POLITIČKO DJELOVANJE VAN PARTIJA

Kad građani uzmu stvari u svoje ruke

„Šta god da radimo i čime god da se bavimo u našem privatnom, društvenom i svakom drugom životu, to je bavljenje politikom, jer nije to samo glasanje na izborima ili glasanje za ovu ili onu opciju"

7989 pregleda 83 reakcija 0 komentar(a)
Protest u Baru, Foto: Danilo Pavlović
Protest u Baru, Foto: Danilo Pavlović

Crna Gora nikada u svojoj istoriji nije doživjela demokratsku smjenu vlasti.

Višepartijski sistem je uveden prije tri decenije, a znakovit je podatak da po istraživanjama političke partije zauzimaju donji dio tabele po povjerenju građana.

 

Više političkih partija je nastajalo iz građanskih pokreta koji su stekli popularnost, ali daleko od toga da se političko djelovanje u Crnoj Gori može svoditi na partijsko. 

Kao primjeri se ističu i prvi veći građanski protesti u organizaciji studenata i MANS-a prije skoro 10 godina, do protesta Odupri se i borbe za čemprese u Baru. Upravo su u Baru u potpunosti glavnu riječ vodili građani koji su se spontano organizovali i udružili u Građansku inicijativu. 

Osim po brojnosti, protesti su se isticali i potpuno drugačijom ikonografijom, porukama i retorikom u odnosu na partijska okupljanja sličnog tipa.

„Šta god da radimo i čime god da se bavimo u našem privatnom, društvenom i svakom drugom životu, to je bavljenje politikom, jer nije to samo glasanje na izborima ili glasanje za ovu ili onu opciju. Bukvalno, svaka društvena odluka, a i mnoge privatne odluke koje činimo, imaju veze sa politikom“, priča profesor filozofije i kolumnista Stefan Đukić koji je bio dio Inicijative.

On podsjeća da se poreza finansira politička institucija koja se zove država i da kada radimo nešto što je za doborbit zajednice – bavimo se politikom.

„Zapravo, mi smo zaboravili šta sama riječ znači – politika je društveno, opšte, borba za dobro. To sve dolazi od grčke riječi polis koja je predstavljala osnovnu antičku zajednicu. Htjeli ili ne htjeli, mi smo politička bića. Samim tim kada kažemo da se nešto politizuje, to nije nešto negativno, već vulgarizacija koja želi da kaže da se bavimo nečim partijskim. Naša svaka borba za zajednicu, za naš boljitak, boljitak države ili društva, Evrope u cjelini je zapravo neka vrsta političkog akta i u tome nema ništa loše. To svi radimo i ako ne želite da se bavite politikom, politika se bavi vama“, objašnjava Đukić.

Đukić smatra da su sva društva i narodi isti, ali da su neki na mjestu gdje je neko bio mnogo ranije i da se moraju proći pokreti kako bi mogli preskočiti nekoliko stepenika i doći do željenog demokratskog nivoa.

„Smatram da svako djelanje ka edukaciji, ka poboljšanju i razumijevanju stvari – šta je to narod, šta je naše pravo, šta je bavljenje politikom čini dobro. Dakle, svaki koristan tekst, svako djelovanje, svaka emisija, ide u tom stilu da zapravo nas podsjeti da nemamo neke namjesnike, bogom dane vladare, već je ovo naš grad, naša država, naše društvo, te mi podjednako treba da se pitamo. Nismo glasali partije da bi oni onda ostavili i rekli evo vama, bavite se čime god želite, a mi ćemo da gledamo svoja posla. Zapravo, to su naša posla“, ističe Đukić.

On ukazuje da je priča o čempresima i Građanskoj inicijativi upravo ta priča „jer je bilo, kada je započeto, da je to pitanje za partije, dajte partijama da one iznesu, uključite opštinu, da se neko drugi bori za vas, zašto ste glasali DPS ako ste htjeli da nešto drugo uradite.“

„Građanska inicijativa je upravo uzela stvari u svoje ruke na taj način, zato što je škola – škola svih građana, a ne institucije koja se zove Skupština opštine, kao i park ispred škole gdje su neki išli, a neki će tek da idu. Tu smo pokazali ono što bi trebalo da se radi svuda u Crnoj Gori, na svakom mjestu u svakom slučaju. Ako neki naš interes nije ispoštovan, apsolutno je nevažno šta smo glasali prije toga na izborima. Mogli smo da promijenimo mišljenje i sad smo odlučili da želimo nešto drugačije i da budemo konsultovani na tu temu. Ako je narod na ulicama u značajnom broju, ako je ljudi koji se sa nečim ne slažu u značajnom broju, onda je apsolutno normalno da oni budu konsultovani, da promijene svoju odluku, da djeluju, da nešto urade. Stalno se postavlja pitanje zašto nešto nije urađeno prije šest mjeseci, dvije ili 10 godina. Možda nismo znali, nismo shvatili, nismo bili informisani, neke odluke su skrivene od nas. Sad znamo i želimo drugačije“, navodi Đukić.

On dodaje da treba istaći da je Građanska inicijativa preuzela na sebe da djeluje kako se smatralo da samo partije djeluju.

„Dakle, postavila je peticiju da se nešto promijeni, gledala je zakonitost određenih projekata i osporavala ih je, slala je papire sudovima kako bi se provjerile građanske dozvole i legalnost određenih uloga. Sve ono što se smatralo da rade partije je radila ta organizacija i to je dobar princip kako treba djelovati u bilo kom slučaju. Naravno, zato što smo nekoliko stepena dalje od nekih demokratiičnijih društava, morale su istovremeno da se dese i blokade, protesti, sve stvari koje su trebale da pokažu – OK, dosta nas je na ulici i bunimo se, želimo da vam pokažemo na ovaj način da nećemo dozvoliti da uništavate na ovaj način ono što smatramo javnim dobrom. Vjerujem da ko god želi da se bavi politički, a svi treba da se bavimo, van partija, mora uvijek da djeluje dvosmjerno. Mora da djeluje institucionalno, da pokaže makar za neku budućnost da one moraju da rade svoj posao, čak i ako su šarada od institucija. Slanje peticija, pozivanjem na referendume, da se građani sami pitaju, ispitivanjem legalnosti određenih odluka, što jeste malo teško jer nismo svi obrazovani u tom pravnom segmentu, ali vjerujem da ima dosta pravnika koji žele da se time bave i da pomognu, kao što ima dosta politikologa i profesora koji su spremni da podrže borbu, ali je neophodno raditi sve vrijeme tu antisistemsku borbu, blokada, protesta, performansa, bilo čega da se pokaže da stvarno postoje ljudi koji se ne slažu sa nekom odlukom“, objašnjava Đukić.

Smatra da je u borbi za čemprese presudila ansistemska borba.

“Sam premijer je rekao nećemo graditi vrtić uz policijske marice. Institucije još nisu jake, ali moramo da vodimo tu borbu, da bi one postale jake. Ne znam da li će to biti za pet ili 50 godina, druga je stvar u pitanju“, zaključuje Đukić.

Politikolog Nikola Zečević kaže da vaninstitucionalno djelovanje može biti način na koji se mobiliše javno mnjenje i utiče na javnu politiku, a da se ono najefikasnije konstelira u okviru društvenih pokreta.

“Društveni pokreti su oni koji dovode institucionalnu logiku u pitanje, koji utiču na institucionalne promjene. Ili kako kaže Čarls TIli, društveni pokreti su oni koji proaktivno artikulišu nezadovoljstvo određenog kolektiviteta, na vaninstitucionalnoj razini, naročito u pogledu određenih socijalnih problema. Oni usvajaju tzv. opozicioni identitet, i suprostavljaju se institucionalnoj poziciji i opoziciji, ali i drugim instancama, poput vjerskih zajednica, korporacija, medija, itd. Društveni pokreti na taj način ne samo da isključuju tzv. donosioce odluka, već žele da se nametnu kao partner/akter u donošenju odluka i na taj način sebe predstavljaju kao demokratsku alternativu. Metode vaninstitucionalnog djelovanja mogu biti različite: protesti, štrajkovi, peticije, bojkot institucija... Kada kažem bojkot, ne mislim samo na bojkot izbora, već i bojkot medija ili medijskih sadržaja, određenih kompanija, proizvoda, nevladinih organizacija (kroz, recimo, odbijanje da se učestvuje u njihovim istraživanjima), vjerskih zajednica (kroz odbijanje da se učestvuje u njihovim vjerskim procesijama), itd”, navodi Zečević.

On dodaje i postoje nelegalne i nelegitimne metode vaninstitucionalnog djelovanja, kao što je izazivanje nemira ili nasilje.

“Kvalitet metoda vaninstitucionalnog djelovanja utiče na krajnji rezultat. Recimo, kada govorimo o protestima, njihova dugotrajnost, učestalost, broj ljudi koji u njima učestvuje, medijska pokrivenost, kvalitet strategije...sve su to varijable koje utiču na efektivnost i uspjeh protesta. Jedan od osnovnih preduslova za uspješno vaninstitucionalno djelovanje je nenasilnost (nenasilni otpor ili nenasilna građanska neposlušnost), ali i solidarnost, upornost, samopožrtvovanje, itd. Iako može zvučati idealistički, ali sjetimo se Roze Luksemburg, Klare Cetkin, Gandija, Nelsona Mendele, Roze Parks, itd”, pojašnjava Zečević.

On ističe i da unutar institucija mogu djelovati i određeni nepartijski subjekti / pojedinci, sa ciljem izazivanja konkretnih promjena: sindikati, zviždači (whistleblowers), nezavisne redakcije, donosioci odluka koji odbijaju »de facto« partijsku afilijaciju, i sl.

“Po logici stvari, zaštitnik građana bi trebalo biti simbol nepartijskog djelovanja unutar institucija sistema. Tu su takođe predstavnici NVO sektora u pojedinim institucijama, razumije se, oslobođeni političkog uticaja. U pojedinim sferama bi se valjalo ugledati i na sjevernoamerički model »nonpartizanizma« (nestranaštva), koji je naročito prisutan na nižim nivoima vlasti. Ako trebamo istorijsku rekapitulaciju, sjetimo se sindikata »Solidarnost« koji je sproveo tranziciju vlasti u Poljskoj. Ili Libora Mihaleka u Češkoj, čije je „zviždanje” izavalo ostavke šefa policije i dva ministra 2010. godine. Sa druge strane, zaštitnik građana u Srbiji (Saša Janković) je u jednom trenutku (nažalost, ne zadugo) predstavljao jedinu demokratsku artikulaciju unutar Vučićevog partitokratskog sistema institucija. U kontekstu sjevernoameričkog nonpartizanizma, vrijedi spomenuti činjenicu da municipalnu vlast u Torontu vodi nestranačko vijeće, direktno izabrano na izborima, gdje su lokalni vijećnici (iako formalno članovi pojedinih partija) zapravo predstavnici konkretnih izbornih jedinica, i suštinski potpuno nezavisni od eventualne partijske afilijacije”, zaključuje Zečević.