske palate predao Nikoli Sarkoziju zahtjev Crne Gore za sticanje statusa kandidata, Đukanović je raspisao izbore i sa sebi svojstvenim optimizmom krenuo u kampanju, tokom koje je obećao brzi izlazak iz ekonomske krize koja je, ispostaviće se kasnije, tek kucala na vrata Crne Gore.

Zabrinjavajuće je i prosto nevjerovatno da jedna od najbogatijih opština ne samo u Crnoj Gori već i u regionu, ima ozbiljne finansijske probleme”.

Sve jači Milić, kome zbog stanja u PzP i transformisanoj Novoj, nije bilo teško da preuzme primat u opoziciji prozivao je premijera da, kao akcionar Prve banke, vrati državi 44 miliona eura.

Način na koji su vraćene prve rate kredita jedinstven je dokaz kako se, uz angažovanje javnih preduzeća, od jednog pravi jedanaest miliona eura. Lukšić, za koga je odluka o kreditu i način vraćanja bila u skladu sa zakonom, ljeto 2009. hrabro je napao rukovodstvo Budve: “Zabrinjavajuće je i prosto nevjerovatno da jedna od najbogatijih opština ne samo u Crnoj Gori već i u regionu, ima ozbiljne finansijske probleme”.

Što je sve obećano Berluskoniju

Marta te godine Silvio Berluskoni je u Podgorici neskriveno lobirao da A2A pobijedi na tenderu za djelimičnu privatizaciju EPCG, što je bila samo uvertira za dalje italijanske apetite prema crnogorskim energetskim potencijalima.

Na parlamentarnim izborima 29. marta koalicija DPS-SDP- BS-HGI osvojila je apsolutnu većinu. Nepokrivena sjenkom te pobjede ostala je nastavnica Aila Šoškić koja je progovorila o tome da direktor škole Niko Raičević pritiska zaposlene da glasaju za DPS, što izgleda nije jedini slučaj.

Dok je MANS crtao šemu za “Zavalu”, Marović je bio spreman da prihvati povratak u Vladu, ako “kako može pomoći u situaciji kada je kriza zatekla Crnu Goru”.

Od priželjkivane funkcije jedinog vicepremijera, morao se zadovoljiti jednim od tri potpredsjednička mjesta.

U maju je obznanjeno da je Taksnin Šinavatra postao crnogorski državljanin, dok je u junu stigao Upitnik iz Brisela. Odgovore na pitanja ministarka Gordana Đurović skrivala je koliko god je mogla – dok Brisel nije rekao da bi ih valjalo objelodaniti.

Siledžije u odijelima

U avgustu su Miomir Mugoša i njegov sin Miljan napali urednika Mihaila Jovovića i fotoreportera Borisa Pejovića koji je fotografisao nepropisno parkirani automobil gradonačelnika Podgorice.

Sve što se dešavalo u scenariju prema kojem je od žrtve Jovovića trebalo napraviti nasilnika pokazalo je da, osim Đukanovića, i Mugoša ima vojsku poslušnika u institucijama od Kliničkog centra, policije do tužilaštva.

Na jesen 2009. uslijedio je protest đaka cetinjske Gimnazije zbog predloga Vlade za novog direktora škole. Mladost se nije pokorila logici partijskog kadrovanja.

Neko u vlasti štiti Darka Šarića

Dok je krajem 2009. afera Šarić potresala region crnogorske institucije su stavljale povez preko očiju, omogućujući bjekstvo iz Crne Gore saradnicima pljevaljskog narkobosa koji je, prema Medojeviću, bio jedan od finansijera vladajuće partije.

U to vrijeme, 4. decembra šefovi diplomatije NATO odlučili su da Crnu Goru pozovu u Akcioni plan za članstvo(MAP), što je faktički predvorje NATO-a.

Tadašnji ministar pravde Miraš Radović za samo nekoliko dana je revidirao stav da se crnogorski državljani optuženi za teška krivična djela ne mogu isporučiti stranim državama. U sljedećim mjesecima, potpisani su sporazumu sa Hrvatskom i Srbijom.

Početkom februara 2010. Nenad Mićunović, bratanić Branislava-Brana Mićunovića, udario je lidera PzP zbog toga što je javno prozivao njegovog strica i zaprijetio mu da će ga likvidirati ukoliko nastavi da pominje njegovu porodicu.

Švercerima slabo ide bankarstvo

Na lokalnim izborima u maju opozicija je nastupila jedinstveno. Bezvoljno sastavljena koalicija izgubila je na izborima u 12 od 14 opština, dok je SDP, zahvaljući samostalnom nastupu u Podgorici, uspio da se profiliše kao partija koja nije puki privjesak DPS-a.

Do kraja godine, Vujanović se sve više počeo udvarati prosrpskim biračima i Beogradu, Milić je na Kongresu SNP u novembru izabran za predsjednika partije koja nema jasan cilj, dok je Đukanović iz drugog puta progurao Lukšića za premijera.

Onda se drugi put povukao sa funkcije premijera sa obje ruke držeći kormilo Vlade i DPS, afera “Zavala” treba da dobije sudski epilog....

Tokom pet godina nezavisnosti opozicija je marginalizovana, uglavnom zbog toga što ne prihvata realnost da je Crna Gora samostalana država građanskog uređenja, u kojoj su diskriminisani s amo oni koji nemaju člansku kartu vladajućih partija.

Postavljena je jasna linija podjele u suverenističkom bloku između onih koji žele pravnu državu, zasnovanu na evropskim civilizacijskim vrijednostima, i onih koji još žive u mračnim 90-tim, kada su navikli da vrećama nose pare od šverca.

Ovi drugi su sve nervozniji jer vide da vrijeme bezakonja ne može još dugo. Još gore po njih, pokazalo se i da u manje-više regularnim uslovima ne umiju da posluju, čak ni kada pozajmljuju pare iz državnog budžeta.

Bulatović: Prihvatiti realnost i krenuti u akciju

Priče koje posljednjih mjeseci saopštava vrh režima o borbi za Crnu Goru i očuvanje njenog identiteta, kulture, ideji o crkvi i slično samo govore o istrošenosti režima, ali i o potrebi da se opozicija i demokratske evropske snage objedine i stupe u odbranu Crne Gore, prihvatajući realnost da je Crna Gora nezavisna država, u isto vrijeme građanska, višenacionalna i multikulturalna”, ocijenio je lider nekadašnjeg unionističkog bloka Predrag Bulatović.

Bulatović naglašava da je dan za akciju 21. maj: “Ali ne dan kao dan nezavisnosti, već kao dan održavanja kongresa DPS-a koji nam šalje poruku da će sa njima ubuduće biti sve isto ili čak gore”.

On je podsjetio da je 2006. upozoravao da je vrh DPS preuzeo program LS o državnom statusu i da Milu Đukanoviću nezavisnost Crne Gore služi samo za očuvanje lične vlasti: “I da u isto vrijeme sa tih pozicija sebi, familiji, prijateljima, obezbijedi da Crna Gora bude privatni posjed. Taj proces traje i danas.

Ponovnim izborom na Kongresu DPS-a za predsjednika, Đukanović šalje, kako on zove, biračkoj javnosti poruku da je to namjera da radi i ubuduće”.

Bulatović ne vidi nijedan posebno važan ekonomski, demokratski ili bilo koji mjerljivo značajan parametar u korist građana, koji je bio direktna posljedica same nezavisnosti: “Priča o EU i NATO-u su šabloni koji ispunjavaju čitav region, shodno njihovim, a ne našim interesima.

Tako nas na putu ka EU stiže Srbija, a mislim da ni oni ni mi nijesmo napravili neke spektakularne reforme da bismo napravili iskorak u tom pravcu”.

Lukovac: Mogli smo mnogo više

Koordinator nekadašnjeg Pokreta za nezavisnost Branko Lukovac kaže da Crnu Goru, ma sa koje strane je sada gledali - iz Njujorka, Brisela, Vašingtona ili Moskve, susjedstva ili iz Podgorice – ona izgleda mirnija, stabilnija, pa i kada je riječ o prosječnom standardu, razvijenija nego prije pet godina.

“Da se ne govori o njenom regionalnom i ukupnom međunarodnom položaju i napretku prema integracijama. To još više dolazi do izražaja, ako se ona posmatra kroz prizmu regiona kojem pripada i koji ima znatno većih problema, pa onda Crna Gora djeluje kao uspješna priča.

Iz tog ugla posmatrano, nema nikakve dileme da je opredjeljenje i odluka o nezavisnosti, čak i na kraći rok, za Crnu Goru bila pravi izbor”, kaže Lukovac.

Drugo je pitanje, dodaje on, kakva su bila očekivanja i da li se, za pola decenije, moglo postići više: “Očekivao sam, recimo, da će znatno brže teći proces unutrašnjeg pomirenja, nego što se on odvija, iako je došlo do osjetne relaksacije napetosti i zaoštrenosti na relaciji onih koji su bili za i protiv države, kao i međusobne saradnje, posebno kada je riječ o integraciji u EU.

Moglo je i trebalo mnogo više da se učini na smanjivanju jaza u regionalnom razvoju, gdje su i najveće socijalne nejednakosti”.

Lukovac ističe da se moglo više i u suočavanju sa posljedicama pogrešne politike kraja 80-tih i u 90-tim godinama: “Kao i u zaustavljanju i suzbijanju mnogih negativnih kretanja iz ranijeg perioda, kada je uskom krugu privilegovanih omogućeno da prisvoje ogromnu imovinu društva i države, bez bilo kakvih vrednijih efekata po razvoj, zaposlenost, ukupnu privredu i odnose.

Da ne govorim o osvajanju demokratskih standarda, vladavini prava, reafirmaciji stručnosti i istinskih vrijednosti namjesto diskriminacije i monopola na osnovu partijske pripadnosti”.

Galerija