Taoci smo onih što žive od podjela

"Građani plaćaju naš rad i imaju pravo da povremeno zahtijevaju da im kao poslodavcu položimo račune. Međutim, osnovanu, zdravu kritiku rada pravosuđa nikako ne treba miješati sa onim što prečesto viđamo na ovim prostorima, naročito kada je riječ o izjavama političara"

28044 pregleda 146 reakcija 36 komentar(a)
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Pisac i sudija Apelacionog suda Srbije Miodrag Majić kaže da je za izgradnju građanskog društva na ovim prostorima, potrebno da većina građana shvati da su taoci onih koji žive od nacionalizma i podjela.

”Ako nastavimo da biramo ljude koji profitiraju na našim podijeljenostima, na našim razlikama i netrpeljivostima, onda će i ovaj proces svakako biti duži,” navodi on u intervjuu Vijestima.

Proces suočavanja sa prošlošću ide dosta “traljavo”, nijedna država nije pokazala volju da se time ozbiljno pozabavi, i dalje bezrezervno volimo “naše” zločince, kaže sudija povodom kontroverznih događaja oko osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića koji su, između ostalog, obilježili kraj prošle godine. Zločini u Bosni upravo su jedna od tema njegove knjige “Deca zla”.

Sudija je i autor “Ostrva pelikana”. Obje knjige plastično dočaravaju duple aršine pravosuđa, korumpiranost među policajcima, sudijama, tužiocima - u samom njihovom vrhu.

Majić kaže da je dužnost nosilaca sudskih funkcija da se kritički odnose prema problemima u toj oblasti.

Iza priča da je ćutanje sudija na devijacije zakonska obaveza, kriju se oni koji imaju manjak građanske hrabrosti, navodi on.

Vi ste jedan od veoma rijetkih sudija/tužilaca na ovim prostorima koji se kritički osvrću na pravosuđe. Vaše kolege tvrde da su im zakonska ograničenja prepreka za iznošenje ličnog mišljenja?

Nemojte im vjerovati, jer to nije istina. Tačno je da postoje ograničenja nametnuta sudijama kada je reč o javnom istupanju. Ona se na prvom mjestu tiču zabrane komentarisanja predmeta ili političkog djelovanja. Međutim, sudije ne samo da nisu ograničene kada je riječ o komentarisanju pojava od značaja za rad pravosuđa, već se od njih ovakav angažman i očekuje. U demokratskom društvu, sudija nije samo puki činovnik i bezimeni aparatčik čija je glava zaklonjena iza kancelarijskih papira. On je intelektualac čija riječ je neophodna kada se društvena debata odnosi na promjene zakona, uređenje pravosudnog sistema, pitanja korupcije…

Da li je razlog ćutanja na devijacije u pravosuđu ipak nedostatak građanske hrabrosti?

Apsolutno! To je osnovni uzrok. I nedovoljno kuražnim sudijama, baš kao i svim drugim nedovoljno kuražnim ljudima, lakše je da kažu kako im je zabranjeno da budu hrabri. Tako umiruju sopstvenu savjest, a kod drugih stvaraju uvjerenje da je njihovo ćutanje posljedica pridržavanja profesionalnog kodeksa. To zvuči bolje nego priznati da si konformista. A istina je da takve kolege samo, umesto stajanja u odbranu etike i dostojnosti, biraju konformizam.

Šta mislite o stavovima pojednih vaših kolega (i bivša predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore) da laička javnost ne treba da komentariše presude i preispituje odluke suda ili se “upliće” u istrage tužilaštva? Je li to korektivni faktor, odraz demokratije ili pritisak na pravosuđe?

Javnost je potrebna pravosuđu i redovno ima pozitivnu ulogu. U demokratiji ona je uvijek korektivni faktor. Pravosuđe nije i ne smije postati otuđeni mehanizam koji postaje sam sebi svrha. Građani plaćaju naš rad i imaju pravo da povremeno zahtijevaju da im kao poslodavcu, položimo račune. Međutim, osnovanu, zdravu kritiku rada pravosuđa nikako ne treba mešati sa onim što prečesto viđamo na ovim prostorima, naročito kada je riječ o izjavama političara. Riječ je o zloupotrebi medija preko kojih se šalju jasne poruke pravosuđu kod postupanja u pojedinim predmetima. Pored toga, naročito u posljednje vrijeme, srijećemo i nedopustive pritiske na sudije kroz njihovo etiketiranje i proglašavanje “državnim neprijateljima” samo zbog spremnosti da otvoreno govore o problemima i da se suprotstave samovolji političkih i ekonomskih elita.

Kao sudija koji se bavi ratnim zločinima da li vjerujete da će na ovim prostorima u dogledno vrijeme doći do “součavanja sa prošlošću”, odnosno da će svaka država kazniti svoje zločince i prestati da redefiniše događaje iz 90-ih?

Očigledno je da taj proces traljavo ide i čini mi se da smo u najvećem dijelu, tu šansu već potrošili. Nijedna od država na ovim prostorima nije pokazala volju da se ovim pitanjem ozbiljno pozabavi. I dalje bezrezervno volimo “naše” zločince. Zbog toga nam se na prvom mjestu i dogodio Haški tribunal. Dodatni problem je u tome što se čitav taj izuzetno složen proces suočavanja, prenio gotovo isključivo na krivični sud. A krivični sud nije stvoren kako bi ispunjavao ciljeve tranzicione pravde, niti kako bi služio kao mehanizam pomirenja. Krivični sud je stvoren da izriče presude krivcima i oslobađa nevine. Zbog toga možda još uvijek postoji šansa da, kroz drugačije mehanizme, pokušamo da zacijelimo rane i pokrpimo pukotine koje su na ovim prostorima načinjene.

Koliko je opasno dovoditi u pitanje presudu Haškog suda generalu Ratku Mladiću, jer se stiče utisak da vlasti u Srbiji upravo to rade revidiraju njegove zločine, a paralelno pregovaraju o članstvu u EU?

Svaku sudsku presudu je opasno dovoditi u pitanje, a naročito je opasno kada se to čini populistički i bez ozbiljnih argumenata. Naravno da se može razgovarati o argumentima koji su u jednoj presudi dati, da se, naročito pravnici, mogu sa njima slagati ili ne. I sâm često imam ozbiljne pravne nedoumice kada je riječ o presudama međunarodnih, ali i domaćih sudova. Ali to ovdje nije slučaj. U našim društvima se presude ocjenjuju polazeći od ličnih preferencija. Ako je oglašen krivim onaj za koga navijam, ili ako je oslobođen onaj koga mrzim, presuda postaje loša, uperena protiv naroda kom pripadam, predstavlja dokaz zavjere. No, pravilo je da najveći broj ljudi koji kritikuje presude, iste uopšte nije pročitao. A sud je produkt civilizacije. Ako ne vjerujemo u sud, ako iznova dovodimo u pitanje odluke kompetentnih ljudi, mi suštinski zazivamo anarhiju. Ovo društvo je priznalo Haški sud i ne može sada da bira šta mu se od toga što je ta institucija rekla dopada, a šta ne. To je, najblaže rečeno, neodgovorno.

Vaše knjige oslikavaju strahote i posljedice ne procesuiranja zločina, kao i tragedije “malog čovjeka” koji preko svojih pleća nosi korupcionaške delove pravosudnog sistema? Jesu li one pouka za vaše kolege ili možda vaše “čišćenje” od zla sa kojim se suočavate?

Ne šaljem poruku kolegama. Svako treba sâm da se zamisli. Pišem jer osjećam potrebu da to što je u meni podijelim sa drugima. Za sada ta veza sa čitaocima dobro funkcioniše. Drago mi je što vidim da se toliki broj ljudi prepoznaje u mojim pričama. To govori da su ih one dirnule i da su u njima prepoznali iskrenost, ali i dio sebe. Takođe mi je drago što vidim da neke teme koje bih teško saopštio ljudima na ovim prostorima, nailazeći na barijere sačinjene od predrasuda, stereotipa i neznanja, nalaze svoj put posredstvom mojih romana. To je zaista divno i to me raduje.

'Sudija nije aparatčik čija je glava zaklonjena iza kancelarijskih papira': Miodrag Majić
"Sudija nije aparatčik čija je glava zaklonjena iza kancelarijskih papira": Miodrag Majićfoto: Privatna arhiva

Kako sa otvorenim i kritičkim odnosom prema istini živite u autokratskom sistemu? Rekli ste da vas i neke kolege izbjegavaju, da imate bezbjednosne probleme?

U sredini u kojoj živim i radim, ja sam označen kao problematičan sudija. Naročito u društvima autoritarnog tipa, to znači da sam za većinu kolega potencijalni izvor problema. Ako se učini da su mi previše bliski, a naročito ako bi me otvoreno podržali, to bi značilo da se opredjeljuju i da i sebi mogu natuknuti taj balast “narodnog neprijatelja”. I onda to ljudi izbjegavaju. Tapšu vas po ramenu krišom i trude se da izbjegavaju teme u kojima bi objema stranama moglo biti neprijatno. Jednom dijelu njih je neprijatno što tim povodom ne čine ništa i onda im je lakše da me izbjegavaju. Za sada nemam posebnih bezbjednosnih prijetnji, ako se izuzmu povremene uvredljive poruke po društvenim mrežama ili tvrdnje da bi sa takvim kao što sam ja “trebalo raščistiti”.

Koliko treba vremena da protekne da bi mi na ZB mogli da živimo u građanskim državama, bez mahanja zastavama, zaklinjanja u nacije i vjere?

To na prvom mjestu zavisi od naših političkih elita. Ako nastavimo da biramo ljude koji profitiraju na našim podijeljenostima, na našim razlikama i netrpeljivostima, onda će i ovaj proces svakako biti duži. Prvi korak je da većina građana shvati da su taoci ljudi koji žive od nacionalizma i podjela. Kada to dopre do svijesti većine, stvari će ići mnogo lakše i prirodne veze među ljudima, humanost i empatija će preuzeti primat.

Tri grane vlasti njegovane u kultu vođe, pravosuđe nije imalo šansu

Zbog čega je nizak povjerenja u pravosuđe na prostorima Zapadnog Balkana. Postoje tumačenja sudija i tužilaca da su mediji krivici za to jer, tvrde, objavljuju samo negativne informacije?

Mnogo je razloga za ovako stanje. Ja na pravom mestu ističem našu tradiciju. Na ovim prostorima, sudska vlast nikada nije imala značajniju ulogu. Ratnici i vojskovođe, predstavnici izvršne i političke moći bili su ti koji su u ovim zemljama uživali, a i danas uživaju, poštovanje i divljenje masa. Dijelom za to je zaslužna i otomanska kultura na koju se naknadno nakalemilo komunističko nasljeđe. Svi ti modeli njegovali su kult vođe u kom su bile ujedinjene sve tri grane državne vlasti. Tu pravosuđe jednostavno nije imalo šansu. Nažalost, formalnim zaokretom ka demokratiji, naša društva nisu uspjela da u primjerenom roku izvrše i suštinsku transformaciju. Tako je nezavisno pravosuđe ostalo mahom neostvarena želja demokratski nedovoljno dozrelih društava. Biće to zadatak za generacije koje dolaze.

Bonus video: