"Nauka napreduje, otkrivaju se ne samo novi izvori, novi podaci, nego i nove teorije koje dovode i do drugačijih interpretacija i to je sve legitimno u okviru nauke. Ono što nije legitimno, jeste revizionizam koji podrazumijeva da zbog određenih političkih ciljeva iz istorije jednostavno izbacite činjenice koje su dokazane, ubacite one za koje nemate dokaz ili ih čak potpuno izmislite", ocijenila je istoričarka Dubravka Stojanović odgovarajući na pitanja kako vjerske zajednice i političke partije danas oblikuju sjećanja, utiču na interpretaciju istorije i doprinose revizionizmu.
Iz Mitropolije crnogorsko-primorske (MCP), u odgovoru "Vijestima", na drugoj strani, kazali su da se "takozvani istorijski revizionizam" često razumije kao loša praksa sama po sebi, iako je potpuno jasno, kažu, što potvrđuju istoričari svih ideoloških boja, da je preispitivanje istorijskih "istina" neophodno i u potpunosti imanentno naučnom metodu.
Stojanović, profesorka na Odjeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, međutim, ističe da postoji granica između legitimnog preispitivanja istorije i politički motivisanog prekrajanja činjenica i da je ona “vrlo jasna”. Istoričarka naglašava da je problem što države i vlasti manipulišu istorijom i da dio istoričara učestvuje u tome, a istorija sve češće postaje oruđe političke manipulacije, prostor u kojem se činjenice prepravljaju, žrtve selektivno pamte, a odgovornost relativizuje.
U Crnoj Gori se godinama vodi bitka za "istoriju". Kolaboracionisti postaju žrtve i heroji, dok je antifašizam, nekadašnji temelj države i društva, sveden na političku frazu. U prvim redovima tih bitki su vjerske zajednice i političke partije, a nerijetko i rame uz rame.
Umjesto zajedničkih vrijednosti, univerzalne kulture sjećanja, dominira narativ "naših" i "njihovih" žrtvi, dok se zločini umanjuju, relativiziju, poriču ili instrumentalizuju za dnevno-politička prepucavanja.
Crkvene besjede četnicima, sveštena lica na skupovima koji ih slave, ulice sa imenima kolaboracionista, peticije za podizanje spomenika, negiranje zločina, predlozi rezolucije o Jasenovcu kao reakcija na rezoluciju o Srebrenici, političke i vjerske igre identitetima žrtava - su sve manifestacije jednog procesa.
Vjerski i politički autoriteti, koji javno promovišu ovakve narative, oblikuju memoriju društva, nerijetko više nego obrazovni sistem.
Filozofkinja Slađana Kavarić Mandić istakla je da bi istorija trebalo služi da izvodimo zaključke, da razumijemo sadašnjost na jednom vrednosnom nivou i da bude smjernica za bolje razumijevanja ne samo prošlosti nego i konteksta u kojem živimo.
"No, istorija ne bi trebalo da služi kao glavno polje i referentna tačka kritičkog preispitivanja društveno-političke zbilje, još manje dnevno-političkih trvenja i jeftinih izbornih demagogija. Ona treba biti smjernica kako da pravilno razumijemo društvena gibanja, ona može biti orijentir u razumijevanju savremenog svijeta, ali je slobodna interpretacija istorije opasno polje zloupotrebe i političke manipulacije", rekla je ona.
"Samoviktimizacija" - nacija kao žrtva
Dubravka Stojanović je istakla da je "samoviktimizacija" postala ključni element politika i da se "zločini nad drugima" uglavnom ne pominju ili se u potpunosti negiraju.
"To je i globalni fenomen, zbog toga što je pozicija žrtve ona pozicija koja vam daje odriješene ruke. Žrtvi je sve dozvoljeno i to je jedan ogroman problem današnjeg svijeta i vidimo da mnogi ratovi danas u svijetu vode upravo sa pozicije pravedne žrtve koja ima pravo da ispravlja istoriju. To je, nažalost, bilo jugoslovensko iskustvo", objašnjava Stojanović.
Kao primjer "naših" i "njihovih" žrtava može se uzeti odluka Skupštine Crne Gore iz juna prošle godine da usvoji Rezoluciju o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Nju je inicirao dio partija vladajuće većine. Prvenstveno, Nova srpska demokratija (NSD) Andrije Mandića i Demokratska narodna partija (DNP) Milana Kneževića. Iz DNP-a su poručivali da je izglasavanje tog dokumenta preduslov da bi uopšte razmatrali dalju podršku premijeru Milojku Spajiću (Pokret Evropa sad).
Pomenuto rezolucija je usvojena nešto više od mjesec nakon što je Crna Gora u Skupštini Ujedinjenih nacija glasala za rezolucije kojom se predlagalo da 11. jul bude proglašen Međunarodnim danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i kojom se osuđuje negiranje i veličanje ratnih zločina.
Kavarić Mandić je ocijenila da se "naše žrtve" ističu jer mrtvi, posebno kad se nacionalno posthumno definišu i dehumanizuju, predstavljaju dobar emotivni resurs za stvaranje glasačke baze, koja je crnogorskim političkim partijama jedini cilj.
"Poduprijeta svesrdnom podrškom crkve, ovakva praksa dobija širi legitimitet, a naše društvo ne samo politički nego duboki vrijednosni problem", kazala je Slađana Kavarić Mandić.
Vjerske zajednice u političkoj sferi
Dubravka Stojanović je istakla je da bi "vjerskim zajednicama bilo bolje da se ne bave istorijom".
"One imaju svoj jasan obuhvat delovanja i onog trenutka kada one odatle izađu, a to je religija, kada uđu u politiku ili kada uđu u istoriju ili u geografiju, one postaju deo političke sfere i samim tim su izašle iz svoje uloge i podložne su i našoj kritici jer nisu ostale u svom domenu u kojem imaju svoje autoritete", istakla je Stojanović.
Primjer je četnički komandat i ratni zločinac Pavle Đurišić koji je posljednjih mjeseci u fokusu priče o prekrajanju istorije.
Mitropolit crnogorsko-primorski SPC Joanikije je u maju ove godine, na liturgiji koju je služio u Lijevče Polju, u bosansko-hercegovačkom entitetu Republika Srpska, nazvao Đurišića "velikim junakom" nepobjedivog karaktera.
Šef države Jakov Milatović i premijer Spajić, kao ni predsjednik Skupštine Mandić nisu se tada odmah oglasili o izjavi Joanikija. Međutim, ubrzo potom jesu - i o toj i o sličnim izjavama. Milatović nije direktno odgovorio na pitanje brine li ga pokušaj revizije istorije SPC i kako gleda na stav Joanikija da je Đurišić bio heroj, već je naveo da je sve rekao svojim stavovima o antifašističkim vrijednostima. Mandić je saopštio da se ne suprotstavlja ocjenama crkvenih velikodostojnika o vođama četničkog pokreta, dok je Spajić ocijenio da je cijela Crna Gora "pomalo u čudu zbog serije izjava koje dolaze od religijskih instanci", poručujući da ne prima "savjete od popova po pitanju istorije, politike, finansija, ekonomije, sporta, muzičkog...".
Nakon izjava iz Crkve uslijedilo je, u beranskom selu Gornje Zaostro, mimo zakonskih propisa, otkrivanje spomenika Pavlu Đurišiću, četničkom komadantu iz Drugog svjetskog rata, poznatog po saradnji sa okupatorima i masakrima nad civilima.
NE PROPUSTITE
"Vojvodi Pavlu i svima vojnicima, ratnicima, oficirima, podofiricima i borcima jugoslovenske vojske u otažbini vječna pamjat", rekao je tom prilikom mitropolit Metodije otkrivajući spomenik Đurišiću koji su kasnije okupljeni prebacili u hram.
Kavarić Mandić ističe da je uloga vjerskih zajednica u Crnoj Gori politička te da njihovo određivanje spram istorijskih zločina tako treba i posmatrati.
"Ne treba abolirati niti jednu vjersku zajednicu njihovih izjava i stavova, posebno ne SPC koja se u Crnoj Gori ističe vrlo predanom uključenošću u dnevnu politiku dok u vladajućoj strukturi ima svoje neformalne predstavnike i pristalice", istakla je ona dodajući da je primjer služenja pomena Draži Mihailoviću u Nikšiću uz prisustvo političara, primjer je jedne maliciozne političke poruke koja nema ništa sa duhovnim.
Kazala je da je pogled na svijet pojedinih vjerskih institucija selektivan i partikularistički, baziran na isključivosti.
"Kad takve institucije postanu društveno relevantne, ili kao Srpska pravislavna crkva - važan politički faktor, onda ne treba da nas čudi zašto nema širine za sve žrtve podjednako. Crkva u Crnoj Gori nikad nije bila institucija suživota, solidarnosti i jednakosti. To je vrlo hijerarhijski ustrojena struktura, koja smisao svog postojanja gradi na apostrofiranju razlike. Zašto takva institucija ima bilo kakvu ulogu u političkom životu i striktno političkim ulogama je pitanje nezrelosti crnogorskog društva i nepotentnosti crnogorske političke scene", istakla je Kavarić Mandić.
Odnos prema antifašističkom nasljeđu
Odnos crkve i dijela političke javnosti prema antifašističkom nasljeđu Crne Gore se može svrstati u aktuelnu revizionističku lepezu istorije.
Mitropolit Metodije je, nakon služenja liturgije u manastiru Podmainsko, u junu ove godine, kazao da su Dragoljub Draža Mihailović i Pavle Đurišić bili prvi gerilci koji su ustali protiv fašizma u Evropi, ali su istine o njima kasnije prekrivene lažima.
Rekao je tada i da od Drugog svjetskog rata na ovim prostorima caruje "titoističko-ustaška koalicija".
NE PROPUSTITE
On je tada ocijenio da je "najveća šizofrenija" ovog prostora to što je u Podgorici podignut spomenik "najvećem monstrumu" Josipu Brozu Titu.
Kako je tada navedeno na sajtu Eparhije budimljansko-nikšićke SPC, Metodije je, po završetku liturgije, služio parastos za Prvu i Drugu durmitorsku četničku brigadu i "žrtve komunističkog progona", generalu Dragoljubu Mihailoviću i pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini.
"Najveći iz naših redova nemamo im groba. Nema groba Sveti Sava, spalili su ga oni čiji nasljednici su posle njega spaljivali Dragoljuba, ni njemu groba nema", kazao je tada Metodije.
Lider Slobodne Crne Gore i funkcioner Glavnog grada Podgorice blizak režimu u Srbiji Vladislav Dajković, sa druge strane, rekao je u maju ove godine da će pokrenuti inicijativu da se spomeniku lideru SFRJ Josipu Brozu Titu iz Podgorice premjesti na Cetinje.
Slađana Kavarić Mandić je istakla da je, kroz blistave primjere borbe za univerzalne vrijednosti, otpor i solidarnost, naša prošlost najsvjetlije definisana kroz antifašističku borbu.
"Taj je sistem omogućio nekoliko decenija dostojanstvenog života u kojem je SFRJ bila relevantan faktor u svjetskom poretku, a u tom smislu posebno ističem ulogu u Pokretu nesvrstanih, antikolonijalnu spoljnu politiku, ali društvenu svijest o postojanju svijeta izvan granica sopstvene države, jer geografija i uskonacionalni folklor nijesu bili fundament identiteta", smatra ona.
Dodala je, da joj se čini, da smo se danas "sveli na definisanje nacionalnih granica i isticanje razlika u sličnosti. Bliskost nije vrijednost, nego povlačenje jasnih granica između nas i njih, dakle živimo tzv. narcizam malih razlika".
"Budući emotivno konstituisano, pitanje nacije je uvijek dobar osnov za političku vulgarizaciju, pojednostavljivanje i zloupotrebu. Vladajuće političke strukture ne nude svojim glasačima ništa doli karikaturalne reinterpretacije istorijskih događaja i manipulisanje žrtvama svodeći ih na 'naše' i 'njihove', a ta je dihotomija osnov sasvim desne ideologije", istakla je Kavarić Mandić.
Ocijenila je i da je antifašističko nasljeđe naša najsvjetlija istorija i potvrda da su ljudi koji žive na ovim prostorima bili sposobni da budu dio povijesti.
"U tom smislu treba praviti razliku između povijesti i istorije, jer je povijest pozitivna istorija, istorija bogata vrijednošću, dok puka istorija može značiti i nešto posve negativno, poput ratova 90-ih, koji iako jesu istorija, nikad neće biti povijest. To je osnovna razlika između antifašističkog nasljeđa i nasljeđa nacionalističke histerije koju, nažalost, danas dominantno živimo", kazala je Slađana Kavarić Mandić.
MCP: Šta je antifašizam i ko su antifašisti
"Mitropolija crnogorsko-primorska (MCP) neprestano njeguje kulturu sjećanja", ističe Igor Balaban, sekretar Eparhijskog upravnog odbora MCP, u odgovoru "Vijestima".
"Zločini su zločini bilo da su učinjeni u ime navodne dobrobiti države, etnosa/nacije, vjere, klase, težnje za moć i prevlast ili materijalne koristi. Svaka žrtva, osobito nevina, zaslužuje dostojanstveno sjećanje", dodaje Balaban.
On je kazao da je istina da je u pomenima SPC češće pominju stradanja onoga naroda koji pripada toj Crkvi i da nema u tome ništa neprirodno, niti začuđujuće i da je "tako i u svakoj drugoj zajednici".
"Ono što je bol i stradanje naroda u jednom konkretnom okruženju i konkretnim istorijskim okolnostima, to se aktuelizuje i u crkvenoj stvarnosti. Crkva ne pravi nikakve programe i planove, niti ima nekakvu skrivenu agendu kojom neke žrtve ističe, a neke marginalizuje. To nije ni posao Crkve”, kazao je Balaban, naglašavajući da “kao da neki žele, sa svojih ideološko-političkih ili ko zna kakvih drugih razloga, da se ne pominju sve one žrtve, čiji spomen ne odgovara tim i takvim njihovim stavovima".
Sekretar Eparhijskog upravnog odbora MCP je naglasio da je mitropolit Joanikije vrlo jasno iznio stav, “protiv koga, čini se, ne bi trebalo niko da ima ništa protiv”.
"Da sve žrtve i sve zločine treba popisati, da bi, kako je rekao, došli do pokajanja. Opšteg, svenarodnog pokajanja, a dodao bih, time i do svojevrsne katarze koja će da nam omogući da idemo naprijed, manje opterećeni tim stravičnim nasljeđem bratoubilaštva", objašnjava Balaban.
Na pitanje može li se govoriti o selektivnoj istorijskoj memoriji ako se zanemaruje doprinos srpskog stanovništva u antifaštističkom pokretu, Igor Balaban je kazao da smatra da se ne zanemaruje doprinos niti srpskog niti bilo kog drugog stanovništva u antifašističkom pokretu.
"Borba protiv nacifašizma je imala širok front. Ono u čemu, očigledno, ne postoji opšta društvena saglasnost je pitanje šta je antifašizam i ko je antifašista. Ova zbunjenost je proizvod vrlo složenih okolnosti u kojima se odvijao Drugi svjetski rat, koji se u našoj zemlji preplitao sa krvavim građanskim ratom. Rasvjetljavanju svih spornih pitanja, nije, nažalost, doprinio ni poslijeratni period. Poseban je problem ocjena da li je svaki akter antifašističke borbe, u ratu i poslije njega, uvijek i nepogrešivo bio na strani istinskog ljudskog dostojanstva i slobode, koje je ta ideologija, bez ikakve sumnje, ozbiljno i sistematski ugrožavala" rekao je Balaban.
On je kazao da antifašizam predstavlja izraz borbe za slobodu i dostojanstvo čovjeka u konkretnom istorijskom trenutku i protiv jasno određene ideologije koja ih je ugrožavala.
Dodao je da mnogi režimi, sa svih krajeva, pokušavaju da antifašističkoj borbi daju sopstveni ideološki pečat i svoj način proglase za jedini ispravan.
"Ima i onih koji antifašizam koriste kao svojevrsnu ideološku batinu protiv svojih neistomišljenika, ne libeći se da se pritom služe istim ili sličnim metodima, kojima se koristio i nacifašizam", zaključio je Igor Balaban, sekretar Eparhijskog upravnog odbora MCP, u odgovoru "Vijestima".
Potrebna je radikalna izmjena obrazovnog sistema
Kad je riječ o obrazovnom sistemu, Kavarić Mandić je kazala da se Crna Gora jedino kroz radikalnu izmjenu obrazovnog sistema može suprostaviti nazadnom i neemancipatorskom političkom diskursu partija koje svoje djelovanje definišu kroz "narod", "ugroženost", "žrtvovanje", "vjeru pravoslavnu", što uglavnom forsiraju prosrpske partije.
"Naravno da se na istom talasu sistemski negira sve crnogorsko, građansko i antifašističko. U tome dodato pomaže licemjerni kvazi crnogorski kontrapunkt koji se takođe definiše kroz nacionalizam, (nazivaju ga odbrambenim nacionalizmom, kao da može postojati pozitivna verzija nacionalizma), koji sa svoje strane često zloupotrebljava antifašističko nasljeđe, rabeći ga u striktno političke svrhe. Iskrene brige za antifašizma gotovo da nema, a to se vidi i kroz postojanje vrlo malog broja ljudi koji dosljedno djeluju izvan nacionalističkog diskursa", kazala je ona.
Kavarić Mandić dodaje je da, nažalost, i partije manje brojnih naroda u Crnoj Gori uglavnom slijede istu plemensku vjersko-etničku matricu.
"Potrebno je definisati svoj odnos prema domovini izvan nacionalnog habitusa, u zajedništvu i univerzalnim kategorijama jer je to u duhu antifašizma koji nas je u jednom trenutku uzvisio i pokazao nam da smo sposobni da mislimo izvan fašisoidnoh kategorija krvi, porijekla, vjere i izabranosti jednog naroda. Za to je neophodno razvijati kritičku svijest, koja bi trebalo biti temelj dobrog obrazovnog sistema", kazala je Kavarić Mandić.
Bonus video:
