biće napetosti i opstrukcija

Kohabitacija - novost na političkoj sceni Crne Gore: Mučna je spoznaja da ne kontrolišeš Vladu

Premijer i predsjednik sarađivali su 30 godina, a sada kad pripadaju politički i ideološki različitim stranama nužna im je kohabitacija, kaže analitičar i novinar iz Hrvatske Jadran Kapor. Đukanović će morati da se pomiri s tim da njegov DPS nema većinu u parlamentu, ističe njegov kolega Denis Romac

79383 pregleda 227 reakcija 27 komentar(a)
Predsjednik države teško će se navići na situaciju da ne kontroliše političke procese: Krivokapić i Đukanović, Foto: Gov.me
Predsjednik države teško će se navići na situaciju da ne kontroliše političke procese: Krivokapić i Đukanović, Foto: Gov.me

Premijeru i predsjedniku Crne Gore, koji nakon 30 godina pripadaju politički i ideološki različitim strankama, nužna je kohabitacija, ali ona neće biti laka, već će i u narednom periodu biti napetosti i opstrukcija, ocijenili su sagovornici “Vijesti”.

Kohabitacija se definiše kao situacija u kojoj su predsjednik i premijer iz suprotstavljenih partija, što se u Crnoj Gori prvi put desilo od uvođenja višestranačja, jer je DPS izgubio vlast nakon 30 godina.

Parlamentarnu većinu sada čine donedavno opozicione partije okupljene u koalicijama “Za budućnost Crne Gore”, “Mir je naša nacija” i “Crno na bijelo”, koje su formirale Vladu na čijem je čelu premijer Zdravko Krivokapić.

Predsjednik države Milo Đukanović je i lider DPS-a.

Kohabitacija je uobičajena za demokratske države, a od država iz okruženja u Hrvatskoj se to dešavalo više puta.

Analitičari i novinari iz Hrvatske, Denis Romac i Jadran Kapor, za “Vijesti” kažu da u Hrvatskoj, po pravilu, predsjednik i premijer nijesu saglasni ni onda kada su na istoj strani.

Romac navodi da je na relaciji između Banskih dvora (sjedište hrvatske vlade) i Pantovčaka (sjedište predsjednika) uvijek napeto i burno, iako za to nema pravog razloga.

“Za razliku od Crne Gore, u kojoj je predsjednik putem donedavno vladajuće stranke, na čijem je čelu ostao i nakon izbora za predsjednika, koncentrišući svu političku moć u svojim rukama, i to je bio pravi izvor njegove moći, a ne njegova predsjednička ovlašćenja, u Hrvatskoj predsjednik nakon izbora mora napustiti stranku i djelovati nadstranački, iako to nijednom hrvatskom predsjedniku, odnosno predsjednici, dosad nije uspjelo u punom smislu te riječi”, kaže Romac.

 Crna Gora tek nedavno prvi put prošla test promjene vlasti: Romac
Crna Gora tek nedavno prvi put prošla test promjene vlasti: Romac foto: Narod.hr

On smatra da će se Đukanović morati pomiriti s tim da njegova stranka nema većinu u parlamentu.

“Kada francuski predsjednik izgubi većinu u nacionalnoj skupštini i kada je prisiljen na kohabitaciju, on po pravilu inicijativu prepušta Vladi i Skupštini. To je smisao kohabitacije”, objasnio je Romac.

Dodaje da predsjedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću (SDP), koji je bio i na premijerskoj poziciji, “ne pada na pamet da se svađa s premijerom Andrejem Plenkovićem (HDZ) oko odluka njegove Vlade jer “to nije njegov posao”.

U Crnoj Gori je kohabitacija, mjesec nakon formiranja Vlade, poljuljana odbijanjem predsjednika da potpiše set zakona koje je Skupština, bez opozicije, usvojila tri dana pred Novu godinu, među kojima su i izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Predsjednik države je odbio i da stavi potpis na ukaz o opozivu sedam ambasadora i od Ministarstva vanjskih poslova zatražio objašnjenje tvrdnji “da su radili protiv interesa države”.

Đukanović nije podržao ni smjene u Generalštabu Vojske.

Jadran Kapor podsjeća da su premijer i predsjednik Crne Gore sarađivali 30 godina, a danas kad pripadaju politički i ideološki različitim strankama - nužna im je kohabitacija.

“Ona je u ovom trenutku i izvrsna škola demokratije za cijelo društvo. Moguće je da će u kohabitaciji dolaziti do vrlo žestokih sukoba, ali načelo provjere i ravnoteže i jeste ključan za funkcionisanje političkog sistema uspostavljenog na načelima trodiobe vlasti”, rekao je Kapor.

Kohabitacija škola demokratije za cijelo društvo: Kapor
Kohabitacija škola demokratije za cijelo društvo: Kaporfoto: Marijana Matulović

Zbog problema u funkcionisanju kohabitacije, u petak je održan sastanak najviših zvaničnika Crne Gore.

Sastanak je inicirao premijer Krivokapić nakon više nesuglasica na relaciji predsjednik države, Vlada i Skupštine.

Sastanak iza zatvorenih vrata trajao je tri sata, a novinari koji su čekali ispred Vlade nijesu mogli dobiti izjavu. Đukanović, ali i predsjednik Skupštine Aleksa Bečić, izašli su na sporedni izlaz.

Medijima je nakon sastanka poslato zajedničko saopštenje u kojem je navedeno da su razmotrena pitanja koja se tiču funkcionalnosti države, institucija i njihovog daljeg razvoja, bez čega nema ni demokratskog ni ekonomskog napretka zemlje.

“Iskazana je spremnost da se taj interes slijedi kao zajednički nacionalni interes i unapređuje zajednička odgovornost prema potrebi daljeg razvoja Crne Gore kao evropskog društva, kvalitetnijeg životnog standarda i slobode pojedinca”, navedeno je u saopštenju.

Đukanović je, prema nezvaničnim informacijama, na sastanku rekao da će potpisati zakone koje je ranije vratio, nakon što ih Skupština ponovo usvoji 20. januara, ali nije isključio mogućnost da će DPS podnijeti inicijativu za ocjenu ustavnosti izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Đukanovića Ustav obavezuje da zakone mora potpisati nakon što ih Skupština ponovo usvoji...

Romac navodi da i Crna Gora, kao i Hrvatska, ima parlamentarni sistem u kojem su ovlašćenja predsjednika ograničena.

“To znači da ni u Crnoj Gori uopšte nije riječ o klasičnoj kohabitaciji. Međutim, Crna Gora tek je nedavno prvi put prošla test promjene vlasti, i to nakon tri decenije od uvođenja višestranačja, što znači da Crna Gora nema dovoljno iskustva ni kada je riječ o formiranju koalicija, što se vidjelo u nedavnom mukotrpnom okupljanju vladajuće većine, a ni kada se radi o saradnji vlade i predsjednika koji dolaze iz suprotstavljenih političkih opcija”, podsjeća Romac.

Zbog toga, kako dodaje, ne bi trebalo čuditi ako odnos Krivokapićeve Vlade i predsjednika Đukanovića i u narednom periodu obilježe sukobi, napetosti i opstrukcije, koji su u velikoj mjeri rezultat njihove političke suprotstavljenosti, ali i neiskustva i nesnalaženja u takvim situacijama, koje su u većini drugih demokratija, pa i u Hrvatskoj, uobičajene.

“Tu je i specifičnost političke situacije u Crnoj Gori, koja je obilježena podjelama i sukobima. Predsjedniku Đukanoviću, koji je dosad imao potpunu političku kontrolu nad vladom, kao i nad cijelom Crnom Gorom, sigurno se teško naviknuti na novonastalu situaciju, u kojoj ne kontroliše političke procese. Zbog toga je teško vjerovati da će se problemi s kohabitacijom predsjednika Đukanovića i Krivokapićeve Vlade tek tako razriješiti”, smatra Romac.

On objašnjava da u slučaju Hrvatske, slabašna predsjednička ovlašćenja teško opravdavaju termin kohabitacija, s obzirom na to da je gotovo sva vlast u rukama premijera, dok su predsjednička ovlašćenja ipak simbolična.

“Pravu kohabitaciju prepoznajemo u polupredsjedničkim sistemima, na primjer u Francuskoj, i to kada predsjednik, koji ima izvršna ovlašćenja, dolazi iz stranke koja je u nacionalnoj skupštini u opoziciji. Jedinu kohabitaciju u Hrvatskoj imali smo početkom 2000-ih, kada je na čelu vlade bio Ivica Račan, dok je na čelu države bio Stipe Mesić, koji je naslijedio velika polupredsjednička ovlašćenja Franje Tuđmana. Mesić je izabran protiv Račanove volje (njegov predsjednički kandidat bio je Dražen Budiša, ali ga je Mesić porazio). Uslijedio je žestok sukob Račana i Mesića, koji je obilježio prvu polovinu Račanovog mandata i koji je razriješen tako da se Mesić odrekao većine Tuđmanovih ovlašćenja”, podsjeća Romac.

Dodaje da je kasnija “kohabitacija” Mesića i premijera Iva Sanadera funkcionisala skladno, što ne iznenađuje s obzirom na to da je riječ o pragmatičnim političarima.

“Premijerka Jadranka Kosor imala je razmirice s predsjednikom (Ivo) Josipovićem, ali je Josipović imao puno više nesporazuma i svađa s premijerom Milanovićem, iako obojica dolaze iz SDP-a. Slično je bilo i u slučaju premijera Plenkovića i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, iako oboje dolaze iz HDZ-a. Svi ti primjeri pokazuju da su u Hrvatskoj teže ‘kohabitirali’ predsjednici i premijeri iz iste političke opcije, nego suprotne, što nije iznenađujuće s obzirom na to da su se u tom slučaju borili za naklonost istog biračkog tijela”, naveo je Romac.

Prema riječima Kapora, Mesić je sa Sanaderom samo dva puta bio u žestokom sukobu - kad je Mesić smatrao da predsjednik, a ne premijer, treba govoriti pred Generalnom skupštinom UN i drugi put kad je Sanaderu srušio sporazum o odšteti “folksdojčerima”.

“Sukobi predsjednika i premijera uvijek su se vodili na područjima u kojima se preklapaju njihove ingerencije, što je u kohabitacijama sasvim očekivano. Sukob Milanovića i Plenkovića, koji je sada u fazi zatišja, više je sukob dva jaka politička ega”, ocijenio je Kapor.

Milanović i Plenković
Milanović i Plenkovićfoto: Betaphoto/Hina

Na pitanje da li je bilo primjera opstrukcije tokom kohabitacije, odgovorio je da opstrukcija podrazumijeva da su predsjednik ili premijer izašli izvan okvira svojih ustavnih ili zakonskih okvira, a to se u Hrvatskoj nikad nije dogodilo.

“Sanader je dugo odgađao smjenu šefa obavještajne agencije koju je Mesić zahtijevao zbog skandala oko prisluškivanja moje koleginice novinarke Helene Puljiz, ali je na kraju napravio. Mesić je poslanicom ishodio poništenje sporazuma o odšteti Nijemcima izbjeglima iz Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata, ali to ne treba smatrati opstrukcijom. Predsjednik je samo koristio svoja ovlašćenja u situacijama kada je to smatrao ispravnim i takvih je slučajeva bilo nebrojeno”, kaže Kapor.

Predsjednika lakše opozvati u Crnoj Gori nego u Hrvatskoj

Kapor objašnjava da bi eventualna opstrukcija otvorila put za opoziv.

“Sam pojam opstrukcije trebalo bi pažljivo koristiti jer podrazumijeva da jedna ili druga strana krši proceduru ili izlazi izvan svojih ustavnih i zakonskih okvira. To bi otvorilo put za opoziv. Treba znati da je, na primjer, opoziv predsjednika države puno lakše sprovesti u Crnoj Gori nego u Hrvatskoj. U Hrvatskoj postupak za utvrđivanje odgovornosti za povredu Ustava pokreće Sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a konačnu odluku donosi Ustavni sud takođe dvotrećinskom većinom svih sudija, dok je u Crnoj Gori za sve to dovoljna prosta većina”, kazao je Kapor.

Tvrda kohabitacija svedena na verbalne ispade

Na pitanje koje su glavne tačke razmimoilaženja Milanovića i Plenkovića, Romac je odgovorio da je u velikoj mjeri riječ o sukobu taština i karaktera, a ne sukobu politika.

“Istina je da kod premijera Plenkovića stalno vidimo ‘bonapartističke’ tendencije, što se Milanoviću sigurno ne sviđa, ali to nije ono zbog čega su se oni svađali. Njihov odnos Plenković je najavio kao ‘tvrdu kohabitaciju’, no onda se ta ‘tvrda kohabitacija’ pretvorila u niz iritantnih verbalnih ispada s jedne i druge strane. Plenkovićeva i Milanovićeva ‘tvrda kohabitacija’ zapravo koristi jednome i drugome, iako se u njihovoj neproduktivnoj i jalovoj svađi nije razriješilo nijedno važno pitanje. Riječ je o svađi zbog svađe, a tako će najvjerojatnije i ostati, iako se njih dvojica zapravo i nemaju oko čega svađati”, kaže Romac.

Dodaje da je istorija njihovog sukoba počela davno prije kohabitacije, još u vrijeme kad je Milanović za Plenkovića rekao da je “sin vojne ljekarke”.

“Sam početak kohabitacije bio je miran sve do popuštanja epidemioloških mjera, a onda je krenuo ideološki i lićni obračun koji je trajao sve do godišnjice ‘Oluje’ u Kninu, da bi ponovno eskalirao u aferi ‘JANAF’. Sljedeći spor ‘programiran’ je za april kad počinje procedura izbora novog predsjednika Vrhovnog suda”, naveo je Romac.

Preporučujemo za Vas