Uporedna analiza radne verzije ugovora Vlade i Srpske pravoslavne crkve i ugovora s ostalim vjerskim zajednicama pokazuje da su neke ugovorne obaveze države povećane, kao i neka prava SPC.
Ugovor se sastoji od preambule koja ima deklarativni i načelni značaj i normativnog dijela koji ima 20 članova koji proizvode pravne posljedice.
Razlike između ugovora
Samo u ugovoru sa SPC, u članu 2, država priznaje kontinuitet pravnog subjektiviteta, u svim drugim ugovorima se samo priznaje pravni subjektivitet.
Takođe, jedino ugovor sa SPC predviđa neotuđivo pravo da uređuje sopstveno crkveno ustrojstvo. U svim ostalim ugovorima se predviđa isključivo i slobodno uređivanje ustrojstva, dok u ugovoru sa SPC piše isključivo i neotuđivo.
SPC i Katolička crkva nisu obavezne da o imenovanjima episkopa i biskupa obavijeste državu, dok Islamska zajednica i Jevrejska zajednica to jesu.
Ugovori sa svim zajednicama predviđaju da crkveni organi moraju dati prvo dozvolu za preduzimanje bezbjednosnih mjera u vjerskim objektima, osim u slučajevima kada to “nalažu razlozi hitnosti zaštite života i zdravlja ljudi”. Međutim, dok se u ostalim ugovorima dozvola ne traži ni u slučajevima spašavanja dobara posebne umjetničke ili istorijske vrijednosti, to ne važi za SPC.
Član 8 ugovora sa SPC predviđa i da se nadležni arhijerej obavještava u slučaju pokretanja krivičnog ili prekršajnog postupka klirika ili vjerskog službenika, dok se u ostalim ugovorima to predviđa u slučaju sudske istrage ili naredbe za sprovođenje istrage.
Kada je u pitanju restitucija, samo u ugovoru sa SPC postoji član koji tretira rok rješavanja tog pitanja i navodi se da je to pitanje “potrebno regulisati u razumnom roku”.
Član 11 predviđa da se u slučaju premještanja, iznošenja iz države ili otuđenja dobara koja predstavljaju kulturnu baštinu, a na kojima pravo svojine ima SPC, primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje zaštita kulturnih dobara. U ugovoru sa KC takve odredbe nema, dok ugovor sa IZ predviđa saglasnost Vlade. Član 13 obavezuje državu da omogući SPC saradnju s nadležnim organima prilikom izrade prostorno-planskih dokumenata u cilju stvaranja uslova za izgradnju vjerskih objekata, dok je kod ostalih navedeno da samo sarađuju.
Član 15 predviđa da će se država sporazumjeti sa SPC o finansiranju kulturnih i prosvjetnih ustanova, dok je u ugovorima sa IZ i Jevrejskom zajednicom predviđeno da se posebnim ugovorom uređuje pitanje stipendiranja školovanja u obrazovnim institucijama za obrazovanje vjerskog osoblja. U ugovoru sa KC nema tih odredbi.
U članovima 16 i 17 koji se bave pitanjima vjerskog obrazovanja i brige o vjernicima, država to jemči kada je u pitanju SPC dok se u ostalim ugovorima koristi termin “priznaje”.
Samo u ugovoru sa SPC se navodi da se vjerska nastava u javnim školama može regulisati u skladu s pravnim poretkom Države.
U verziji Ugovora sa SPC nema odredbe u kojoj se predviđa da građanski aspekti djelovanja dobrotvornih institucija se regulišu u skladu sa zakonskim odredbama Crne Gore, za razliku od takvih odredbi u ugovorima sa Svetom stolicom i Islamskom zajednicom.
U ugovoru piše Srpska Pravoslavna Crkva, što je u suprotnosti s Vukovim pravopisom jer se velikim slovima pišu samo riječi koje čine nazive država. U drugim ugovorima ne stoji Katolička Crkva, Islamska Zajednica ili Jevrejska Zajednica.
Bonus video:
