Iako sva ispitivanja javnog mnjenja govore da svega nekoliko procenata građana dovodi u pitanje državni status Crne Gore, referendumska podjela i pitanje su i danas politički aktuelni, a podjele čak oštrije.
“Teško je bilo zamislivo, ali evo desilo se da postoji takva bitanga, koja je spremna da baci izmet na bilo čiju zastavu, a još teže je bilo zamislivo, da to za državu u liku tužioca nije kažnjivo djelo, a za vladu nije raspirivanje nacionalne mržnje na najgori mogući način, koje zavređuje da se počinilac pronađe”.
Tako kaže Borislav Banović bivši državni ambasador i zamjenik predsjednika SDP-a, partije čiji su zvaničnici bili u indipendentističkom bloku koji je 21. maja 2006. godine osvojio 55,5 posto podrške za nezavisnu Crnu Goru.
Iako je odluka za ili protiv, kako su godinama tvrdili brojni zvaničnici, bila veliki ulog - situacije iz Bijelog Polja kakvu Banović opisuje nije bilo.
“Uprkos jasnim političkim razlikama i političkom animozitetu između suprotstavljenih blokova, izborna kampanja bila je iznenađujuće mirna, sa mnogo manje varnica nego na bilo kojim izborima održanim do sada i sa tek nešto malo energije u posljednjih nedjelju dana”, zaključuje se u jednoj od bezbroj analiza referendumske kampanje, koju u ovom slučaju potpisuje CeMI.
Na referendumu 21. maja 2006. godine, nezavisnost je podržalo 230.661 građana ili 55,5 od 86,5 posto s pravom glasa koji su izašli na referendum. Za opstanak zajedničke države sa Srbijom bilo je 185.002 birača ili 44,5 posto.
Održavanju referenduma prethodili su pregovori predstavnika blokova za nezavisnost i zajedničku državu preko posrednika EU Miroslava Lajčaka. Tokom pregovora, najviše sporenja bilo je oko većine koja je potrebna da bi referendum uspio, da bi na predlog Lajčaka, na kraju bilo dogovoreno da treba da ga podrži 55 posto izašlih birača.
Skupština Crne Gore prethodno je usvojila Zakon o referendumu koji je dogovoren uz preporuku EU. Nezavisnost je proglašena 3. juna 2006.
Nakon 15 godina, identitetska pitanja i dalje su visoko u fokusu političkih sporenja, koja su došla do usijanja nakon promjene vlasti na parlamentarnim izborima kada je pokrenuta široka kampanja za, kako tvrde, očuvanje države.
Ona je dovela i do toga da se sa jedne strane baca izmet na podržavaoce Patriotsko komitskog saveza, a s druge strane njegove pristalice napadaju neistomišljenike, među kojima i novinare.
Predstavnici političkih partija odgovaraju potvrdno na pitanje “Vijesti” - da li ih zabrinjava rast nacionalnih tenzija.
“Nažalost, ne možemo da ne primijetimo da u našem društvu postoje i oni politički subjekti koje svoje bivstvovanje ostvaruju samo na principu podjela i stvaranja razdora među ljudima. Taj rast međunacionalnih tenzija... ništa je drugo do industrija podjela, koja nažalost ima plodno tle u opljačkanoj zemlji višedecenijske izražene nejednakosti, poput naše. Igranje nacionalnim pitanjima takvima obezbjeđuje politički život, obezbjeđuje im relevantnost i uspješno skreće pažnju sa bitnih pitanja”, kaže šef poslaničkog kluba Demokrata Boris Bogdanović.
Činjenica je da se pojedine partije i političke grupacije, dodaje on, bave zloupotrebom identitetskih pitanja i osjećanja građana kako bi na tako proizvedenim emocijama ubirali sitne političke poene.
Slično smatra i direktor GP URA Zoran Mikić: “Jasno je da dio političkih subjekata građanima ne može da ponudi ništa novo pa onda u javni diskurs guraju teme oko kojih se dijeli društvo. Jednima su nacionalne teme pokriće za organizovani kriminal, korupciju i poharu državnog budžeta, a drugima za nesposobnost i neznanje da građanima ponude nešto novo. Crnu Goru možemo graditi samo kao evropsku, ekološku i građansku državu i uvjeren sam da će kako vrijeme bude prolazilo sve više građana podržavati moderne i evropske političke opcije koje nude nove vrijednosti”, navodi.
Na pitanje da li partije eksploatišući ove teme više vode računa o rejtingu i statusu svojih funkcionera, umjesto dobrobiti društva i građana, Banović se slaže kako sigurno ima i manipulacija i zloupotreba.
“Međutim to ne znači da ti problemi ne postoje i da oni nijesu ozbiljni. Treba shvatiti da ni u jednom društvu, pa ni najdemokratskijem, nema ekonomskog i opšteg napretka ako nijesu na odgovarjući način riješena ova pitanja. A ona se ne rješavaju pretvaranjem da ne postoje. Lako je reć ignorišite i pričajte o ekonomiji, no to neće dovesti do boljitka. Treba pričati o ekonomiji, ali treba rješavati pitanja diskriminacije, koja mogu biti razarajuća u višenacionalnoj i viševjerskoj zemlji kao Crna Gora. Ignorisanjem ovih pitanja stvoriće se samo dodatni problem, možda ne ovoj generacije nego narednoj, i to sa mnogo gorim posljedicama”, kaže on.
Borba protiv korupcije i organizovanog kriminala, vladavina prava... zamjerke su koje se osam godina provlače kroz izvještaje Evropske komisije i mnogih drugih organizacija koje analiziraju stanje u Crnoj Gori. Da će ti rezultati uz slobodu medija biti ključ daljeg napretka u pregovorima sa EU, ukazali su u Evropskom parlamentu njegov izvjestilac za Crnu Goru Tonino Picula, ali i mnogi drugi poslanici, zvaničnici. On je ukazao i na obavezu zaštite manjina, kojih, kako je rekao, nema u novoj vlasti.
Portparol Bošnjačke stranke, koja je bila dio bivše Vlade i imala brojna mjesta u državnoj upravi, Adel Omeragić kaže da “rast nacionalnih tenzija svakako zabrinjava i to je nešto što društvu nije donijelo dobro u prošlosti”.
“Apelujemo na sve činioce društva da se retorika usmjeri u pravcu pomirenja i međusobnog uvažavanja. Govor mržnje koji je prisutan u javnom diskursu, na društvenim mrežama, mora naići na osudu javnosti. Obaveza je političkih partija, ali i pojedinaca da rade na promociji civilizacijskih vrijednosti”, kaže Omeragić.
“Školski primjer kako je protiv mene zloupotrijebljen cjelokupni državni aparat”
“Vjerujem onima koji kažu da obilježavanje nezavisnosti Crne Gore uvijek budi posebne emocije. Emocije koje u meni bude dani uoči proglašenja nezavisnosti su vjerovatno posebnije. Na Vaskrs, ređaju se slike mora i sunca iznad Crne Gore, poziva mog brata da se vratim u Podgoricu, jer inspektori, u roku od sat vremena, tri puta dolaze na vrata mojih roditelja, s nalogom za hapšenje jer je DPS podnio nekakvu prijavu …Slušam o nekakvoj suludoj prijetnji o raspisivanju potjernice jer ne mogu da me nađu”, sjeća se advokatica, bivša aktivistkinja SNP-a Marica Babović.
Kao član biračkog odbora ona je sa kolegom uhapšena pod sumnjom da je počinila krivično djelo: “Sve je bilo kao u farsičnom flmu od trenutka mog hapšenja sa advokatom, sada pokojnim Draganom Garićem, pod lažnom optužbom da smo navodno neovlašćeno predavali zahtjeve građana za upis u birački spisak. U naš slučaj uključili su se predstavnici međunarodne zajednice, Blok za zajedničku državu blokirao je rad tadašnje referendumske komisije. To je bio školski primjer zloupotrebe cjelokupnog državnog aparata od strane političkih struktura na vlasti, spinovanja od strane pojediih medija, progona... Najbolja potvrda tome je da su na dan saslušanja zamijenili dežurnog istražnog sudiju, i taj koji je naprasno određen izjavljuje da ‘mu je žao što mora da nam odredi pritvor’, ali je posao završio kako se od njega očigledno i očekivalo”, navodi ona za “Vijesti”.
Ta farsa je odgovor režima, dodaje, Bloku za nezavisnost nakon što je otkrivena afera kupovanja glasova opraštanjem dugova prema državnim preduzećima a da zauzvrat glasaju za nezavisnost, i stala je u epizodu “prelomi Mašane”. “I tada je bilo čestitih ljudi u sistemu koji su mi sačuvali dostojanstvo da kao tridesetogodišnji postdiplomac pravnih nauka, ne budem u ‘betonjerci’, već me kolega sa fakulteta “sakrio” u kancelariji uz “obrazložnje” da će on dalje preuzeti slučaj. Epilog dvogodišnje sudanije je bio da tužilaštvo odustaje od daljeg krivičnog gonjenja sa obrazloženjem da smo radili u korist građana, a ne u svoju ličnu korist. Nakon takve odluke, podnijela sam sam tužbu za obeštećenje i taj drugi postupak je potvrdio ‘da pravo nije pravda’ posebno kad politika sudi. Po tužbi, za neosnovano lišenje slobode, pretrpljene duševne bolove i patnje ‘slobodnim sudijskim uverenjem’ dosuđeno mi je 200 eura odštete. Sudeći sudija Osnovnog suda je zaključio da ‘bi svaki veći iznos bio komercijalizacija ličnog dobra - časti i ugleda’, a na osnovu stava Vrhovnog suda. To je bio moj doprinos borbi za pravednije društvo, politici partije čiji sam član od osnivanja i ličnim uvjerenjima pokazivala kako treba da izgleda Crna Gora. U međuvremenu, da bih ‘tjerala’ pravdu u ime svih nevinih - odlučila sam se za porofesionani advokatski angažman”, ispričala je Babovićeva.
Autokratija i bahatost rasle u privatnom feudu, autokratija i bahatost godinama bivala veća
“Borili smo se za očuvanje zajedničke države između ostalog i zato jer smo dobro pericpirali ono što će se dešavati u Crnoj Gori ako se ostvari nezavisnost. Zbog tih argumenata u to vrijeme smo optuživani da smo neprijatelji Crne Gore, da su to izgovori kako bi onemogućili da država nakon 100 godina ponovo ostvari svoju potpunu državnu nezavinost. Nažalost, bili smo upravu. Crna Gora jeste ostvarila nezavisnost, znamo i na koji način jer o tome svjedoči ‘Bijela knjiga’ koju je izdala Narodna stranka”, kaže bivši lider te partije i potpredsjednik Skupštine Predrag Popović za “Vijesti”.
“Sve ono što se dešavalo 15 godina je vodilo Crnu Goru ka ‘privatnom feudu’ jedne oligarhije koja je državu zarobila. Kako su godine prolazile tako je autokratija bivala sve veća i veća, tako je i bahatost ljudi koji su bili na vlasti tih godina postojala bez ikakvih skrupula i granica. To je za posljedicu imalo žestoko raslojavanje u ekonomosko-socijalnom, ali i onom drugom, mnogo zlokobnijem – podjela po nacionalnim šavovima. Jedan narod je vještački podjeljen u dvije međusobno suprotstavljene nacije, koje su se besomučno obračunavale, čija je meta bio ovaj dio kome i sam pripadam, srpske populacije i na tim podjelama je ovaj režim uspijevao da opstane svih ovih godina i da od naroda sakriva ono što je bila njihova jedina namjera - da od države prave sopstveni feud”, dodaje on.
On kaže da su godine potrošene na štetu građana i države: “Umjesto da je ovih 15 godina utrošeno na potpuno druge stvari, stabilizaciju Crne Gore na ekonomsko- socijalnom, naročito njenom društveno-nacionalnom planu gdje bi se pokazalo da je Crna Gora zapravo država svih njenih građana, krenulo se drugim putem. Nije stvorena normalna društvena klima, da je Crna Gora jedna prosperitetna normalna državna zajednica u kojoj će svi imati istu šansu. Ono što se desilo 30. avgusta 2020. je svojevrstan dan oslobođenja Crne Gore od te tiranije koja je bila naročito izažena tih posljednih 15 godina”, smatra sagovornik koji je bio akter referendumskih dešavanja.
Bonus video:
