Hrvatska diplomatija je plod čiste frustracije, a zajebavanje Crne Gore jedini je način da Zagreb sebe doživi kao “Zapad”, jer realnome Zapadu neprestano liže stopala, poručio je splitski novinar Viktor Ivančić.
On je u intervjuu “Vijestima” rekao da aktuelna hrvatska vlast ne može da pobjegne od svoga karaktera, a to je, što se Crne Gore tiče, prema njegovim riječima, karakter sitnog šibicara i ucjenjivača, pozdravljen s bilo kakvom dosljednošću.
“Prema takozvanom Zapadu, pak, službena Hrvatska se postavlja kao bespogovorni poltron, poltron na kvadrat, i onda nadmeno očekuje isto takvo poltronstvo od onih za koje je ona, tobože, ‘Zapad’”, naveo je Ivančić.
Osnivač i urednik nekadašnjeg čuvenog splitskog nedjeljnika “Feral Tribjun” (Feral Tribune) konstatovao je i da je još od vremena kad je na vlasti u Hrvatskoj bio Franjo Tuđman - “reafirmacija ustaštva praktično državni projekat”.
Međutim, Ivančić je napomenuo da je Hrvatskoj više onih kojima se gadi “Endehazija” i ustaštvo, nego onih koji je veličaju, ali i da je ta većina godinama bila ćutljiva i pasivna, zbog straha, oportunizma ili nečega trećeg.
Osvrnuo se i na današnje stanje medija, rekavši da razvoj informativne industrije ide ka tome da mediji opstanu, a da se istinsko novinarstvo iz njih progna, ili zadrži u minimalnoj mjeri, u dekorativne svrhe.
“Ima izuzetaka, dakako, ali generalni smjer je takav. Ako uspije da preživi, pošteno novinarstvo će se preseliti na medijsku marginu i tamo stvarati džepove otpora”, poručio je on.
Normalizacija ustaštva u Hrvatskoj, fenomen na koji upozoravate posljednjih nekoliko godina, odavno se, moglo bi se reći, nije tako jasno manifestovao kao 2025: Tompsonov koncert pred pola miliona ljudi u Zagrebu uz ikonografiju i pokliče iz doba NDH, skup u Saboru na kom su negirani zločini u Jasenovcu, prekidanje programa Dana srpske kulture u Splitu, protest navijača FK Hajduk zbog hapšenja osoba koje su učestvovale u tom incidentu... Je li, kako izgleda sa strane, Tompsonov koncert, kom je prisustvovao dio tamošnjeg državnog vrha, na neki način bio pogonsko gorivo za ostale pomenute događaje?
Tompson je više simptom, nego uzrok. Istina je da su nakon njegovog koncerta otpušteni ventili, njime je poslana poruka da je odsad dopušteno i ono od čega se do juče zaziralo. Međutim, mnogo je zaslužnijih od Tompsona za fašizaciju Hrvatske, on je tek korisnik takvoga stanja, parazit.
Još od Tuđmana, pod čijom vlašću je srušeno preko 3.000 partizanskih spomenika, a uklonjeni su i skoro svi nazivi ulica koji su imali veze s antifašističkom borbom, reafirmacija ustaštva je praktično državni projekat.
Tuđman je ustrojio Hrvatsku kao neku vrstu invalidne NDH (Nezavisne države Hrvatske), kao što je i sam bio invalidni diktator, jer je protiv svoje volje morao trpjeti parlamentarne izbore i slične gnjavaže. Danas je to zaokruženo sklapanjem koalicijske vlasti između HDZ-a (Hrvatske demokratske zajednice) i Domovinskog pokreta, koji je zapravo tek nešto radikalniji ogranak HDZ-a. Otkad je instaliran u mejnstrim, Tompsonova je uloga da proširi glas kako više nema razloga za mimikriju i skrivanje.
Koliko je opasno sve navedeno što se dešavalo, kuda može da odvede Hrvatsku, može li mu se stati nakraj, ukoliko da - kako, a ako ne - zašto?
Za Hrvatsku je to stanje opasno već 35 godina, samo što je sada bolja vidljivost na horizontu, oduvane su neke magle, skinute su neke maske, a golo nasilje postaje sve prihvatljiviji oblik “političkog djelovanja”. Suština je u tome da politički ekstremizam boravi na vlasti, a pritom se lažno predstavlja kao “desni centar”. Odatle se diktira normalizacija abnormalnog, pa će, na primjer, Sabor poslužiti kao mjesto s kojeg će se lansirati “naučni dokazi” o tome da je Jasenovac bio neka vrsta toplica, a ne logor smrti.
Rješenje bi, naravno, bilo u skidanju HDZ-a s vlasti, uz uslov da garnitura koja dolazi poslije radikalno odbaci nacionalističku matricu, koja je do srži zatrovala ovo društvo. Dakle da bez milosti desakralizira sadašnji fond svetinja, poput države, nacije, branitelja, “Domovinskog rata”… a ne da puca sebi u noge nuđenjem nekih “prihvatljivijih” ili “građanski uljuđenijih” verzija patriotskog postrojavanja. Današnja Hrvatska, na žalost, nema takvu opoziciju.
Kakav su efekat imali marševi protiv fašizma na kojima se, u četiri grada Hrvatske, okupilo hiljade ljudi? Da li se na toj osnovi može graditi neka politička platforma koja će se organizovanije suprotstavljati vladajućem establišmentu koji, kako tvrdite, aktivno sprovodi ustašizaciju Hrvatske?
Realno govoreći, u Hrvatskoj je više onih kojima se gadi “Endehazija”, nego onih koji je veličaju. Ta većina je, međutim, svih ovih godina bila ćutljiva i pasivna, zbog straha, oportunizma ili nečega trećeg. Antifašistički marševi su pokazali da ta ćutnja više nije nešto na što se može sa sigurnošću računati. I to budi neku nadu. Stanje je takvo da striktno političko profiliranje nije niti nužno, građani se po mome mišljenju trebaju okupljati na najširoj, takoreći higijenskoj osnovi - nemojmo dopustiti da nam zemlju zagađuju crnokošuljaši!
Kako objašnjavate to što Hrvatska - uprkos tome što joj Podgorica nekim svojim potezima daje za pravo - blokira Crnu Goru u pregovorima s Evropskom unijom (EU), iako su vaši zvaničnici poručivali da nikome neće uraditi ono što je njima Slovenija dok su pregovarali s Briselom? Pritom, Zagreb traži rješavanje “spornih” bilateralnih pitanja o kojima je ćutao za vrijeme bivše crnogorske vlasti, kad je većina tih pitanja otvorena...
Niste valjda očekivali od ovakve hrvatske vlasti da vodi principijelnu vanjsku politiku? Ona ne može uteći od svoga karaktera, a to je - što se Crne Gore tiče - karakter sitnog šibicara i ucjenjivača, pozdravljen s bilo kakvom dosljednošću. Prema takozvanom Zapadu, pak, službena Hrvatska se postavlja kao bespogovorni poltron, poltron na kvadrat, i onda nadmeno očekuje isto takvo poltronstvo od onih za koje je ona, tobože, “Zapad”.
Hrvatska diplomatija je plod čiste frustracije. Zajebavanje Crne Gore jedini je način da Hrvatska sebe doživi kao “Zapad”, jer realnome Zapadu neprestano liže stopala. U tome smislu nema racionalnog razloga da uopšte postoji nešto poput Ministarstva vanjskih poslova.
Cijeli taj mnogoljudni pogon mogao bi da se zamijeni mejl adresom na koju će pristizati direktive iz Brisela i Vašingtona. Ako odatle dođe naredba da se Crnoj Gori prestanu podmetati klipovi, tako će i biti.
Odnosi dviju država najviše su se zaoštrili krajem juna 2024, kad je crnogorski parlament usvojio rezoluciju o genocidu u Jasenovcu. Bez obzira na to što je donošenje tog dokumenta bilo jasno politički instrumentalizovano i što je on usvojen kao odgovor na rezoluciju Generalne skupštine UN-a o genocidu u Srebrenici, je li buka koja je zbog toga nastala u hrvatskoj vlasti, predvođenoj HDZ-om, možda manje bila posljedica brige zbog političke zloupotrebe i “trgovine” žrtvama Jasenovca, a više zbog toga što se riječ “genocid” našla uz imenicu “Jasenovac”? Hrvatski šef diplomatije Gordan Grlić Radman nije u martu u intervjuu “Vijestima” odgovorio na pitanje smatra li Zagreb da je režim NDH izvršio genocid...
Jeste, Grlić Radman i društvo svim silama nastoje da zaštite NDH od optužbi da je sprovodila genocid, mada je to nepobitna činjenica. Ali Rezolucija o genocidu u Jasenovcu ima vrlo sličnu političku namjenu, s tim što se nastupa iz mučeničke perspektive. Žrtve u rukama političara su goli resurs. To je zgodan primjer kako se odurni revizionizam i žrtvoslovna pornografija solidarno ispomažu i kako među njima zapravo nema bitne razlike.
“Krečenje” istorije, bliže i dalje, proces je koji nije zaobišao nijednu bivšu jugoslovensku republiku, pa se stoga postavlja pitanje - kako vidite rezultate tzv. suočavanja s prošlošću?
U Splitu, gradu u kom živim, prije nekog vremena podignut je spomenik pred ulazom u vojnu luku Lora. U Lori je tokom rata djelovao mini-logor u kom su mučeni i ubijani ratni zarobljenici i civili srpske nacionalnosti, među njima i ljudi koji su u Splitu živjeli decenijama, a spomenik je dignut vojnoj jedinici koja je delegirala logorske čuvare, mučitelje i ubice.
Pritom je javnost preko par nezavisnih medija bila dosta iscrpno obaviještena o onome što se u Lori zbivalo. Eto, takvo je to suočavanje s prošlošću, kad ga režira država. Ne radi se niti o pukome poricanju, jer poruka koja se tim spomenikom šalje računa na kolektivni cinizam - vrlo dobro znamo kakvi su se zločini ovdje dogodili, ali na nivou zajednice to tretiramo kao herojsko djelo.
Zašto su ti rezultati takvi kakvi jesu? Teodor Adorno rekao je da bi “suočavanje s prošlošću” bilo uspješno “tek kad bi se otklonili uzroci prošlog”. Zašto se oni otklanjaju teško ili se, najčešće, uopšte ne otklanjaju?
Da bi se “otklonili uzroci prošlog”, po Adornovoj preporuci, potrebno je da se u tome prošlom prepozna nešto loše, ali ako se u prošlom vidi samo ono što nam služi na čast, čime se možemo ponositi, što je djevičanski čisto, tada je i “otklanjanje uzroka” ne samo besmislena, nego i neprijateljska rabota. Da bi se to postiglo prošlost mora biti konzumirana u formi mita, i to takvoga mita koji će se svakim svojim detaljem udvarati sadašnjosti.
Danas je u Hrvatskoj Franjo Tuđman, na primjer, mnogo omiljeniji nego prije dvadeset godina, kad takođe nije bio živ. Sada ga diže u nebesa čak i parlamentarna ljevica, iako ga nekad nije mogla smisliti. Čovjeku smrt očito prija, što je duže mrtav za Hrvate je sve bolji i bolji, i vidimo kako konkretna istorijska ličnost - bez sumnje satrapska - putuje na svoje mitsko prijestolje utemeljitelja države. Aktuelna slika velikana nema više nikakve veze s nekadašnjim stvarnim autokratom.
Ili, recimo, prije četvrt stoljeća hrvatski je parlament usvojio dokument pod nazivom Deklaracija o Domovinskom ratu. Mada svojim sadržajem predstavlja bezočnu laž, i mada to svi znaju, usvojena je jednoglasno. Danas se vodi ozbiljna debata o tome da se Deklaracija stavi pod zakonsku zaštitu, to jest da svako ko izjavi nešto suprotno od onoga što u njoj piše - na primjer da je Hrvatska vodila agresorski rat u Bosni i Hercegovini - bude podložan krivičnom progonu i zatvorskoj kazni.
To bi bio interesantan rasplet, kakvoga se ne bi postidio ni (Josif) Staljin - da se službeni mit, svjesno iskrivljena interpretacija prošlosti, pretvori u zakonsku obavezu.
Koliko je realna opasnost da se narodi na ovim prostorima “suoče s prošlošću” na način da im se ona ponovi? Jesu li paralele s devedesetim godinama prošlog vijeka na mjestu ili su pretjerane? Molim Vas da napravite poređenje između tog i ovog vremena.
Ne samo da su paralele na mjestu, nego su i neizbježne, jer se sve vrijeme i radi o nastojanjima da se ratni antagonizmi zadrže i brižno njeguju u mirnodopskim okolnostima. Rat je završio zato da ne bi prestao, to je prećutni kredo većega dijela političkih elita u našim zemljama.
Danas, trideset godina po formalnom okončanju rata, za obožavatelje Tompsona ne može se reći da egzistiraju u stvarnome miru, barem ne toliko da bi se s njime srodili. Oni žive u permanentnom stresu poslijeratnog ratnog stanja, koje je istovremeno i predratno, jer je žudnja za obračunom s prokletim neprijateljem odviše snažna da puška ne bi bila u blizini. Jednom je (Peter) Sloterdijk fašizam lakonski opisao kao “odbijanje mogućnosti demobilizacije”. To mi se čini uvjerljivim.
Da li su mediji među najodgovornijima za hronične bolesti ovih društava? Kakvi su oni danas i zašto su u velikoj mjeri servisi vlasti i krupnog kapitala (što dođe jedno te isto)?
Većina vodećih medija danas su praktično dio vladajućih aparata, tako da im pripada odgovornost kakvu već mogu nositi “depadanse” za pranje mozga. Pravila igre uređena su tako da su informativni mediji potpuno zavisni o moći novca, a novac je, kao što znamo, pod političkom prismotrom. Bojim se da to zmijsko klupko više nije moguće razmrsiti, a nisam siguran ni da se vrijedi truditi. Izlaze treba tražiti izvan glavne struje, igrati po drugim pravilima.
Jesu li mediji sami najviše zaslužni za to gdje su danas?
Jesu, naravno. No čini mi se da je stvar nešto složenija. Naime, koliko god to izgledalo paradoksalno, interesi onoga što sebe naziva informativnom industrijom i interesi profesionalnog novinarstva više nisu podudarni. Naprotiv, oni su sve češće i sve više sukobljeni.
Za masovne informativne medije novinar u tradicionalnom smislu riječi postaje balast, nepotrebni višak, sumnjiva stavka u bilansima, a umjesto njega preferiraju “proizvođača sadržaja”, koji je daleko jeftiniji, koji štanca mnogo veću količinu površnoga štiva, koji bez propitivanja prepisuje i prosljeđuje ono što mu dostavljaju PR agencije, i koji eventualnom kritičnošću ne izaziva nelagodu i ne stvara probleme.
Razvoj informativne industrije, dakle, ide ka tome da mediji opstanu, a da se istinsko novinarstvo iz njih progna, ili zadrži u minimalnoj mjeri, u dekorativne svrhe. Ima izuzetaka, dakako, ali generalni smjer je takav. Ako uspije da preživi, pošteno novinarstvo će se preseliti na medijsku marginu i tamo stvarati džepove otpora.
Ukoliko je, kako ste rekli, slobodno tržište najbolji ambijent za propast novinarstva, šta je najbolji za vraćanje uloge kakvu je imalo u vrijeme kad ste počinjali da se bavite ovim poslom, bez obzira na tržišni ambijent?
Ne bih se baš, što se tretmana struke tiče, rado vratio u ono vrijeme. Počeo sam profesionalno da pišem u osamdesetima i odmah zaradio dvije tužbe za “podrivanje ustavnopravnog poretka” od kojih je svaka podrazumijevala tri godine zatvora… Ali ipak su novine, u prosjeku, bile bolje nego sada.
Danas bi nekakva utopijska varijanta bila da se profesionalno novinarstvo tretira kao javno dobro, da njegova sudbina nije uslovljena voljom kapitala i političke vlasti. U okolnostima svežderskog kapitalizma to se, naravno, ne može dogoditi, što znači da će vodeći medijski pogoni i dalje prosipati parole o istini i pravdi, a biti u službi bogatih i moćnih.
Da naša “liberalno-demokratska” društva žive u skladu sa svojim proklamacijama, pošteno informisani građanin bio bi osnova svega. Ako on to nije - a nije! - postaje poželjna vrsta socijalnog bogalja kojim je lako manipulisati. Dakle, idealan birač.
U eseju “Zašto ne pišem ili izvještaj sretnog zamorca”, objavljenom 2009, objasnili ste zašto Vam nije bilo dozvoljeno da objavljujete u riječkom “Novom listu”, čiji ste bili zaposleni. Zašto, međutim, pišete? Boris Dežulović pita se kakva je svrha toga ako 40 godina objavljuje jedan te isti tekst, a ništa se ne mijenja... Jeste li se ikad zapitali isto?
O smislu pisanja pitam se neprestano, doslovno prije svakog teksta. A otkad sam nakupio neke godine još i samo pitanje postaje besmisleno, jer - više i ne znam raditi ništa drugo.
EU - veliki budžet i administracija za servisiranje velike fikcije
Vlada Crne Gore obećava građanima učlanjenje u EU 2028, na šta je stavila sve “karte”. Hrvatska je dio te zajednice od 2013. Kakvo je Vaše iskustvo življenja u EU, i po čemu se razlikuje od vremena dok Hrvatska nije bila tu?
Hrvatska danas nije ništa bolja zemlja nego prije 2013. Naprotiv, mračnija je, opskurnija i siromašnija duhom, po uzoru na maticu Evropu. Ali zato Tompson slobodnije diše. Nakon što je sahranila vlastite ideale, Evropska unija svela se na veliki budžet i veliku administraciju koji servisiraju veliku fikciju.
Treba čitati dobre knjige
Je li moguće danas informisati se iz medija? Ako je nekad za informisanje trebalo, kako je govorio Igor Mandić, “čitati između novina”, šta treba raditi danas?
Danas, po mome mišljenju, treba čitati dobre knjige.
Bonus video:
