Novinar Mihael Martens je za današnje izdanje frankfurtskog lista Frankfurter algemajne cajtung zabilježio razmišljanja o Crnoj Gori poslije izbora:
„Mogu li zeleni, ekonomski liberali, proevropski reformisti, putinovci, srpski nacionalisti, ljevičari, političari albanske manjine, popovi, teoretičari zavjere, fanovi Evropske unije i simpatizeri Donalda Trampa da formiraju koaliciju? Pitanje kao da je iskonstruisano, ali u Crnoj Gori, balkanskoj zemlji na Jadranu sa skoro 630.000 stanovnika, ono će se u političkoj svakodnevici ispostaviti kao vrlo blisko praksi“.
Njemački novinar podsjeća da je Milo Đukanović svojevremeno bio najmlađi premijer u Evropi, da vlada duže od Lukašenka, ali i da je bogat čovjek: „On očigledno nije bio svjestan svoje moći, već je i ekstremno štedljiv – jer, iako za svoju državnu službu zvanično nikada nije imao mjesečnu platu veću od 1.250 eura, on slovi za višestrukog milionera i vlasnika više firmi”.
Martens dodaje da Đukanović insistira na tome da devedesetih nije bilo šverca cigareta već „tranzita cigareta“.
U analizi trenutne situacije, u članku se primjećuje da je promjena vlasti sada moguća: „Ali za to bi morala da se napravi izrazito heterogena koalicija mnoštva grupa i grupica, koje su dijelom oštro ideološki suprotstavljena“.
Njih, kako se navodi, spaja zajednički protivnički stav prema Đukanoviću: „Ta spojka je dovoljna za opoziciju, ali nije izvjesno da će biti dovoljna da se zajedno vlada“.
Nešto dalje analizira se odnos Podgorice i Brisela: „Jedva da još neko u EU, s kojom Crna Gora pregovara o članstvu od 2012, gaji iluzije o Đukanoviću. Ali nije mala skepsa ni prema šarolikoj koaliciji njegovih protivnika koja je na pomolu. Đukanovićeva vladavina je udžbenički primjer za partijsko preotimanje državnih instituacija – ali da li opozicija to može da promijeni?
Na kraju se podsjeća da Đukanovićev predsjednički mandat ističe tek aprila 2023.
„Ako bi opoziciona koalicija zakazala, Đukanovićeva partija, koja je svojim ljudima prožela cio državni aparat, bila bi spremna da opet preuzme vlast koja je u prošlosti bila tako unosna – pa makar samo za narednih 30 godina“, završava, ne bez ironije, novinar Mihael Martens u svom tekstu za Frankfurter algemajne cajtung.
Neki za Rusiju, neki za Zapad
O Crnoj Gori poslije izbora piše i novinar Folker Pabst, i to za švajcarske dnevne novine iz Ciriha Noje cirher cajtung: „U opozicionom bloku ’Za budućnost Crne Gore’ zaista postoje snage koje odlučno odbacuju prozapadni kurs i zalažu se za tijesne veze sa Rusijom. Međutim, postoji i veliki broj prozapadnih protivnika vlade. Veliki dio stanovništva zagovara pristupanje Evropskoj uniji.“
„Crna Gora je od 2017. u Sjevernoatlanskom paktu, ali pregovori sa Evropskom unijom su zapeli, ne samo zbog umora od proširenja članica EU“, piše u članku švajcarskog lista.
„Crna Gora je pod Đukanovićem zabilježila veliko nazadovanje u oblasti vladavine prava. Američka nevladina organizacija ’Fridom haus’ nedavno je Crnu Goru, isto kao i Srbiju, označila u zapaženom izvještaju kao ’hibridni režim’, a ne više kao demokratiju.“
„Prošle godine se pokazalo koliko je široko nezadovoljstvo u zemlji. Kao i u Srbiji, formirao se protestni pokret koji je kritikovao korumpiranost sistema. Međutim, identitetski spor oko zakona koji se tiču crkve prekrio je raspravu o pravnoj državi. Čak su pandemija i njene posljedice u predizbornoj kampanji imale malu ulogu, iako je Crna Gora sebe proglasila prvom državom u Evropi u kojoj ne postoji kovid 19 – a u posljednjih nekoliko nedjelja zaraza je poprimila dramatične razmjere slične onima u najvećem broju balkanskih država“, piše novinar Folker Pabst za švajcarski Noje cirher cajtung.
Promjena vlasti ne mora da znači nestabilnost
I minhenske dnevne novine Zidojče cajtung objavljuju tekst o ishodu parlamentarnih izbora u Crnoj Gori. Autorka, Viktorija Grosman, piše:
„Ideja da se imovina Srpske pravoslavne crkve oduzme i pretvori u državnu imovinu možda je koštala Đukanovićevu partiju pobjede na izborima. Na desetine hiljada ljudi su početkom godine demonstrirali protiv toga. Uz to, mnogim ljudima je preko glave to kako su se Đukanović i njegova porodica obogatili.“
„Poslije toliko vremena, promjena vlasti može da bude oslobođenje. To ne mora da znači nestabilnost koje se boji Evropska unija, pa je zbog toga gledala kroz prste Demokratskoj partiji socijalista. Opozicija ne dovodi u pitanje Đukanovićevo nasljeđe: volju da se Crna Gora pridruži EU, članstvo u Sjevernoatlanskom paktu. Evropska unija može da ima i u novoj vlasti dobrog partnera u pregovorima. Ona je makar obećala borbu protiv korupcije“, zaključuje se u tekstu Zidojče cajtunga.
Zašto je Zapad do sada bio uzdržan?
A novinar Erih Ratfelder za berlinski list Tagescajtung podsjeća na geopolitički kontekst izbora:
„Izbori odlučuju o pravcu kretanja Crne Gore. Rusija pokušava da poveća svoj uticaj na zemlju na Jadranu. Napokon, radi se o vojnim lukama zemlje. Đukanović je, međutim, 2017. Crnu Goru uveo u NATO. To je razlog zbog kojeg je zapadna kritika do sada bila uzdržana“.
Priredio Dragoslav Dedović
Bonus video:
