Pandemija koronavirusa nije spriječila duge redove na crnogorskim biralištima 30. avgusta 2020. godine, na izborima koji će se ispostaviti kao oni koji će dovesti do prve izborne smjene vlasti u istoriji crnogorskog višepartizma. Rekordna izlaznost, koja bi da nisu zdravstvene okolnosti bile takve, vrlo vjerovatno bila i veća, ipak više govori o tome da se parlamentarni izbori i dalje posmatraju kao veliki društveni lom i često imaju referendumski karakter, a nerijetko i konkretnu temu. Uoči izbora 2020. to je bilo pitanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti, te naravno pitanje smjene Demokratske partije socijalista, pa je mobilizacija za glasanje izašla van okvira onoga što je klasično ponašanje političkih partija i na glasanje su pozivali i crkveni velikodostojnici. Rezultat je bio rekordna izlaznost na državnom nivou od 76,6 odsto, što je više nego tri odsto u odnosu na 2016. godinu, a koja je već bila skoro tri odsto veća u odnosu na parlamentarne izbore 2012. godine. Bitno je napomenuti i da je na izborima 2009. godine glasalo oko 65 odsto upisanih. Dakle, izlaznost raste konstantno u posljednja četiri izborna ciklusa.
Kada se pogleda izlaznost po gradovima, vidi se i zašto je Demokratska partija socijalista izgubila izbore, jer je izlaznost u odnosu na izbore 2016. niža bila samo u nekoliko gradova i to u onima u kojima vlast tradicionalni drži DPS ili neko od njihovih "tradicionalnih koalicionih partnera". Tako je u Rožajama i Gusinju glasalo dva odsto manje, a u Petnjici tri odsto manje nego 2016. Rekordna izlaznost je bilježena u svim ostalim gradovima. Najveća izlaznost je bila u Šavniku gdje je glasalo preko 88 odsto upisanih, a preko 80 odsto je glasalo i u Andrijevici, Danilovgradu, Kolašinu, Mojkovcu, Žabljaku… Ispod 70 odsto izlaznost je bila u Baru, pomenutim Gusinju, Petnjici i Rožajama i Ulcinju. Jug Crne Gore tradicionalno manje učestvuje na izborima, u Baru taj procenat nikada nije prešao 68,7 odsto, a 2012. je bio 62,5, Budva je prešla put od 70,9 odsto 2012. do skoro 80 odsto 2020. a Herceg Novi je sa oko 63 odsto 2012. stigao na 76 odsto prije nešto više od dvije godine. U Kotoru je na parlamentarnim izborima 2012. glasalo 66 odsto, a 2020. 76 odsto, a u Tivtu je taj rast od 2012. do 2020. bio za skoro 15 odsto (63,8 na 78,2 odsto). Međutim, sjeverno od Podgorice je izlaznost preko 70 odsto bila rutinska stvar već 2012, a već 2016. je preko 80 odsto upisanih glasalo u Šavniku, Kolašinu, Mojkovcu i Plužinama, a svega nekoliko desetina glasova ispod 80 odsto je 2016. bilo i u Nikšiću.
Iako se 2020. može posmatrati kao anomalija u smislu tolikog rasta izlaznosti, a što potvrđuje i izlaznost na nedavno održanim lokalnim izborima, rast političke participacije je primijećen na nivou trenda i 2016. kada je najveći broj opština bilježio rast izlaznosti od dva do tri odsto u odnosu na izbore 2012. godine. Većina analitičara je isticala da veća izlaznost ide u prilog nekadašnjoj opoziciji, a sadašnjoj parlamentarnoj većini, ako se taj termin može precizno koristiti kada se uzme u obzir zamršena politička situacija, jer je veći broj izašlih trebalo da znači da su izašli i oni koji nisu već pod pritiskom izašli da glasaju, ili da stvari mogu ići u korist onih koji nemaju višedecenijsku partijsku infrastrukturu kojom obezbjeđuju mobilizaciju. Nakon 30. avgusta 2020. se dio i tih okolnosti promijenio.
Ipak, samo pitanje 2020. godine i sve okolnosti koje su dovele do rekordne izlaznosti se teško mogu ponoviti, pa Crna Gora teško da može da računa da će na redovnom nivou imati izbornu izlaznost na nivou Belgije ili Turske, gdje je rutinska izlaznost preko 80 odsto, ali vjerovatno se neće ni spustiti ispod sedamdesetak odsto, bez obzira što su političke elite sve češće pod salvom kritika da nisu uspjele da stabilizuju državu i uspostave normalne političke procese, te da će se nastaviti trend odlaska iz zemlje, naročito mladih i obrazovanih građana. Čitav niz mahinacija vezanih za izbore, od njihovog neustavnog odlaganja, čime su produženi mandati na više od četiri godine na lokalnom nivou, do drugih ustavnih i političkih kriza bi na različite načine mogle da pogode crnogorsko biračko tijelo koje je poznato i po tome što po pravilu dobro reaguje na nove ponude, pa bi to moglo teoretski da smanji nivo potencijalne apstinencije u budućnosti koja se već demonstrirala u nekoj mjeri na izborima u 14 opština krajem oktobra.
Srbija: Izlaznost kao glavna opoziciona bitka
Podaci o izlaznosti na izborni dan u Srbiji, u posljednja dva izborna ciklusa, predmet su ne samo pažnje posmatrača, nego i izborne borbe između vlasti i opozicije.
Jedna od glavnih preporuka Kancelarije za demokratske institucije i ljudska prava OEBS, u izvještaju o nadziranju izbora od 3. aprila 2022. jeste da Republička izborna komisija Srbije treba da objavi preliminarne podatke o izlaznosti što je prije moguće nakon zatvaranja birališta.
Ukazuje se i da je RIK, postupajući u okviru zakona, ali odstupajući od dotadašnje prakse nije javno saopštila preliminarne rezultate, kao ni izlaznost nakon zatvaranja biračkih mjesta, u izbornoj noći 3. aprila.
Ističe se i da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić proglasio pobjedu u izbornoj noći na osnovu nezvaničnih rezultata.
Preliminarni rezultati izlaznosti objavljeni su tek 4. aprila i iznosili su 58,6 odsto i za predsjedničke i za parlamentarne izbore koji su održani na isti dan.
Nedostatkom podataka o izlaznosti nakon zatvaranja biračkih mjesta i prije obrade izbornih rezultata, umanjena je transparentnost procesa i uklonjena bitna provjera usaglašavanja brojanja, koja služi kao garancija zaštite integriteta izbornih rezultata, primjećuje Kancelarija OEBS.
Prema zvaničnim rezultatima, za predsjedničke izbore bilo je upisano 6.502.307 birača, ukupan broj glasova je bio 3.797.612, dok je izlaznost iznosila 3.811.585. Ukupan broj važećih glasova 3.707.679, a ukupan broj nevažećih glasova 89.933.
U izvještaj Kancelarije, svakako nisu ušli lični utisci o izlaznosti koji su obilježili birački dan, budući da su glasači na mnogim mjestima čekali i poslije roka za zatvaranje birališta da glasaju.
Ipak, sam broj izašlih nije pretjerano veliki, a gužve na biralištima, tumačene su fizičkim smanjenjem broja izbornih mjesta.
Povodom izlaznosti na izborima, kao svojevrsnog vida potvrde izbornog legitimiteta i regularnosti, vođena je velika borba na vanrednim parlamentarnim izborima 2020, održanim istovremeno sa lokalnim u većini opština u Srbiji.
Tadašnja najveća opoziciona grupacija Savez za Srbiju bojkotovala je izbore.
Zato je pitanje izlaznosti praktično bilo glavno pitanje tih izbora, koje je potisnulo čak i borbu za cenzus od tri odsto manjih opozicionih učesnika koji su se odlučili na izlazak na izbore.
Vladajuća koalicija Aleksandra Vučića i Ivice Dačića prethodno je taj cenzus sa pet odsto snizila na tri.
Zbog vanrednog stanja uvedenog pa ukinutog zbog korona pandemije, izbori raspisani za 26. april, održani su 21. juna 2020.
RIK je počeo da objavljuje preliminarne rezultate u 22 časa na izborni dan.
Predsjednik Vučić je u izbornoj noći obećao da će u novu vladu uključiti i predstavnike stranaka koje nisu prešli cenzus od tri procenta, što je ukazalo na izvjesnu nesigurnost u pogledu izlaznosti.
Lideri Saveza za Srbiju, oštro su kritikovali izborni postupak, tvrdeći da izlaznost pokazuje uspjeh bojkota i neuspjeh postupka, naročito u Beogradu gdje je izlaznost bila znatno ispod nacionalnog prosjeka.
Upadljiva je bila uzdržanost RIK u objavljivanju preliminarne izlaznosti.
Konačne rezultate izbora RIK je objavio 5. jula, i konačna izlaznost birača bila je 48,93 procenta, dok je Savez za Srbiju tvrdio da je na nivou Beograda 36 odsto. Zvanični podaci su govorili o 39 odsto.
Ova borba za izlaznost uz bojkot dijela opozicije nastavila se, ali i završila na referendumu održanom 16. januara 2022. o promjeni Ustava radi usklađivanja pravosuđa sa mjerilima Evropske unije.
Opoziciona koalicija Savez za Srbiju se u međuvremenu raspala, a centralna partija Stranka slobode i pravde Dragana Đilasa, takođe je ponovo proglasila bojkot referendumskog izjašnjavanja, tvrdeći da su uslovi za kampanju i dalje nefer.
Referendum je obilježila rekordno mala izlaznost od 30,65 odsto. Koalicija Dačića i Vučića je pozivala da se glasa za, za šta je glasalo 59,7 odsto. Na nivou Beograda međutim, pobijedio je odgovor ne, što je opoziciji izbilo iz ruku argumente o bojkotu i nefer uslovima, tako da je učestvovala na izborima dva mjeseca kasnije.
Birališta prazne lični apetiti političara
Prvi posljeratni opšti izbori u Bosni i Hercegovini održani su u septembru 1996. godine. Tada je zabilježena i rekordna izlaznost građana na birališta, čak 79,91 posto. No, izlaznost se sa svakim narednim izborima smanjivala. Istina, dugo su, sve do 2002. godine, i bili svake dvije godine, a u ovom vijeku jednako treba se nadati promjenama koje izostaju, pa sve više ljudi odlazi iz države započinjući život u nekim sređenijim društvima.
Iza nas su deveti opšti izbori od Dejtonskog mirovnog sporazuma i dakle šesti od kada se zvaničnici biraju na mandat od četiri godine. Na birališta je izašlo tek 1.644.044 ili 50 posto birača. Poređenja radi, četiri godine ranije glasalo je 1.812.839 odnosno 54,02 posto birača.
Takvu (ne)zainteresovanost građana za politiku predsjednik Strateškog odbora Koalicije Pod lupom i bivši član Centralne izborne komisije BiH Vehid Šehić objašnjava time da je davno politika izgubila onaj smisao koji bi trebalo da karakteriše jedno demokratsko društvo, opšti interesi i napredak koji se u Bosni i Hercegovini zove evroatlantski put.
"Mi smo svjedoci da većina naših političara vidi jednu sigurnost, materijalnu korist i politika je više podređena ličnom nego opštem interesu. Zato se ne treba čuditi što građani ne izlaze na izbore, ljudi bježe i od bavljenja politikom, čak i oni koji bi sigurno mogli pomoći ovoj državi da izađe iz blata u kome se valjamo 27 godina poslije rata. Baviti se politikom znači držati se određenih principa, sačuvati svoj profesionalni dignitet, biti moralan i živjeti te moralne vrijednosti. Ništa od toga u današnjoj politici nema", podvlači Šehić.
S druge strane, dodaje Šehić, građani su izgubili povjerenje u političke stranke, jer većina njih su postale interesne grupe. Ističe i da na izlaznost ima uticaja to što nemamo poštene i slobodne izbore.
"Njih 70 posto koji ne glasaju ne izlaze na izbore jer ne vjeruju u izborni rezultat, a 30 posto od tih koji ne izlaze kažu da nemaju nijednog političkog subjekta za kojeg bi glasali. Izgubili su u sve povjerenje. Tako da smo mi u jednom beznađu, vakuumu, a život ide dalje. Oni koji ne žele više da žive u jednom takvom ambijentu, gdje nema sistema vrijednosti, sistema odgovornosti, dosljednosti, idu u druge države jer će tamo ostvarivati sva svoja prava, svjesni činjenice da su u tim državama svi isti pred zakonom bez obzira na njihov status u društvu i državi", kaže Šehić.
O tome šta dijaspora misli o situaciji u domovini dovoljno govori činjenica da je sve brojnija.
"Dakle, ljudi svakodnevno glasaju "nogama", odlazeći iz Bosne i Hercegovine", kazao je za "Oslobođenje" istaknuti bosanskohercegovački aktivista, potpredsjednik Svjetskog saveza dijaspore BiH i bivši generalni konzul BiH u Štutgartu Haris Halilović.
Iako nije za utjehu, posljednji bosanskohercegovački postotak izlaznosti na izbore, na nivou je odziva birača za Evropski parlament. Na izbore 2019. godine za ovu instituciju izašlo je 50,66 posto birača. Iako to nije odziv na koji se može biti ponosan, on je najviši u proteklih više od 25 godina. Razlika između Evropskog parlamenta i BiH je, reklo bi se, u sitnom detalju: ovoj zemlji treba kritična masa ambicije za reforme koje bi nas pogurale na putu ka EU, a zato služe izbori.
U 20 godina interes za hrvatski parlament pao za 1,1 miliona birača
I kad se uzmu u obzir loša demografska kretanja i iseljavanje, hrvatski birači pokazuju sve manji interes za predstavničku demokratiju. Od 2000. imali smo pet redovnih i jedne vanredne parlamentarne izbore, pet predsjedničkih i šest lokalnih izbora. Uvjerljivo najveća izlaznost bila je na parlamentarnim i predsjedničkim izborima 2000. nakon smrti prvog predsjednika Franja Tuđmana. HDZ je tada prvi put poražen od koalicije ljevice na čelu s Ivicom Račanom. Na parlamentarnim izborima glasalo je 2,8 miliona birača ili 76,53 posto svih birača. Neponovljivo! Poređenja radi, najveća izlaznost bila je na referendumu o samostalnosti Hrvatske kad je od 3,6 miliona upisanih birača glasalo njih tri miliona ili 83,56 posto. Predsjednika je 2000. biralo 2,66 milion glasača ili 62,98 posto u prvom krugu između devet kandidata, a u drugome 2,58 miliona ili 60,88 posto izabralo je Stjepana Mesića u trci s Draženom Budišom.
Već na parlamentarne izbore 2003. izlaznost je bila gotovo 10 posto manja, te je stalan blagi pad bio i na narednim izborima da bi 2016. na vanrednim izborima odziv prvi put pao ispod 60 posto i dva miliona (54,37 i 1,92 miliona), a 2020. na samo 46 posto ili 1,67 miliona birača. Što je čak 1,1 milion ili 40 posto manje glasača nego 2000. Čak je i na lokalne izbore 2021. izašlo nešto više birača, iako je u pravilu manji interes za te izbore, pa je od šest lokalnih najveća izlaznost bila 2009, sa 1,92 miliona birača.
Pad izlaznosti na izbore za parlament 2016. bio je očekivan nakon što je izglasano nepovjerenje vladi Tihomira Oreškovića koja je trajala niti pet mjeseci, te neuspješnih pokušaja formiranja parlamentarne većine. HDZ na čelu s Andrejom Plenkovićem odnio je pobjedu, a još uvjerljiviju 2020. kad je izlaznost bila najmanja u 30-godišnjoj istoriji hrvatske demokratije. Što je kod tako male izlaznosti i očekivano s obzirom na to da je HDZ uvjerljivo najveća politička organizacija s najvećim uticajem u lokalnim i državnim strukturama, jer ako ima 200.000 članova, treba uzeti u obzir i sve one čija je egzistencija povezana s njihovim politikama, tako da su u potencijalnoj prednosti i za 10 posto glasova kod izlaznosti do dva miliona birača.
Na predsjedničkim izborima izlaznost zavisi o ličnosti kandidata, a pokazalo se uveliko i odnosu snaga u parlamentu. Doduše, 2000. je ljevica na velikom valu otpora vladavini HDZ-a dobila i predsjedničke izbore, ali potom su pobjeđivali opozicioni kandidati, pa i kad je jedini put nakon Tuđmana, 2014. za predsjednicu izabrana HDZ-ova kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović. Iako je tada u prvom krugu sa samo četiri kandidata zabilježen najmanji odziv (1,78 miliona), u drugom je bio drugi najveći (2,25 miliona), oko 5.700 više nego četiri godine prije kad je Ivo Josipović pobijedio Milana Bandića. Broj kandidata u prvom krugu nije presudan za izlazak birača jer ih je 2000. bilo devet, a već 2005, sa dosad najviše 13 kandidata, bilo je oko 440.000 (12 posto) birača manje. Na izbore 2009. i 2020, sa 12 i 11 kandidata, izašlo je po 1,9 miliona birača. U protekla tri izborna ciklusa za oko 4, 12 i 6 posto bila je veća izlaznost u drugom krugu, a uvjerljivo najmanja 2020. nešto više od dva miliona, kad je pobijedio Zoran Milanović, u odnosu na oko 2,2 miliona u prethodna tri izborna ciklusa.
Odnose izlaznosti nije preporučljivo porediti zbog kontroverzi oko popisa birača. Na izborima 2020. službeno je bilo ukupno 3,64 miliona birača. A prema popisu iz 2021. u Hrvatskoj je 3,88 miliona stanovnika od kojih je oko 700.000 u dobi kad nemaju pravo glasa. Zatim, Hrvatska je podijeljena na 10 izbornih jedinica, te ih ima još dvije u kojima glasaju birači u inostranstvu i pripadnici nacionalnih manjina, pa u analizama treba voditi računa o tome navode li se podaci za u pravilu 10 ili 12 jedinica, ali i 11. Na trima predsjedničkim izborima bilo je službeno od 4,25 do 4,49 miliona birača, a 2014. i 2019, 3,79 i 3,71 milion u prvom, te 3,82 i 3,73 u drugom krugu jer se promijenio i režim uvrštenja u popis birača, izazvano i smanjenjem broja biračkih mjesta u inostranstvu.
Najstabilnija je izlaznost na lokalne izbore, oko 47 posto u pet izbornih ciklusa, s tim da je službeni broj birača bio 4 pa od 2013. pao na 3,7 miliona. Izuzetak je bio 2005. s izlaznošću od 40,8 posto ili 1,63 miliona birača, najmanje od svih 17 izbora od 2000. godine.
Bonus video:
