Savremeni svijet sve više liči na onaj iz djela Kafke, Orvela i Hobsa: međunarodno pravo često ostaje tek slovo na papiru, laž se proglašava istinom, a sila jačih potiskuje slabije, ocijenio je slovenački sociolog i politikolog Rudi Rizman.
On, u intervjuu “Vijestima”, objašnjava gdje se to najjasnije vidi, šta u takvom poretku mogu male države poput Crne Gore i zašto su Evropska unija i Ujedinjene nacije, uprkos slabostima, i dalje ključna brana “zakonu jačeg”.
Smatra da je Amerika sigurno krenula autoritarnim putem, dok neofašističke i neonacističke ideje i politike napreduju i u nekim velikim evropskim državama.
Poručuje da je vrijeme za rađanje novih političkih elita koje će moći uz podršku građana zaustaviti retrotopiju njihovih društava, koja je svaki dan sve očiglednija.
Ističe da ništa, a posebno retrogradni autoritarni režimi, nije vječno i da iskustvo nesvrstane politike nekadašnje Jugoslavije je sigurno akumulirano u kolektivnom pamćenju ljudi i može osnažiti države nasljednice.
Nedavno ste rekli da je savremeni svijet “kombinacija Franca Kafke, Džordža Orvela i Tomasa Hobsa” i da međunarodno pravo danas često funkcioniše samo na papiru, dok moćnici pišu pravila po svojoj volji. Šta, konkretno, pod tim mislite, i gdje se i kako u današnjoj globalnoj politici najjasnije ogledaju Kafka, Orvel i Hobs?
Za razumijevanje onoga što se danas u svijetu događa nužno je čitati ove autore. Ljudska istorija poznaje malo predaha u kojima su vladali mir, demokratija, ljudska prava ili međunardno pravo. Danas se ponovo nalazimo u vremenu kojeg su odlično opisivali pomenuti autori. Kafka, na primjer, kako je u autoritarnim sistemima pojedincima oduzeta sloboda bez prave optužbe i dokazane krivice. Orvel piše o svijetu u kojem se laž proglašava za jedinu i pravu istinu. Hobs nas upozorava na društveno stanje koje u odsutnosti djelovanja i poštovanja pravne države liči na čopor vukova (homo homini lupus). Sve ovo možete danas vidjeti u Ukrajini, Gazi, ranije u Iraku, Libiji, Avganistanu, sjutra je moguće i u Venecueli. Slično je pratilo i raspad naše nekadašnje države - Jugoslavije.
Kad govorite o tome da međunarodno pravo postoji samo na papiru i da moćnici diktiraju pravila “igre”, šta onda male i institucionalno krhke države, poput Crne Gore, mogu da traže u takvom globalnom poretku?
Još od grčkog istoričara Tukidida znamo da moćne države potčinjavaju slabije. U njegovo vrijeme nešto nalik međunarodnom pravu nije ni postojalo, do toga je čovječanstvo došlo tek razvojem civilizacije, koja je, između ostalog, uključila uspostavljanje važećeg prava i normi među državama. Sve su to poništila oba svjetska rata, ali se ono opet vratilo poslije pomenutih ratova, najprije sa Društvom naroda, a potom i kroz Organizaciju ujedinjenih nacija (OUN), koje su utemeljene upravo na međunarodnom pravu.
Danas smo se ponovo našli u vremenu u kojem vlada moć velikih država nad slabijima i nad pravom. Gdje je izlaz za male države poput Crne Gore i moje Slovenije? Veliki italijanski mislilac Antonio Gramši ponudio je poznatu formulu o ‘pesimizmu intelekta’ i ‘optimizmu volje’, na koju se mogu osloniti i naše države. To jeste, ustrajati na aktivnoj ulozi OUN i poštovanju međunarodnih pravnih i moralnih normi. Na kratki rok je teško vjerovati da ćemo uspjeti, ali je drugačije na dugi ili srećom čak i na srednji rok. Budućim generacijama ne smijemo, zbog sadašnjosti, oduzeti vjeru u promjenu i nadu da će civilizacijske norme na kraju ponovo pobijediti.
Kako Vam, u tom smislu, izgleda EU, u koju želi da uđe Crna Gora? Da li je EU danas uopšte prostor zasnovan na pravima i nekim vrijednostima, kakvim ga vide male zemlje?
EU naravno nije idealna politička zajednica, ali je, gledano istorijski, nešto najbolje što je Evropa doživjela u istoriji kao socijalni, demokratski i miroljubivi projekat. Na tome treba ustrajati i danas kada se Evropska unija spolja suočava sa ratom u Ukrajini i unutra sa pojavama autoritarnih politika i pokušajima velikih država da uguše njene izvorne ideje. Male, stare i buduće države mogu svakako odigrati pozitivnu ulogu tako što će podržavati pomenute temeljne ciljeve Evropske unije, uz istovremeni zahtjev da EU razvije sopstvenu autonomnu geopolitičku snagu i aktivno podržava Ujedinjene nacije unutar širokog bloka država koje teže nezavisnoj ulozi na globalnoj sceni.
Ne vidim drugu alternativu za male i srednje države - u suprotnom, rizikuju da postanu vazalne žrtve velikih sila.
Šta su za Vas danas, u ovom i ovakvom svijetu, Ujedinjene nacije?
Ujedinjene nacije danas više ili manje odslikavaju pomenuto stanje, nadmoć velikih država nad malima. Ali ne treba potcijeniti ulogu meke moći (soft power) nad tvrdom (hard) u istoriji i politici, ovo se odnosi kako na ulogu pojedinaca, tako i države. Podsjetimo, prije svega, na (Vaclava) Havela, (Nelsona) Mandelu i Martina Lutera Kinga, i na siromašne države - Vijetnam, Avganistan i druge, koje velike i moćne države nijesu mogle pobijediti. Ili na sadašnji primjer Ukrajine, za koju je Rusija očekivala da će je zauzeti za nekoliko dana, ali ona već četiri godine ustrajava na svojoj odbrani. Isto bi se moglo dogoditi s Kanadom i Grenlandom u slučaju da sadašnji američki predsjednik zaista pokuša da Kanadu pripoji SAD kao 51. državu.
Postoji li danas stvarna demokratija u svijetu? Ako postoji, gdje je ima i kakva je njena budućnost? Šta mislite o Fukujaminoj tezi da je prošlogodišnja Trampova pobjeda na izborima u SAD - kraj liberalne demokratije?
Velika većina članica Evropske unije uživa demokratiju, naročito one iz Skandinavije. (Frensis) Fukujama je danas više u pravu, nego kada je pisao o ‘kraju istorije’. Amerika je sigurno krenula autoritarnim putem. To se često događalo u istoriji u državama s velikom kulturnom baštinom. Pomenuo bih zemlju Marksa, Getea, Šilera i drugih koju je 1933. godine ‘preuzeo’ diktator (Adolf) Hitler, ili Italiju, zemlju Dantea i renesanse, kojom je zavladao (Benito) Musolini. Nažalost, neofašističke i neonacističke ideje i politike u ovo vrijeme napreduju i u nekim velikim evropskim državama, na primjer u Njemačkoj, ili kod naših susjeda (Italija, Austrija). Sličnim autoritarnim putem je krenula i Mađarska pod vođstvom (Viktora) Orbana. Da li će se ovaj razvoj u Sjedinjenim Američkim Državama nastaviti i postati trajan - vidjećemo već na izborima naredne godine, odnosno na predsjedničkim izborima 2028. godine.
Prije nekoliko godina ste izjavili da će doći vrijeme kad će današnjim trampovima, putinima, erdoganima, orbanovima, vučićima i sličnima isteći njihova uloga “korisnih idiota” za interese velikog kapitala i kad će ih taj kapital “izbaciti”. Kad će, kako i zašto doći to vrijeme?
U to ne sumnjam. Plašim se samo razmjera ljudske i materijalne štete koju će, međutim, prouzrokovati do svog kraja. Rok trajanja zavisi od angažovanja progresivnih demokratskih snaga, to jest građana, javnih intelektualaca u kontekstu ekonomskih i političkih kriza, koje su već počele izbijati. Autoritarna politika sigurno erodira ekonomski razvoj i egzistencijalno ugrožava živote ljudi. Vrijeme je za rađanje novih političkih elita koje će moći uz podršku građana zaustaviti retrotopiju njihovih društava koja je svaki dan sve očiglednija. Toga smo već svjedoci i u našoj regiji. Kad dođe kraj Trampove autoritarne vladavine to će donijeti i političke ‘dividende’ u svijetu, u smislu zaokreta prema demokratiji u širim geopolitičkim prostorima i drugdje. Nijedna vladavina nije vječna, treba se sjetiti kako su završile vojne diktature u Čileu, Argentini, Grčkoj, Španiji i Portugalu.
Kako iskustvo bivše Jugoslavije utiče danas na odnose na Balkanu? Da li istorija pomaže ili odmaže prevazilaženju političkih i društvenih tenzija?
Ništa, a posebno retrogradni autoritarni režimi, nije vječno. Iskustvo nesvrstane politike naše bivše države je sigurno akumulirano u našem kolektivnom pamćenju. Kao takvo, ono može osnažiti i države nasljednice (Jugoslavije). Na primjer, pomenimo otpor fašizmu i nacizmu, Staljinu 1948. godine i uopšte vojnim paktovima - Varšavskom i NATO-u.
Koja ideja Vam je bliža - o cikličnosti ili neponovljivosti istorije na Balkanu?
Na neki poseban način, jedno ide sa drugim. Važno je da građani i naročito političke elite, poznaju istoriju i da iz nje štošta nauče. Vidjećemo kako će današnji političari i politike završiti u budućim istorijskim knjigama: da li na pravoj ili na pogrešnoj strani istorije. U istoriji Balkana akumulirane su brojne mudrosti - kako preživjeti i postaviti se na pravu stranu.
Crkva može govoriti o moralu, ali ne smije krojiti politiku
Kako tumačite snažnu ulogu religijskih institucija u političkom životu Crne Gore? Da li je to širi balkanski fenomen ili specifičnost ovog prostora?
Nemam problema s tim da se religijske institucije zauzimaju za određene moralne vrijednosti ili norme. Drugo je ako se one suprotstavljaju modernom načelu koje potiče iz francuske revolucije i odnosi se na poštovanje podjele između države i crkve. Naravno, to ne ugrožava slobodu opredjeljivanja za vjeru kao važan dio ljudskih prava, ali to ne podrazumijeva da se u unutrašnje odnose pojedinih država direktno miješa strana moć.
Tehnologija i AI nova egzistencijalna prijetnja, ako se ne regulišu
U svom nedavnom nastupu upozorili ste da digitalni svijet, uprkos potencijalu povezivanja, sve češće vodi u osamljenost i “informacijske mjehuriće”, te da algoritmi i vještačka inteligencija nisu neutralni, već oblikovani interesima moćnih aktera. Koliko je opasna kombinacija tehnološke kontrole i društvene ranjivosti, i šta to znači za sposobnost kritičkog mišljenja?
Kritičko mišljenje je prvo na udaru i ta činjenica sprečava da države, društva i odgovorni pojedinci pravovremeno spriječe opasne posljedice neregulisane informacione tehnologije. Na te opasnosti upozoravaju brojni veliki svjetski mislioci, kao što su nobelovac Džefri Hinton, jedan od ‘očeva’ vještačke inteligencije (AI), istaknuti izraelski istoričar Juval Harari i veliki lingvista i intelektualac Noam Čomski. Oni svi upozoravaju da smo svjedoci Pandorine kutije, koja vodi čovječanstvo u apokaliptične razmjere.
Da se razumijemo, informaciona tehnologija, posebno AI, donosi brojne praktične prednosti, ali ako se njen eksponencijalni i nezaustavljiv razvoj ne reguliše, ona može krenuti putem sličnim otkriću nuklearne energije - u pravcu egzistencijalnog ugrožavanja čovječanstva i planete. Svako tehnološko otkriće u istoriji nosi ambivalentne posljedice - i pozitivne i negativne. Zato je važno da čovječanstvo tehnološki razvoj usmjerava u pozitivnom pravcu. Nažalost, za sada to nije slučaj, a ostaje pitanje da li će uopšte ikada biti.
Danas bi ove činjenice morale da zabrinu svakoga: naročito porast depresije kod mladih koji koriste internet, instrumentalizacija informacionih tehnologija za proizvodnju laži u politici, kao i to da, umjesto da služe ljudima i društvu, one sve više služe stvaranju materijalnog bogatstva i političkog uticaja najbogatijih na planeti - u razmjerama bez presedana u istoriji.
Bonus video:
