Nema napretka uz slavljenje zločinaca

Suočavanje s prošlošću definitivno nije prioritet vlasti u Srbiji, ozbiljna država vodi veći broj istraga i podiže veći broj optužnica za ratne zločine, a ne donosi strateške dokumente koje predstavlja kao rezultat u unapređenju procesuiranja

37591 pregleda 168 reakcija 17 komentar(a)
Mural u Beogradu posvećen osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću, Foto: BBC na srpskom
Mural u Beogradu posvećen osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću, Foto: BBC na srpskom

Izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo (FHP) iz Srbije, Ivana Žanić, ocijenila je da se slavljenju ratnih zločina i zločinaca mora stati na put, ukoliko “želimo da živimo u normalnom društvu u kojem zločinci idu u zatvor, a žrtve imaju poštovanje koje zaslužuju”.

”Čini se da mi ne želimo da živimo u takvom društvu”, poručila je Žanić u intervjuu “Vijestima”.

Ona je istakla da iako ratni zločini kao i druga krivična djela protiv međunarodnog prava ne zastarijevaju, mora se ipak imati na umu da je ljudski život vremenski ograničen.

”Od završetka sukoba je prošlo više od 25 godina i za to vrijeme je veliki broj počinilaca, svjedoka i žrtava preminulo tako da svakako protok vremena utiče na mogućnost procesuiranja i na ostvarivanje pravde za žrtve”, istakla je Žanić.

Ona je kazala da suočavanje sa prošlošću definitivno nije prioritet vlasti u Srbiji, da suđenja za ratne zločine polako zamiru i da taj trend postoji već nekoliko godina.

Iako ratni zločini ne zastarijevaju, čini se da je političke volje za njihovo rješavanje sve manje. Da li su sa protokom vremena sve manje šanse da se rasvijetle ratni zločini počinjeni devedesetih godina prošlog vijeka?

Istina je da ratni zločini kao i druga krivična djela protiv međunarodnog prava ne zastarijevaju. Međutim, mora se ipak imati na umu da je ljudski život vremenski ograničen. Od završetka sukoba je prošlo više od 25 godina i za to vrijeme je veliki broj počinilaca, svjedoka i žrtava preminulo tako da svakako protok vremena utiče na mogućnost procesuiranja i na ostvarivanje pravde za žrtve. S druge strane, problem sa kojim se mi u Srbiji suočavamo je i da postupci za ratne zločine neopravdano dugo traju i da za to vrijeme neki od optuženih preminu. Sve to značajno umanjuje mogućnost rasvjetljavanja zločina iz prošlosti.

Od usvajanja Strategije za istraživanje ratnih zločina u Crnoj Gori, prije sedam godina, procesuiran je samo jedan slučaj ratnih zločina, gdje je predmet ustupljen od druge države. Vlada Srbije je prošle godine usvojila Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina u Srbiji od 2021. do 2026. godine, a tokom prethodne Strategije koja je važila do 2020. godine, neki od ciljeva do danas nisu ispunjeni. Da li se može reći da su strategije u obje zemlje iznevjerile očekivanja?

Nacionalne strategije su strateški dokumenti kojima jeste bio cilj da suđenja za ratne zločine postanu efikasnija i da se taj proces ubrza. Kada je usvojena prva Nacionalna strategija u Srbiji, mi u FHP smo vjerovali da je to jedan značajan korak naprijed, naročito ako se sjetimo da je usvajanje Nacionalne strategije bilo predviđeno Poglavljem 23 za pristupanje Srbije EU. Mislili smo da je proces pregovora o pristupanju EU i predviđanje obaveze procesuiranja ratnih zločina u dijelu koji se odnosi na vladavinu prava odlična prilika da se konačno ubrza sa procesom suočavanja sa prošlošću. Međutim, kako je odmicala primjena prve Strategije postalo nam je jasno da je to samo jedan strateški dokument koji je vlast usvojila kako bi se EU predstavilo da oni imaju određene rezultate u toj oblasti iako suštinski nema nikakvog pomaka u procesuiranju. Za pet godina važenja Strategije Tužilaštvo za ratne zločine nije podiglo nijednu optužnicu protiv visokorangiranog pripadnika srpske vojske ili policije kao rezultat sopstvene istrage, nema optužnica za zločine sa velikim brojem žrtava, suđenja i dalje traju po nekoliko godina itd. Nakon isteka prve Strategije trebalo je sprovesti ozbiljnu i temeljnu evaluaciju njenih rezultata, a ne po automatizmu usvojiti drugu Strategiju. Država koja je ozbiljna po pitanju procesuiranja ratnih zločina vodi veći broj istraga i podiže veći broj optužnica a ne donosi strateške dokumente koje ona predstavlja kao rezultat u unapređenju procesuiranja.

Evropska komisija od 2013. godine u svim godišnjim izvještajima o napretku Crne Gore ka EU, upućuje Crnoj Gori kritike da ne ulaže dovoljno napora u rješavanje predmeta ratnih zločina. I posljednji izvještaj o napretku Srbije ka članstvu u EU poziva na priznavanje i sprovođenje presuda za ratne zločine, te prestanak veličanja ratnih zločinaca. Da li to pokazuje da nam suočavanje sa ratnom prošlošću ipak nije jedan od prioriteta, iako želimo u EU?

Suočavanje sa prošlošću definitivno nije prioritet vlasti u Srbiji. U početku su pokušavali da donekle sakriju nespremnost da se bave ovim temama, ali posljednjih godina otvoreno se oglušuju o obavezu koju je pred njih stavila EU. Suđenja za ratne zločine polako zamiru i taj trend postoji već nekoliko godina. Sa druge strane, sada već svakodnevno imamo primjere da se osuđeni za ratne zločine pred Haškim tribunalom pojavljuju na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, da debatuju o ozbiljnim političkim temama, objavljuju knjige koje onda promovišu u javnim prostorima uz saglasnost vlasti, dobijaju vojne spomenice itd.

Borimo se da se zakoni promijene i budu u skladu sa potrebama žrtava: Ivana Žanić
Borimo se da se zakoni promijene i budu u skladu sa potrebama žrtava: Ivana Žanićfoto: voice org rs

Isto tako, mjesecima smo svjedoci da vlasti u Srbiji neće da uklone mural Ratku Mladiću iz centra grada, niti da prekreče i uklone natpise koji se sada već nalaze gotovo na svakoj zgradi u Beogradu kao i u drugim gradovima. Predstavljajući okupaciju gradova muralima i grafitima o “herojstvu” Ratka Mladića kao komunalni problem vlast pokušava da sakrije da oni nemaju problem sa tim da osoba koja je osuđena za genocid ima mural u centru grada. To je nastavak politike negiranja i umanjivanja genocida u Srebrenici, kao i odsustvo bilo kakve namjere da se izvrši otklon od zločina 1990-tih, da se zločinci osude i kazne a žrtvama oda poštovanje.

Svjedoci smo da se često slave ratni zločinci, a negiraju zločini. Koliko je važno da se slavljenju ratnih zločina i zločinaca stane na put?

Ukoliko želimo da živimo u normalnom društvu u kojem zločinci idu u zatvor, a žrtve imaju poštovanje koje zaslužuju, tome se mora stati na put. Čini se da mi ne želimo da živimo u takvom društvu.

Istraživanja javnog mnjenja koja su rađena posljednjih godina pokazuju da je znanje o ratnim zločinima na veoma niskom nivou, naročito kod mlađih generacija. Koliko je važna pravilna edukacija u tom smislu?

Zabrinjavajući je nivo mržnji i netrpeljivosti koji mladi u Srbiji imaju prema drugim narodima Balkana. S jedne strane to je propust obrazovnog sistema koji temu ratova devedesetih obrađuje površno i bez utemeljenja na sudski utvrđenim činjenicama, već isključivo sa pozicije vladajućeg narativa o vođenju oslobodilačkih ratova od strane Srbije. S druge strane, na mejnstrim medijima se promovišu ratni zločinci kao heroji i oslobodioci, vlast to toleriše i podržava i onda naravno da imate mlade generacije koji odrastaju na mitovima a ne na činjenicama.

Fond za humanitarno pravo (FHP) prati i pruža podršku suđenjima za ratne zločine još od prvih postupaka koji su vođeni u Republici Srbiji 2002. godine i u kontinuitetu prati i analizira suđenja za ratne zločine u Srbiji. Koliko se u Srbiji cijeni doprinos koji pružate ovoj tematici? Da li ste vi zadovoljni postignutim rezultatima?

Zahvaljujući FHP javnost u Srbiji je saznala za brojne surove zločine koji su počinjeni na prostoru bivše Jugoslavije. Dao je ogroman doprinos za osnovanje i rad Tužilaštva za ratne zločine, dovođenje žrtava i svjedoka da svjedoče, ustupio je obimnu dokumentaciju. Isto tako, zahvaljujući našim naporima određene kategorije žrtava su ostvarile pravo na reparacije. Popisujemo žrtve rata na Kosovu što država nikada nije uradila. Borimo se da se zakoni promijene tako da budu u skladu sa potrebama žrtava, kako bi se omogućilo da iako je prošlo toliko godina od završetka rata ipak dobiju određenu satisfakciju. A prije svega se borimo da teme suočavanja sa prošlošću ne padnu u zaborav i da se čeka da vrijeme prođe kako niko ne bi mogao da bude procesuiran. Insistiranje na ovim temama je jedina prilika da Srbija bude demokratska država koja poštuje vladavinu prava jer bez suočavanja sa prošlošću napretka nema.