Ćutim, ne zato što se bojim.
Ćutim, ne zato što me strah za moje.
Ćutim, jer vjerujem da su moj brat i moji sugrađani nevini, kao i svi ljudi dok se ne dokaže krivica, ćutim jer vjerujem u pravdu, nepravde već ima.
Ćutim, jer vjerujem da će sudovi suditi po zakonima, a ne slijediti presudu javnog mnjenja.
Ćutim, jer vjerujem da tužiti znači profesionalno raditi.
Ćutim, jer sam upoznao kao odgovorne ljude one koji danas odlučuju o slobodi moga brata i ostalih.
Ćutim, jer zakon mora biti jednak i za jake i slabe, ćutim jer ne želim da krivim nikoga, da se žalim na nikoga.
Ćutim, jer sam spremniji da istrpim nego da povrijedim.
Ćutim, ne zato što ne patim nego što vjerujem da život je točak koji vas pritisne ali i podigne, jer i zemlja se okreće a ne izazovi i iskušenja ljudska.
Ćutim, jer ne tražim ničiju glavu, nego svima želim dobro.
Ćutim, jer je bolje biti žrtva nego dželat uvreda, linča drugih koje i ne poznajete.
Ćutim, jer i ovo će proći a istina će ostati.
Ćutim, jer svima želim dobro i najveće onima kojima se moja majka moli da prije nego umre još jednom vidi svoga sina.
Ćutim, jer tužilaštvo i sud treba da rade u miru, ćutim jer zlom voljom je lakše prijaviti nego dobrom odbraniti čovjeka.
Ćutim, jer vjerujem da se u Crnoj Gori dokazuje krivica a ne nevinost.
Ćutim, jer vjerujem da žrtvama nevinih Crna Gora ne treba da dokazuju svoju nevinost.
Ćutim, jer Crna Gora ima i zakone i obraza, bez prvog nema pravde, bez drugog postajete bezlična statistika, navodnog uspjeha ili neuspjeha.
Ćutim, jer vjerujem da je Crna Gora izgradila institucije koje su jače od svačije zavisti, inata ili ljutnje.
Ćutim, zbog mojih prijatelja, ćutim zbog partije koju sam stvarao, ćutim da njima u pritvoru ne bude nešto gore, zbog moje pogrešne misli ili osjećanja.
Ćutim, jer više ne znam ni šta da kažem ni šta da učinim.
Ja sam sjenka koja se šunja po Platonovim pećinama. Vjerujem da će mi Bog dati snage da nahranim sve usamljene lešinare bez uniforme, da ću zadovoljiti sve koji mrze, i dobijaju novac za to, svi neka krenu, sada je pravi trenutak, napadnite, optužite Svetozara Marovića za sve. Siguran sam da će svima biti lakše poslije toga.
Ćutim, jer ne znam kako pomoći neprijateljima mojim iako im želim dobro. Ljudi smo i ostanimo to. A ja nikome ne prijetim ni ambicijom, ni funkcijom, ni tužbom, ni osvetom, ni mržnjom. Nikom.
Zato me ne mučite, recite šta da učinim i učiniću, da svima bude bolje. Bog me kaznio ako to ne osjećam i ne mislim. Jer ja sam davno umro na krstu raspeća između mog Grblja i Budve i Crne Gore koju iskreno volim i služim, između mojih rijetkih i dragih prijatelja i onih koji su me stalno željeli svađati sa njima. Odavno sam razapet između mjere koju sam slijedio u svakoj odluci i radikalizma koji joj je stalno prijetio.
I neću vaskrsnuti. Nema straha, jer sam bio grešan, i ostaću, nažalost, jer sam slab da koračam nebeskim visinama vrlina.
Izvinite, što sam i ovo rekao, nijesam ni to zaslužio jer sam odavno kriv, jer nijesam znao što sam trebao znati, izvinite još jednom što ćutim, i ćutaću da bi vladao zakon, i da ne bih ničim uticao na samostalnost svih koji misle i odlučuju i sude.
I dobra, a ne ljuta riječ i povrijeđena sujeta bilo koga od nas.
I ne ljutite se što ćutim ne mogu vas više poštovati od toga, jer i pred sobom ćutim.
Bonus video:
