Bez obzira na to što političari imaju svoje nacionalno i ideološki obojene “verzije” Petra II Petrovića Njegoša, koje su međusobno isključive, odnosno bez obzira što jedni prizivaju “njegoševsku Crnu Goru” maštajući o državi po mjeri njihovih velikosrpskih nacionalističkih programa, što drugi uzimaju od vladara i pjesnika samo ono što odgovara njihovoj viziji crnogorstva, a što ga treći proglašavaju inspiratorom zločina u ratovima 90-ih, sagovornici “Vijesti” poručuju da je Crna Gora u svojoj suštini njegoševska - država različitih koji dijele istu sudbinu, ili nije Crna Gora.
Oni ocjenjuju da zloupotrebe i ideološka čitanja i viđenja Njegoša nisu toliko bitna za njega - jer je, kažu, svojom veličinom “trajno zaštićen” - ali upozoravaju da su važna za crnogorsko društvo, koje, prema njihovim riječima, ima obavezu da spriječi pokušaje takvih vrijednosnih poremećaja.
Njegoš je rođen na današnji dan (13. novembar) 1813. godine na Njegušima, podno Lovćena, i bio je crnogorski vladar, vladika i pjesnik.
Po smrti strica, vladike Petra I, 1830, Njegoš je postavljen za upravitelja Crne Gore, a ubrzo potom se i zamonašio, da bi kasnije postao i poglavar Mitropolije crnogorsko-primorske. Crnom Gorom je vladao do 1851.
Njegoš je u Beču 1847. objavio “Gorski vijenac”, nenadmašno djelo južnoslovenske kulture, poemu za koju je proslavljeni hrvatski pisac Miljenko Jergović rekao da za Crnogorce nikad nije bila samo književno djelo.
Dan Njegoševog rođenja proglašen je za državni praznik krajem 2021. Prije toga je propalo nekoliko pokušaja da Crna Gora proslavlja taj datum.
ŠARANOVIĆ: DRŽAVOTVORAC I REFORMATOR
Docent na Fakultetu pravnih nauka Univerziteta “Donja Gorica” Nikola Šaranović, rekao je “Vijestima” da je Crna Gora njegoševska - ili nije Crna Gora. On stoga postavlja pitanje: ako lični identitet čini ono bez čega se neka osoba ne može zamisliti, da li se onda Crna Gora može zamisliti bez Njegoša?
“Ako možemo - da li je to onda Crna Gora? Može biti Duklja, može Zeta, može i Zetska banovina, ali Crna Gora ne može biti”, ocijenio je on.
Upitan koliko je Njegoš danas relevantan kao državnik i šta je, u tom smislu, njegova zaostavština, Šaranović je odgovorio da Petar II nije bio državnik, već državotvorac. Kazao je da je “veliki reformator”, na temeljima stričeve zaostavštine, uspostavio rudimentarne oblike modernog državnog aparata.
“Praviteljstvujušči senat kao sudsko-izvršnu centralnu vlast, Gvardiju i perjanike, organizovao sudove, uveo poreze, osnovao prvu štampariju i podigao prvu školu. U tom smislu, zaostavština Petra II predstavlja produženo pregnuće Petra I. Rečeno jezikom generacije Z: Petar II je napredna verzija Petra I, takoreći Petar 2.0”, naveo je Šaranović.
Na početku svog stolovanja Crnom Gorom, Petar II je ukinuo guvernadursko uređenje u njoj, nakon čega je, razgrađujući plemensko društvo, otpočeo da stvara osnove moderne države. Međutim, štošta mu se zamjeralo. Između ostalog, pripisivala mu se naglost karaktera i brutalnost u obračunima s političkim protivnicima, sve do njihovih fizičkih likvidacija.
Na pitanje ko danas u Crnoj Gori i kako zloupotrebljava Njegoša, Šaranović je odgovorio da “ekskluzivno crnogorstvo” recituje “Crni dane, a crna sudbino! ... zla nadživjeh tvoja svakolika”, preskačući “O kukavno srpstvo ugašeno”, a da “inkluzivno srbijanstvo” recituje “Mala ti je žertva sva Srbija, od Dunava do mora sinjega”, ne dobacujući do “Crnu Goru pokorit ne mogu”.
Prema njegovim riječima, nasuprot tim primjerima, Njegoša integralno recituje “inkluzivno crnogorstvo”, kao koncept u kom crnogorstvo i crnogorsko srpstvo nijesu u “ili-ili”, već u “i-i” odnosu, kao u doba “klasične Crne Gore”.
“Njoj dugujemo makar pokušaj reinterpretiracije kroz metamodernistički pristup, što je preduslov za stvaranje nove crnogorske nacionalne paradigme za 21. vijek, kao sinteze naših najboljih tradicija i jedinstva naših različitosti u inkluzivnom crnogorstvu”, podvukao je on.
Šaranović dalje navodi da se ne može govoriti o životu Njegoševih ideja dana, a ćutati o sudbini “one najsvetije za jednog čovjeka” - ideje o sopstvenom vječnom počivalištu, dodajući da je Njegoševa ideja o grobu u Crkvi Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu - pretočena u njegov amanet.
“Njegovu testamentarnu volju na kraju su opozvali veći Crnogorci od Njegoša. Što su takvi bili veći Crnogorci, Crnogorci su bivali manji. To je posljedica postmodernističke dekonstrukcije nacionalističkih mitova, koji nije ništa drugo do pomodna destrukcija nacionalnih vrijednosti”, konstatovao je on.
Sagovornik stoga napominje da, “dok legende razbijaju mitove”, Crnu Goru opterećuje “kompleks Njegoševog groba”.
“Da čeljad nijesu bijesna, Lovćen ne bi bio tijesan za kapelu, pa bi se ovaj kompleks mogao riješiti kompleksom ‘Petar II Petrović Njegoš’, s Mauzolejem i Crkvom Svetog Petra Cetinjskog”, poručuje on.
Njegošev mauzolej je, po projektu vajara i arhitekte Ivana Meštrovića, podignut 1974. na vrhu Lovćena, umjesto dotadašnje kapele koju je izgradio kralj Aleksandar Karađorđević nakon Prvog svjetskog rata i posvetio je Sv. Đorđu. Prethodno je kapela, koju je podigao Njegoš 1845. i posvetio Petru I, oštećena u austrijskom granatiranju 1916.
Srpska pravoslavna crkva (SPC) i partije predvođene nekadašnjim Demokratskim frontom (DF) godinama zagovaraju ideju da se na Lovćenu obnovi i kapela. Politički akteri sve češće se spore oko te teme, i dok crkva i vladajuće prosrpske partije tvrde da bi podizanje kapele “pomirilo” Crnu Goru, iz opozicije odgovaraju da bi realizacija tog projekta predstavljala trijumf velikosrpske politike.
NE PROPUSTITE
LEKIĆ: NJEGOŠ OSTAO ISTI, CRNA GORA NIJE
Bivši šef crnogorske diplomatije Miodrag Lekić, rekao je redakciji da je “njegoševska Crna Gora” razumijevanje poruke da se ne može pobjeći obavezi prema svojoj istoriji, te da je u tome “borba neprestana”.
“To je poruka svima u zemlji koji, u krajnjem, dijele istu sudbinu zajedničkog života”, ocijenio je on.
Navodeći da je Njegoš isti, ali da Crna Gora nije, Lekić objašnjava da se pod sintagmom “njegoševska Crna Gora” danas podrazumijevaju različiti sadržaji, ponekad i radikalno različite vrijednosne situacije. Poručuje da je zato u Njegoševom djelu, kako duhovnom, tako i vladarskom, važna “rezonanca zajedništva i opstanka u državnoj stvarnosti”.
“U njegovo doba to je bilo mnogo izoštrenije i dramatičnije, jer se tada preživljavala ‘rana istorije i nada slobode’”, tvrdi sagovornik.
Prema njegovim riječima, današnja “prava njegoševska Crna Gora” je ona koja je razumjela prave pouke istorije, a da s njima ima veće izglede da se ukotvi u magistralne pravce svog daljeg trajanja.
“Njegošolozi, posebno oni strani, koji mnogo rasterećenije proučavaju Njegoša, najprije bi rekli da je riječ o metafizičkom pjesniku kom je mjesto na velikoj nebeskoj pozornici. Kad ga spustimo na zemlju, treba razlikovati i tumačiti Njegoša u njegovom vremenu - što je možda nešto lakše - i u današnjem, što izgleda teže”, kazao je Lekić.
Govoreći o Njegoševim idejama u savremenoj Crnoj Gori, sagovornik je naglasio da bi izdvojio dvije koje bi trebalo da žive. Navodi da je prva - sloboda pojedinca i jedinstvo kolektiviteta u državi, dodajući da je to, između ostalog, od suštinskog značaja kao zajednička vrijednost svih građana, ali i inspiracija istorijskog trajanja Crne Gore.
“Druga je konkretnija, a tiče se uređenja društva - zapravo, odnosa bezakonja i poštovanja zakonskih pravila. Tu Njegoš podsjeća na nosioce francuskih ideja, posebno Monteskjea, kako smatra Mišel Oben, francuski slavista. Tirjanstvu, u njegovoj širokoj lepezi delinkvencija, treba ‘stati nogom za vrat’ i pobijediti ga ‘poznanijem prava’, znači - zakonom”, objašnjava on.
Lekić dalje kaže da se prevođenjem tih poruka na aktuelnosti današnje Crne Gore, može doći, makar zvučalo pomalo nadrealno, do zaključka da njegoševska pobuna protiv tiranije i za “poznanije prava” liči na borbu koja se danas naziva poglavljima 23 i 24 u pregovorima s EU.
To su poglavlja koja tretiraju borbu protiv visoke korupcije i organizovanog kriminala, a koja su ključna u procesu pristupanju EU, a sa čijim zatvaranjem Crna Gora “kuburi” od kad je počela pregovore o članstvu 2012.
“Po svemu sudeći, ova poglavlja traju već dugo i morali smo ih ranije savladati. Izgleda da je i to ‘borba neprestana’. Ne bi bio prijatan eventualni zaključak da je Njegoš imao više uspjeha na tom planu od današnjih pokušaja”, konstatovao je sagovornik.
KOJI NJEGOŠ “ŽIVI DOVIJEKA”
Na pitanje koliko je Njegoš danas relevantan kao državnik, Lekić je odgovorio da se prvo treba razriješiti pitanje, mnogo puta citirano o Njegošu - u kojoj mjeri je državnik inspirisao pjesnika, a u kojoj pjesnik državnika. On je rekao je da je, u svakom slučaju, kod Njegoša postojao visok spoj “duboke duhovnosti i ovozemaljske sposobnosti i odgovornosti” u vođenju državnih poslova, dodajući i da je istina da o tome postoje različita mišljenja.
Osim zamjerki da se žestoko obračunavao s političkim protivnicima, Njegošu se, između ostalog, spočitavalo i da nije bio “asketski vladika”, poput Petra I, već da je bio i te kako sklon “ovosvjetskim uživanjima”.
Lekić napominje da ostaje nesporno da je Njegoš, osim borbe za slobodu i nezavisnost zemlje, ustanovio i jačao državne institucije.
“Osnivanje Senata kao najvišeg organa sudske vlasti, Gvardije kao oblika ‘narodne straže’, tj. organa javnog reda, Kapetanija kao organa lokalne vlasti, uvođenje sistema poreza, kao i pravila državne blagajne, izgradnja prvog zatvora - sve su to bili veliki iskoraci u institucionalnom formiranju crnogorske države”, podsjetio je on.
Sagovornik ističe da je, u najkraćem, Njegošev doprinos jačanju državnih institucija i razvoju prosvjete, kao i svega onoga što je vodilo stvaranju nešto organizovanije države u teškim i oskudnim vremenima - bio ogroman.
Govoreći o zloupotrebama Njegoša, Lekić je kazao da to čine oni koji “zloupotrebljavaju Crnu Goru”, ocijenivši da povremena varničenja koja izražavaju zloupotrebe Njegoša nijesu bitna za vladara i pjesnika, jer je on “svojom veličinom trajno zaštićen”. Međutim, napominje da jesu važna za društvo - kao obaveza prepoznavanja i sprečavanja vrijednosnih poremećaja, “s njima i mogućih involucija u daljoj crnogorskoj istoriji”.
Lekić je ukazao da u uslovima duhovno zapuštenog društva postoje različite recepcije Njegoševog djela, ocjenjujući da je to nekad zavisno i od socio-kulturnih, vjerskih i nacionalnih sredina. Naveo je da stoga treba sagledavati Njegoša u njegovoj stvarnoj dimenziji - ni većoj ni manjoj, te da takav Njegoš “živi dovijeka”.
“Dakle, bez, s jedne strane, mitologije i nacionalnih strasti - koje su nerijetko uvod u folklorni kič - i, s druge strane, bez apsurdnih falsifikovanja njegovog grandioznog djela od strane ignoranata s mogućim kompleksima različitih vrsta. Oba fenomena treba razumjeti, u svakom slučaju demistifikovati. Možda im je zajedničko to što su inspirisani neznanjem ‘tupoga pogleda’. I ono je, nažalost, vječno”, poručuje Lekić.
Jelušić: Crna Gora nije preboljela Njegoša
Profesorka književnosti i bivša poslanica Građanskog pokreta URA Božena Jelušić, rekla je “Vijestima” da Njegoševo djelo nije ostalo samo književni fenomen nesravnjenog značaja za južnoslovenske narode, već da je postalo pervertirana “politička činjenica” u plemenskim, etničkim, nacionalnim i religijskim sukobima.
Šta je “njegoševska Crna Gora”?
Kao sva velika djela svjetske književnosti, Njegoševo djelo je samo sobom otpor svakom okoštavanju značenja i predstavlja riznicu višeznačnosti. Smisaonoj složenosti njegovog djela treba dodati i sva dosadašnja čitanja, tumačenja i komentare, često potpuno oprečne, pa skoro da možemo govoriti o “okeanu Njegoš”.
Nažalost, Njegoševo djelo nije ostalo samo književni fenomen nesravnjenog značaja za južnoslovenske narode, već je postalo pervertirana “politička činjenica” u plemenskim, etničkim, nacionalnim i religijskim sukobima. Sve se dodatno komplikuje ako imamo u vidu činjenicu da je riječ a autoru koji je bio svjetovni i duhovni gospodar Crne Gore u osjetljivom vremenu formiranja modernih nacija i još uvijek aktuelne borbe Crne Gore za konačno oslobođenje od osmanske vlasti.
Njegoš i njegovo djelo su tako postali svojevrsni crnogorski mit, a mit sam po sebi predstavlja široku značenjsku lepezu. Zato je moguće da “pod krovom” tog mita postoje različite, a najčešće duboko zavađene “njegoševske Crne Gore”.
Kao neko ko se bavi književnošću, duboko žalim što Crna Gora nije “preboljela” Njegoša kao što je to uradila Engleska u odnosu prema Šekspiru, Španija u odnosu prema Servantesu, Rusija prema Puškinu ili Njemačka u odnosu prema Geteu.
Koje Njegoševe ideje žive?
Ponekad mi se čini da ponajmanje žive one ideje koje ga čine klasikom književnosti, a koje služe čovjeku i čovječnosti. Bez namjere da generalizujem, rekla bih ipak da na planu društvenih vrijednosti u današnjoj Crnoj Gori u punoj snazi živi sve ono što je Njegoš kritikovao u prikazu autoritarizma osmanske i kapitalističke neosjetljivosti mletačke vlasti.
Koliko je Njegoš relevantan kao državnik?
Teško je bilo stupiti na crnogorski tron nakon epohe Petra Prvoga, kog ubrajam među najveće državnike ne samo Crne Gore, nego ondašnjeg vremena uopšte. Bez ratničkog iskustva i potvrde na bojnom polju, bez snage anateme koja je sujevjerje stavljala u službu izgradnje zakona i zakonitosti, Njegoš je odista bio “slamka među vihorove”.
Palo mu je u dio da gradi institucije koje čine državu, u prvom redu policiju, i da po prvi put “mušketa” (strijelja) Crnogorca. Nije mu bilo lako da obuzda ni sopstvenu porodicu, njihovu pohlepu i nezajažljive porive za sticanjem. Njegovo državništvo je svojevrsni usud i potonjih vremena, sve do tranzicionih, kad su sebičnost i pohlepa zbrisali čitavo jedno nasljeđe čovječnosti.
Koga god zanima kako izgleda biti Njegoš u Crnoj Gori, toplo preporučujem sjajni istorijski roman Čeda Vukovića “Sudilište”.
Ko danas u Crnoj Gori i kako zloupotrebljava Njegoša?
Bolje je da se zapitamo ko ga ne zloupotrebljava. Na svoj način je to i ovaj praznik, a osobito anahroni načini njegovog proslavljanja. Zanimljivo mi je da vidim kako se mladi usmjeravaju da misle o Njegošu, da ga likovno predstavljaju, da u narodnoj nošnji deklamuju njegove stihove.
Na osnovu onoga što sam uspjela da vidim i da ispratim, uvjerena sam da će im Njegoš ostati dalek, nerazumljiv i anahron, nekakva “prašnjava” veličina koju moramo uvažavati, ali koja ne može biti naš savremenik. Nadam se, ipak, da ima i onih koji ga ne zloupotrebljavaju, barem u dijelu obrazovanih, kritički mislećih, građanski i sekularno orijentisanih Crnogorki i Crnogoraca, kako god se etnički, nacionalno ili religijski izjašnjavali.
Lekić: Njegoš ima lažne obožavaoce i stvarne mrzitelje
Miodrag Lekić rekao je da je davno uočeno da je “Njegoš besmrtan”, pa da je možda i razumljivo da, kao takav, u novim savremenicima ima i svoje “lažne obožavaoce” i “stvarne mrzitelje”.
Ponovio je da sloboda pojedinca i jedinstvo kolektiviteta ostaju Njegoševe značajne poruke.
“One su od suštinskog značaja. Između ostalog, kao zajednička vrijednost svih građana Crne Gore, ali i kao inspiracija njenog istorijskog trajanja. U najkraćem, Njegoš je dao mnogo poeziji, filozofiji, dakle univerzalnom duhu, ali i svom narodu i Crnoj Gori - između ostalog, dajući ‘malenom ljudstvu’ smisao njegove istorije”, kazao je Lekić.
Poručio je da je, drugim riječima, najviše Njegoševim djelom Crna Gora dolazila do svijesti o samoj sebi, kao i da je to ispit koji se istorijski polaže i traje.
“S Njegošem - sigurno sa većim izgledom na uspjeh”, ocijenio je Lekić.
Bonus video:
