Zašto Crna Gora neće da rehabilituje golootočane: Na ledu zbog istine, ali i staljinizma

Crna Gora ne rehabilituje golootočane zbog straha da to ne otkrije neprijatne istine o nekadašnjim partijskim obračunima u zemlji i funkcionerima odgovornim za njih, te zbog bojazni da bi taj zakonski proces predstavljao rehabilitaciju radikalne ideologije dijela tih bivših zatvorenika.

To je “Vijestima” kazao istoričar i viši istraživač na Institutu za napredne studije Univerziteta Crne Gore (UCG) Nikola Zečević, komentarišući to što država ne donosi akt o rehabilitaciji i obeštećenju ljudi koji su bili utamničeni na Golom otoku, iako ih je u tom logoru imala ubjedljivo najviše u odnosu na broj stanovnika eks-jugoslovenskih republika.

Posljednji poziv da se to učini, uputio je u srijedu šef države Jakov Milatović, podnijevši parlamentu inicijativu za usvajanje zakona o tome. Međutim, od rehabilitacije golootočana neće biti ništa - makar ne u skorije vrijeme, zato što Milatovićev predlog nema podršku potrebnu za izglasavanje. Uprkos “zelenom svjetlu” dijela skupštinske većine, inicijativu ne podržava najjača vladajuća stranka - Pokret Evropa sad (PES), ali ni gro opozicije, a bez nekog od njih - nema donošenja zakona.

Zbog toga se postavlja pitanje: zašto crnogorske vlasti, za razliku od većine drugih na prostoru bivše Jugoslavije, ne mare za žrtve s Golog otoka?

Zečević: Ideološki sukob ostavio duboke podjele

Zečević je rekao da su razlozi toga višestruki i da se prevashodno tiču dugogodišnjeg nedostatka političkog konsenzusa i političke volje. Ocijenio je da unutar prethodne vladajuće strukture, koju je predvodila Demokratska partija socijalista (DPS), nije bilo moguće doći do saglasja o zakonskoj rehabilitaciji golootočana jer bi, kaže, otvaranje tog pitanja zahtijevalo kritičko preispitivanje i odgovornost nekadašnjih komunističkih funkcionera odgovornih za “partijske obračune”, od kojih su, dodaje, pojedini ili njihove porodice i dalje aktivni u javnom životu.

“Goli otok je za dio javnosti tabu-tema, jer otvara cijeli niz neugodnih istina o intenzitetu ‘partijskih obračuna’ u Crnoj Gori. Ovakva pitanja često su prelamana kroz optike ‘izdaje’ i ‘lojalnosti’, pa se time, i danas, oko ovog pitanja stvara aura političke osjetljivosti”, napomenuo je Zečević.

S druge strane, on navodi da je u Crnoj Gori taj ideološki sukob ostavio duboke podjele i stvorio bojazan da bi se, donoseći jasan i sveobuhvatan zakon o rehabilitaciji, na neki način “rehabilitovali” i ondašnji ideološki stavovi dijela zatvorenika, s kojima, kaže, savremeni državni narativ ne želi da se identifikuje.

Sagovornik je rekao da pretpostavlja da se želio izbjeći rizik da se, barem u političkim interpretacijama, izjednači ljudska nepravda prema progonjenim i rehabilitacija njihove staljinističke ili prosovjetske orijentacije. Međutim, podvlači da je uvjeren da je poistovjećivanje rehabilitacije nedužnih žrtava s rehabilitacijom ideologije koja im je pripisivana - duboko pogrešno, i da bi bilo važno da se u okviru mogućeg zakonskog rješenja uključi eksplicitna osuda staljinističke ideologije i jasno ograđivanje od njenog nasljeđa.

“Ukoliko crnogorska politička zajednica želi da potvrdi svoj demokratski kapacitet, ona je dužna da jasno prizna i prepozna nepravdu nanijetu nekadašnjim zatvorenicima i njihovim porodicama - uključujući nehumano postupanje i izostanak pravičnog suđenja - bez obzira na njihove tadašnje ideološke preferencije. Time se ne rehabilituje jedna radikalna ideologija, kao što je staljinistička, već se potvrđuju osnovna načela pravde i ljudskog dostojanstva”, poručio je Zečević.

Gorjanc Prelević: Teško gledati potez PES-a

Milatovićevu inicijativu javno su podržali samo vladajući Demokrate i Socijalistička narodna partija, dok se ostale njihove kolege iz parlamentarne većine - izuzev PES-a - nisu oglašavale, iako su iz nekih od tih stranaka “Vijestima” nezvanično rekli da ne vide zašto ne bi digli ruku za predlog.

Iz PES-a, bivše partije predsjednika Crne Gore, tvrde da je njegova ideja humana, ali da bi “u trenutnom političkom kontekstu” mogla da izazove “dalje podjele i polarizaciju”, kao i “paralelno otvaranje drugih bolnih i traumatičnih tema iz prošlosti”.

“Zbog čega PES insistira na okupljanju političkih subjekata i društva oko ispunjenja strateških ciljeva Crne Gore, na način definisan u dokumentu ‘Barometar 26’”, saopštio je poslanik PES-a Miodrag Laković, dodajući da rješavanje ovog i sličnih pitanja treba ostaviti nakon ispunjavanja “državnih prioriteta” za koje su im građani “dali mandat”.

S druge strane, iz opozicije su - što zvanično, što nezvanično - kazali “Vijestima” da ideju šefa države vide kao pokušaj da se politički rehabilituje i da nisu zainteresovani da komentarišu njegove inicijative.

Izvršna direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević, saopštila je listu da će ta nevladina organizacija uputiti premijeru Milojku Spajiću (PES) inicijativu s dodatnom argumentacijom da se rehabilituju golootočani, u, kako je rekla, nadi da će je on pažljivije razmotriti i iskoristiti priliku da uradi “dobro djelo”, za razliku od svojih pretnodnika na funkciji.

“Napredak je u suočavanju s teškim istinama, a ne u bježanju od njih”, navela je ona.

Gorjanc Prelević je kazala da je uvijek vrijeme za “dobro djelo”, pogotovo, napominje, ako ono kasni dvije decenije, ako se zna da vrijeme ističe i da i posljednjih živih golootočana uskoro više neće biti. Iz njihove perspektive je, navodi, posljednji čas da se taj zakon donese, pa je, prema njenim riječima, teško gledati kako je PES “tako lako spreman da im odbijanje kaže u lice”.

“Bez obzira na tadašnje složene istorijske okolnosti, kao i na eventualno postojanje bilo kakve stvarne volje ili radnje kod nekih da djeluju protiv proglašenog državnog interesa, žrtve zatočeništva na Golom otoku nisu smjele da dožive torturu koju su doživjele i nisu smjele biti poslate u zatvor bez bilo kakvog suđenja i prava na odbranu. Priznanje individualne neopravdane patnje svakog zatvorenika i njegove porodice je važna praktična lekcija protiv ponavljanja tako nečeg ubuduće”, poručuje ona, podsjećajući da je, u tom smislu, savremeni, dobro poznat primjer - Gvantanamo.

“Prema tome, daleko smo od toga da su takve pojave isključene”, konstatuje sagovornica.

Više od tri hiljade zatvorenika iz Crne Gore

Inicijativa šefa države odnosi se na one koji su bez (pravičnog) suđenja i valjanih dokaza, bilo administrativnim odlukama ili bez njih, bili utamničeni i podvrgnuti neljudskim uslovima i torturi (fizičkoj i psihičkoj) na Golom otoku, Svetom Grguru i drugim zatvorima, zbog navodne ili pretpostavljene podrške Rezoluciji Informbiroa iz 1948. godine.

Informbiro je bio nasljednik Kominterne (Komunistička internacionala), organizacije komunističkih partija, i njegovom rezolucijom kritikovano je rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom, za, između ostalog, odstupanje od marksističko-lenjinističke politike.

To je rezultiralo prekidom odnosa između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, nakon čega su jugoslovenske vlasti otpočele obračun s onima za koje su smatrali da su pristalice vođe Sovjetskog Saveza Josifa Visarionoviča Staljina, dok je Crvena armija zveckala oružjem na granicama tadašnje Jugoslavije.

Za te ljude, tzv. informbirovce, napravljen je sistem zatvora, od kojih je najveći bio onaj na Golom otoku, ostrvu pored Raba, u Hrvatskoj.

Prema podacima nekadašnjeg Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove SFRJ, na Golom otoku i ostalim zatvorima iz tog sistema bio je, u periodu od 1949. do 1956. godine, 16.101 zatvorenik, od čega 3.390 njih iz Crne Gore (odnosno - 21, 5 odsto od ukupnog broja). Svega nekoliko njih danas je živo...

Procjenjuje se da je na Golom otoku preminulo najmanje 300 osoba.

Milatović je predložio da se kao osnov za izradu zakona uzme Nacrt zakona o poništavanju presuda, rješenja, akata i radnji državnih organa Republike Crne Gore i FNRJ izrečenih licima osumnjičenim za podršku rezolucije Informbiroa iz 1948, koji je 2006. pripremilo Udruženje građana “Goli otok”.

U dokumentu piše da pravo na naknadu štete imaju bračni drug, a ako njega nema - djeca umrlog, ubijenog ili nestalog lica.

Jedini zvanični akt koji je do sada donijet u Crnoj Gori, a koji se bavi pitanjem obeštećenja političkih zatvorenika, jeste Deklaracija o osudi kršenja ljudskih prava i zloupotrebe vlasti, koju je Skupština Republike Crne Gore usvojila u januaru 1992. Tim dokumentom je osuđeno “grubo kršenje ljudskih prava i sloboda, hapšenja i zlostavljanja nevinih, teror nad osuđenicima na Golom otoku i drugim po zlu čuvenim logorima i zatvorima, koji je, kao svoju tragičnu posljedicu imao niz nevinih žrtava, dugovremeno etiketiranje i nezaslužen progon velikog broja ljudi”, a država se bila obavezala da će svima njima obezbijediti “moralnu i pravnu satisfakciju”.

Obeštećenje bi moglo biti visoko, a pravni zahtjevi široki

Nikola Zečević je ocijenio i da bi jedan od razloga zašto se ne rehabilituju golootočani mogao biti i to što bi zakon o tome podrazumijevao i određene materijalne naknade preživjelim žrtvama ili njihovim porodicama, te da bi, kako je broj zatočenika iz Crne Gore bio srazmjerno ogroman, troškovi obeštećenja mogli biti visoki, a pravni raspon zahtjeva (penzijska prava, dodatna restitucija, nematerijalna šteta) veoma širok.

Nacrtom zakona iz 2006, predlagan je iznos naknade štete od 10.000 eura.

Srbija, Hrvatska i Slovenija donijele su zakone kojima je bivšim političkim zatvorenicima omogućena rehabilitacija i naknada štete njima i njihovim porodicama.

Tako je Slovenija 2003. golootočanima ponudila 6.300 eura za svaku godinu provedenu na Golom otoku, a Hrvatska i Srbija oko sedam eura po danu provedenom u logoru.

Bajagić: Milatovićev predlog u pravo vrijeme, traume nisu zaliječene

Radmila Bajagić, snaha golootočanina Mihaila Bajagića, kazala je “Vijestima” da je proteklo previše vremena da bi se inicijativa o rehabilitaciji logoraša odgađala, te da je treba prihvatiti “kao veoma značajan korak u demokratizaciji društva, ispravljanju istorijske nepravde i promociji ključnih aspekata društvene kohezije”.

Navela je da Milatovićev predlog dolazi u pravo vrijeme i da je zasnovan na “opštem društvenom interesu jer doprinosi i ispunjavanju obaveza iz integracionog pretpristupnog procesa naše države, oslonjen na demokratske standarde država članica Evropske unije”.

Bajagić je rekla da je tačno da je Vlada 2001. “žurno spremala ‘raskid’ s nasljeđem nekadašnjeg režima”, i to na osnovu Uredbe o otvaranju tajnih dosijea Službe državne bezbjednosti, a ne, kaže, na osnovu zakona, “kao što je bila obaveza, jer se radilo o grubom kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda UDBE SFRJ”.

Navela je da je pristup dosijeima bio vremenski ograničen - na rok od godinu dana, i da je to otvaranje trebalo da bude početak procesa “reforme” službe bezbjednosti “za ono što je kasnije uslijedilo, kroz njenu transformaciju u Agenciju za nacionalnu bezbjednost...”. Dodaje da su najveći interes za uvid u tajna dosijea iskazali informbirovci ili članovi njihovih porodica.

“Upravo oni čije porodice nose traume koje se transgeneracijski prenose i nikako da se zaliječe. Navedene ad hok reforme potvrđuju nedosljednost u suočavanju s prošlošću i idu u prilog opravdanosti inicijative predsjednika Milatovića da se jedino zakonom mora urediti ova kompleksna oblast”, podvlači ona.

Sagovornica je rekla da je potrebno odabrati pristup s modalitetima i instrumentima primjerenim crnogorskoj kulturi i specifičnim okolnostima, kako bi se, kaže, na zakonit način obezbijedila pravna i moralna rehabilitacija za one koji su nepravedno i bez suđenja zatvoreni i mučeni zbog svojih političkih uvjerenja, kao i definisati adekvatno obeštećenje za njih i njihove porodice, koje su trpjele nepravdu dok su njihova djeca bila uskraćena za mogućnost napredovanja.

Zakonsko rješenje bi, prema njenim riječima, moglo obuhvatiti: priznanje patnje žrtava, njihovu moralnu rehabilitaciju, finansijsku naknadu, očuvanje sjećanja i podizanje svijesti.

“Ovo zakonsko rješenje bi moglo igrati ključnu ulogu u jačanju socijalne kohezije, pravde i jednakosti u društvu, te doprinositi izgradnji bolje budućnosti”, zaključila je Bajagić.