Crnogorska opozicija, predvođena Demokratskom partijom socijalista (DPS), malokrvna je, letargična i bez pravog plana o tome kako da se suprotstavi vlasti, pa bi zato prvi korak, kako bi došla u poziciju da joj se ozbiljnije odupre, trebalo da bude otvaranje za nove ljude i ideje, uz suočavanje s greškama iz prošlosti i odstranjivanje iz svojih redova simbola bivšeg trodecenijskog režima.
Da je stanje u opoziciji takvo i da je navedeno recept za njeno ozdravljenje, tvrde politički analitičari i predstavnici vanparlamentarnih opozicionih inicijativa. S druge strane, iz stranaka opozicije izričito odbacuju te kritike, poručujući da su relevantni i sposobni da donose promjene, ali da to, ipak, neće raditi nauštrb interesa države. Konkretno, trenutno najvažnijeg - ulaska Crne Gore u Evropsku uniju (EU).
Dio javnosti, blizak opozicionom polu političke scene, sve češće proziva te partije, ocjenjujući da ne rade ništa konkretno, te da im se sva taktika djelovanja zasniva na očekivanju da će ih Pokret Evropa sad (PES) premijera Milojka Spajića - pozvati u vlast. A za sve to vrijeme, tvrde, svoje pozicije u sistemu, zahvaljujući takvoj opoziciji, učvršćuje šef parlamenta i jedan od lidera nekadašnjeg Demokratskog fronta (DF), Andrija Mandić.
Kritika je bilo i u posljednjim danima 2025. godine, kad je DPS, kao dio vlasti u Budvi, podržao izglasavanje budžeta te opštine kojim je predviđeno da se Srpskoj pravoslavnoj crvki (SPC) odobri donacija od milion eura za izgradnju hrama, dok je Evropski savez, koji je takođe dio tamošnje lokalne samouprave, bio uzdržan.
Zarobljeni nasljeđem
Docentkinja na Univerzitetu “Donja Gorica” Nikoleta Đukanović, rekla je “Vijestima” da opozicija djeluje inertno, bez energije i stvarnog plana, te da često pristaje na kompromis s vlastima u trenucima kad bi trebalo da pokaže otpor. Primjer za to je, kaže, ljetošnje učešće u izbornim reformama koje su, na kraju, sprovedene suprotno interesima građana. Pod tim misli na podršku rješenju da svi lokalni izbori budu održani istog dana 2027, zbog čega je nekim samoupravama produžen mandat, pa je time brojnim građanima (oko 234.000 njih) do tada uskraćeno pravo glasa.
“Opozicija se ponaša kao da vjeruje da će prirodnim slijedom doći na vlast na narednim izborima, a ne kroz stvarnu političku borbu, izgradnju povjerenja i artikulisanje alternative”, ocjenjuje Đukanović.
Ona navodi da se opozicija, umjesto da aktivno preispituje politiku vlasti, više oslanja na rad civilnog sektora, istraživačkih novinara i nevladinih organizacija, čiji se, tvrdi, izvještaji i podaci koriste selektivno i povremeno, i to najčešće bez ozbiljnog političkog praćenja. Dodatno, DPS je, prema njenim riječima, i dalje zarobljen narativima i strukturama bivšeg sistema, često više angažovan u negiranju odgovornosti za afere iz prošlosti, nego u projektovanju politike budućnosti.
“Lider opozicije, kao politička figura koja okuplja, artikuliše i vodi procese, faktički ne postoji. Iako je DPS formalno najjača opoziciona partija, ona nije uspjela da ponudi novo lice, ni novu ideju, a druge stranke opozicije nisu razvile kapacitete da preuzmu vodeću ulogu. To dodatno doprinosi utisku bezidejnosti i fragmentisanosti opozicione scene”, podvlači sagovornica.
Slično mišljenje ima i izvršni koorinator Građanske inicijative “21. maj” Rade Bojović, koji kaže da opozicija nije samo irelevantna i bezidejna, već i “školski primjer diskreditovane, malokrvne, sitnosopstveničke ili preneražene politike”.
DPS je, prema njegovim riječima, partija koja je ostala zarobljenik kompromitujućeg nasljeđa, nesposobna da se suoči sa uzrocima svog poraza, talac bivšeg lidera Mila Đukanovića i vezivnih interesnih grupa, “tragikomična u nastojanju da svoj opadajući kvantitet predstavi kvalitetom”, dok se, dodaje, ostale opozicione stranke “vuku na repu takvog DPS-a”, ili su, poput Građanskog pokreta URA Dritana Abazovića, “iskompromitovane političke grupe”.
Bojović tvrdi da takvoj opoziciji ne pomažu ni značajni materijalni i organizacioni resursi, ni preostala podrška deprimiranih birača, ni činjenica da protiv sebe imaju “diletantsku, niskointeligentnu i agenturnu vlast”.
“Naprosto, opoziciju vode neautentični, prevrtljivi i nepostojani političari ili zakulisni čuvari ličnog interesa, pritom ideološki i programski dezorijentisani i bez kuraži da raskrste sa svojom zaglavljenom politikom. Najveći domet svih opozicionih stranaka su pokušaji da se trgovačkim pogodbama dokopaju makar dijela državne ili lokalne uprave...”, konstatuje on.
Državni interesi i pad dviju vlada
Šef poslaničkog kluba DPS-a Andrija Nikolić odbacuje takve kvalifikacije, navodeći da je opozicija predvođena njegovom strankom - “državno odgovorna i sistemska”. Njihovi napori su, kaže, usmjereni na promjenu “loše vlasti”, ali još više na ostvarivanje državnih interesa. A ključni je, ističe, ubrzati učlanjenje u EU.
“Taj strateški cilj postavio je DPS... Zato i danas, kad smo u opoziciji, dajemo maksimalan doprinos da se članstvo u EU što prije dogodi. DPS je državotvorna stranka koja se nikad neće ponašati antisistemski i praviti dogovore na štetu države koju smo stvarali, radi kratkoročne političke koristi. U tom smislu, spremni smo da rizikujemo i par procenata podrške kako bi zadržali ozbiljnost i odgovornost prema nacionalnim interesima”, naglasio je on za “Vijesti”, dodajući da ne treba zaboraviti da je DPS, onda kad je procijenio da djelovanje vlasti ugrožava ustavni poredak - “poput situacije s neustavnom smjenom sutkinje Ustavnog suda (Dragana Đuranović)”, odgovorio blokadom Skupštine.
Na pitanje da li bi DPS pristao da uđe u Spajićevu Vladu, Nikolić je odgovorio da oni ne prihvataju “trule kompromise na štetu Crne Gore”. To su, tvrdi, pokazali i 2022. kad su, nakon 100 dana, srušili Abazovićevu Vladu čiji su dio bili.
“Ne jurimo da budemo vlast po svaku cijenu... Zainteresovani smo za snažnu i stabilnu proevropsku Vladu koja će imati jasan cilj, ozbiljan program i stručne ljude. Svi koji baštine antifašizam, građanski koncept i evroatlantsku orijentaciju mogu biti partneri. Ako takvih trenutno nema, spremni smo da usavršavamo naše djelovanje iz opozicije, sve dok na bude dovoljno zrelosti na političkoj sceni za dogovor u korist Crne Gore”, poručio je on.
S kritikama na račun opozicije nije saglasan ni predsjednik Socijaldemokrata (SD) i jedan od lidera Evropskog saveza Damir Šehović, koji je rekao da ona danas djeluje u znatno složenijem političkom ambijentu nego ranije, i da to ne znači da je slaba ili bezidejna.
“Naprotiv, u posljednjih pet godina srušene su dvije vlade (osim Abazovićeve, i vlast Zdravka Krivokapića), što je slučaj bez presedana u savremenoj crnogorskoj političkoj praksi i najbolji pokazatelj političke relevantnosti opozicije. Ova vlast vrlo dobro zna da se suočava s opozicijom koja ima kapacitet da mijenja političku realnost i koja će, na prvim narednim parlamentarnim izborima, smijeniti i treću vladu”, saopštio je Šehović redakciji.
I on tvrdi da SD ne interesuje ulazak u aktuelnu izvršnu vlast.
“Jer da smo to htjeli, već bismo bili dio te vlade. Podsjetiću da smo bili jedini politički subjekti koji su do kraja ostali u opoziciji Abazovićevoj Vladi, iako smo i tada imali ponude da uđemo u vlast. Ne ulazimo u rekonstrukcije i ne legitimišemo pogrešne politike. Ovu vlast treba smijeniti, a ne šminkati”, istakao je Šehović.
Prvo pred ogledalo
Poruke o rušenju “državno neodgovorne Vlade”, uz one o vanrednim parlamentarnim izborima, bile se učestale početkom 2025, ali su se značajno smanjile nakon što DPS, uprkos svojim velikim očekivanjima, nije u aprilu uspio da dođe do vlasti u Nikšiću. Takav opozicioni narativ gotovo je iščeznuo poslije dogovora da svi lokalni izbori budu 2027, kad će biti i državni.
Jesu li ta dva događaja razlog letargije opozicije, tj. činjenice da je splasnula jačina njenih napada na vlast i da jedva da ima ozbiljnijih opozicionih inicijativa? U protekloj godini bilo ih je nekoliko, ali su neslavno završile - neuspješna smjena Mandića, propala interpelacija o radu potpredsjednika Vlade Alekse Bečića, neprimjenjivanje preporuka Venecijanske komisije o slučaju Đuranović...
NE PROPUSTITE
Nikoleta Đukanović i Rade Bojović odgovaraju na to pitanje odrično. Navodeći da bi izbori 2027. trebalo da budu alarm za opoziciju - jer su stranke vlasti već počele ozbiljne pripreme za taj ciklus - Đukanović kaže da je uzrok pasivnosti opozicionih stranaka u nedostatku inicijative, političke ozbiljnosti i spremnosti da se suoče s trenutnim izazovima.
“Opozicija se ponaša defanzivno, kao da nema hrabrosti da se jasno suprotstavi vlasti, niti da preuzme odgovornost za sopstvenu prošlost”, dodaje ona.
Bojović ocjenjuje da su “bivše suverenističke stranke”, “nakon glupog i zasluženog poraza na izborima 2020”, doživjele mentalni, etički i kadrovski slom, uz potpunu zbunjenost okolnostima u kojima su se našle.
“Umjesto radikalne transformacije, nove programske politike i uklanjanja svih ljudi koji su bili simboli bivšeg režima i niza kompromitujućih afera, opozicija se pretvorila u glistu na monsunskoj kiši. Posljedica toga je što i nakon pet godina imamo rastrojenu opoziciju, koja do podne grozničavo razmišlja hoće li još neko od njihovih biti pritvoren, a od podne već liči na izdušeni balon”, kazao je on listu.
Upitan šta bi konkretno DPS, kao najjača opoziciona stranka, trebalo da uradi da se trenutno stanje u opoziciji promijeni, Bojović odgovara sve rade pogrešno, imajući u vidu “izgubljeni legitimitet i bijeg od sopstvenog lika u ogledalu”, te dodaje da opoziciji ne može pomoći ni to što je vlast “zbir umišljenih, petokolonaških, populističkih i provincijalnih stranaka i pojedinaca”.
“U očima većinske javnosti DPS je samo oronuli nastavak iste politike, Đukanovićeva pokrivalica i nepoželjna alternativa. Ostatak opozicije djeluje samo kao pomoćni ešalon DPS-a, ili je giljotiniran od epizodnog premijera omiljenog kod velikosrpskih popova i beogradske nacionalističke čaršije (Abazović). Tako da je iluzorno očekivati promjenu tzv. taktike ili volšebni politički maskenbal koji bi očudotvorio ovu opoziciju”, ocjenjuje sagovornik, poručujući da bi samo radikalne kadrovske, programske i organizacione promjene, “uključujući i promjenu naziva”, mogli uozbiljiti opoziciju.
Đukanović navodi da opozicija neće dobiti “novu vjerodostojnost” sve dok DPS ne napravi jasan rez sa svojom prošlošću - i kadrovski i programski. Rukovodstvo te stranke se promijenilo, ali neki komentatori tvrde da se i dalje vidi sjenka bivšeg dugogodišnjeg lidera Mila Đukanovića...
“Zato bi prvi konkretni korak bio: jasno suočavanje s greškama iz prošlosti, uključivanje novih ljudi van starih partijskih krugova i izgradnja politika koje odgovaraju na aktuelne potrebe građana, a ne na očekivanja partijskih struktura iz prethodnih decenija”, naglašava ona.
“Vijesti” su u više navrata pisale da funkcioneri DPS-a govore da je ta stranka griješila dok je vladala, ali ne precizirajući kako.
Ogoljeni odnosi u vlasti
Andrija Nikolić i Damir Šehović tvrde da opozicija nije “povukla ručnu” nakon nikšićkih izbora i da su prijevremeni državni izbori i dalje na stolu.
“... Oni su uvijek opcija. Ipak, trenutna parlamentarna većina se održava međusobnom trgovinom i neprincipijelnim dogovorima koji za cilj imaju lične, porodične i partijske benefite nosiocima vlasti. Moglo bi se reći da su Spajić i Mandić danas u ravnoteži političke nemoći”, rekao je Nikolić.
Šehović konstatuje da dogovor o objedinjavanju lokalnih izbora predstavlja demokratski iskorak, a ne povlačenje opozicije, i da to ne znači davanje legitimiteta državnoj vlasti do 2027.
“Naprotiv, učinićemo sve što je politički i demokratski moguće da ova vlast padne što prije”, tvrdi on.
Sagovornici “Vijesti” iz DPS-a i SD-a kažu da ne smatraju neuspjehom to što nekoliko opozicionih inicijativa nije “prošlo” u 2025. Ocjenjuju da time nije uzdrmana opozicija, već da su ogoljeni odnosi unutar vlasti.
“Pokazale su strah dijela parlamentarne većine da se suprotstavi Mandiću i razotkrile one koji se predstavljaju kao evropski i građanski, a u praksi djeluju kao njegova produžena ruka. Građani su tada jasno vidjeli ko zaista vodi ovu vlast, a ko samo glumi korektiv...”, navodi Šehović.
Podsjećajući da je opozicija, po definiciji političkog života, u manjini, Nikolić kaže da opozicione inicijative, samim tim, veoma rijetko imaju prohodnost u parlamentu, te da se stoga ne može govoriti o neuspjehu ukoliko ne prođe neki njen predlog.
“Mandić je u Skupštini izabran s glasovima 49 poslanika, dok je na glasanju o njegovoj smjeni dobio podršku svega četrdesetjednog, što je značajno okrnjilo legitimitet predsjednika parlamenta. Sve to možemo okarakterisati kao ograničeni uspjeh opozicije”, poručuje sagovornik.
Nove snage
Ako je stanje takvo kakvo jeste, kakvi su potencijali ovakve opozicije? I da li je moguće da dođe do neke vrste njenog ukrupnjavanja? Rade Bojović ocjenjuje da su jedina vjerodostojna opozicija aktuelnoj vlasti nestranačke građanske inicijative, alternativne političke grupe, kritičke nevladine organizacije, nezavisni privatni mediji, slobodoumni pojedinci, razočarani građani i dio privatnog biznisa “koji je žrtva nekvalifikovane i selektivne ekonomske politike”. Njih, prema njegovim riječima, treba objediniti jer je, tvrdi, izvjesno da bi na predstojećim izborima takva lista osvojila ne manje od 15 odsto glasova.
“Ili, da budem precizniji - potrebna je radikalna antipartitokratska i proevropska lista nadahnuta lijevim i liberalnim idejama, motivisana pravednom i antikoruptivnom politikom, posvećena oporavku ekonomije, socijalnoj stabilnosti i jačanju javnog zdravstva, zaštiti životne sredine, revitalizaciji urbanog i ruralnog prostora, antifašističkim praksama i sekularizmu...”, kaže on.
Upitan da li bi na opozicionoj sceni nešto mogle da promijene partije čije se formiranje nagovještava, odnosno ne isključuje - stranka šefa države Jakova Milatovića, prvog čovjeka Budve Nikole Jovanovića, bivšeg poslanika DPS-a Nikole Janovića, Bojović odgovara da bi to bile još samo jedne u nizu stranaka koje bi manje ili više podsjećale na ovo što se već vidi na političkoj sceni.
Nikoleta Đukanović kaže da sad ne vidi realan prostor za ozbiljno ukrupnjavanje opozicije, ali da ostoji ogroman politički prostor za nove građanske inicijative i političke platforme, posebno među nezadovoljnim biračima dosadašnjih partija, bilo da su u pitanju stare (DPS i bivši DF), ili nove strukture koje su pokazale stare obrasce djelovanja (PES, Demokrate i GP URA).
“Apstinencija i politički cinizam rastu jer građani ne vide razliku između vlasti i opozicije...”, napominje ona.
Govoreći o mogućim novim partijama, sagovornica kaže da Milatović nema politički potencijal jer nije uspio da iskoristi poziciju predsjednika, niti ogromnu podršku koju je dobio na izborima (preko 220 hiljada glasova), a da Janović može imati određeni potencijal zato što je tokom mandata u parlamentu pokušavao da se distancira od starih praksi i nastupi s više integriteta.
Iz opozicije ne odgovaraju direktno na pitanje šta treba da urade da bi uzdrmali aktuelnu vlast, što im ne polazi za rukom. Damir Šehović kaže da je partija koju predvodi već preuzela odgovornost i da je formiranjem Evropskog saveza (u kom su još Socijaldemokratska partija i Liberalna partija) pokazali da opozicija može da se ukrupni, organizuje i djeluje strateški, a ne stihijski.
Kad je riječ o potencijalnim novim političkim akterima, Šehović podvlači da svako ko vjeruje da može doprinijeti opozicionoj borbi ima pravo da se politički organizuje, ali da političke promjene ne zavise od broja novih stranaka, već od snage i jasnoće alternative.
Ne licitirajući šta bi mogle da promijene eventualne nove partije, Andrija Nikolić poručuje da se vara onaj ko misli da samo politika može pripremiti teren za neophodne političke promjene. On kaže da se mora probuditi šira intelektualna zajednica, čiji je značajan dio pasiviziran.
“Poštovanje za onaj mali broj odvažnih novinara, kolumnista, satiričara i intelektualaca, koji se usuđuju da dignu glas protiv anomalija... Crnogorska akademija nauka i umjetnosti ima naučnu i moralnu obavezu da pokaže da prošlost nije nebitna, i da se nad njom ne smiju vršiti nenaučne i političke zloupotrebe... Zato o uspjehu na narednim izborima ne bih govorio samo iz optike aktuelne opozicione politike, već iz nešto šire perspektive”, zaključio je Nikolić.
Zabluda da se s Mandićem ne može u EU
Skupa s opozicionim narativom da aktuelna vladajuća većina ne može uvesti Crnu Goru u EU, ide i onaj da se u tu zajednici ne može ući s Andrijom Mandićem u vlasti.
Nikoleta Đukanović i Rade Bojović ocjenjuju da je riječ o zabludi.
“Ne bih rekla da samo opozicija živi u toj zabludi, već značajan dio građana u Crnoj Gori još vjeruje da je članstvo u EU nespojivo a akterima iz devedesetih koji danas čine vlast. I to vjerovanje nije bez osnova. Međutim, realnost se mijenja... Vidimo da i unutar same Unije postoje ozbiljna demokratska odstupanja... i da EU u slučaju Zapadnog Balkana sve češće razmatra geopolitičke, a ne reformske argumente”.
Zato, prema riječima Đukanović, EU danas pokušava da pronađe mehanizme da amortizuje negativne uticaje koje akteri kao što je Mandić mogu imati po evropski sistem vrijednosti, ali istovremeno ostaje otvorena za scenario u kom čak i takvi lideri formalno vode zemlju ka članstvu.
“U tom smislu, opozicija mora da odluči - hoće li i dalje biti pasivni posmatrač procesa u kom vjeruje da EU neće dozvoliti određene aktere, ili će se sama ozbiljno uključiti u borbu za standarde i vrijednosti”.
Bojović navodi da je Mandić mnogo veći problem za Crnu Goru nego za Brisel, i da će “evrobirokrate gledati da u narednih pet godina uguraju Crnu Goru u EU s Mandićem ili bez njega”.
“Tako da je u zabludi svako ko misli da je Mandić nepremostiva prepreka za ulazak Crne Gore u EU...”
Bonus video:
