SNP TRČI POČASNI KRUG

Sukob Milića i Damjanovića - kraj nekad najjače opozicione partije?

Utisak je da bi pokušaj oporavka SNP-a, za Milića ili njegovog nasljednika, ako podnese ostavku, predstavljao Sizifov posao
166 pregleda 0 komentar(a)
Srđan Milić, Aleksandar Damjanović, Foto: Arhiva "Vijesti"
Srđan Milić, Aleksandar Damjanović, Foto: Arhiva "Vijesti"
Ažurirano: 20.05.2017. 06:49h

Nigdje nebo nije bilo tmurno kao nad Socijalističkom narodnom partijom (SNP) prije 11 godina nakon poraza na referendumu o nezavisnosti Crne Gore i fijaska na parlamentarnim izborima nekoliko mjeseci kasnije.

Tada je vodeća opoziciona snaga i kolovođa očuvanja zajednice Crne Gore sa Srbijom osvojila, u savezu sa Narodnom strankom i DSS, 47,7 hiljada glasova, odnosno pojedinačno samo osam mandata, ostajući iza Srpske liste Andrije Mandića i Pokreta za promjene.

To je praktično označilo i kraj bipolarne političke scene godinama podijeljene između DPS-a i SNP-a u kojoj je samo LSCG uspjevao donekle držati glavu iznad vode.

Poslije raskola u partiji Momira Bulatovića i Mila Đukanovića i osnivanja, u februaru 1998.godine, SNP je na prvim izborima u maju te godine osvojio 124 hiljade glasova ili 29 mandata, dok je njen rival, savez “Da živimo bolje” DPS-SDP-NS pridobio povjerenje 170 hiljada građana Crne Gore, što je vrijedjelo 42 polanička mjesta.

Srđana Milića danas stranačke kolege predvođene Aleksandrom Damjanovićem nazivaju “grobarom” SNP-a, koji je na prošlogodišnjim oktobarskim izborima u okviru koalicije “Ključ” osvojio tri mandata, a pripadaju mu zasluge za nepoznat broj glasova u savezu sa URA i Demosom koji je pridobio 42 hiljade birača.

Zbog toga se postavlja pitanje da li SNP sada trči počasni krug devetnaestogodišnjeg opozicionog maratona na kojem je povremeno nailazio na teške prepreke koje su vodile do bolnih unutrašnjih lomova.

Momir platio ceh

Prvi veliki sukob potresao je u januaru 2001. godine, nakon odbijanja stranačke centrale da podrži za saveznog premijera predsjednika SNP-a Momira Bulatovića, koji je tako platio lojalnost Slobodanu Miloševiću.

SNP je na saveznim izborima godinu ranije lako osvojila 27 od 30 mandata predviđenih za manju članicu u saveznoj Skupštini jer je veći dio partija u Crnoj Gori bojkotovao savezne izbore. Taj rezultat stranci je obezbijedio da, i nakon smjene Miloševića, bude ključni politički partner novoj vlasti u Beogradu predvođenom DOS-om Zorana Đinđića.

Unutarstranački sukobi kulminirali na vanrednom kongresu u Bijeloj početkom 2001. godine, na kome je Predrag Bulatović, kao jedini kandidat, izabran za novog šefa. Glasanju nije prisustvovao Momir Bulatović, koji je u društvu direktora “Dana” Duška Jovanovića, bivšeg urednika TVCG Emila Labudovića, Nova Vujoševića i još 50-ak pristalica napustio Kongres, pri čemu je na izlasku došlo do verbalnog sukoba sa pristalicama novog stranačkog rukovodstva.

Smjena Momira Bulatovića obrazložena je navodima da je uoči septembarskih izbora 2000. bez konsultacija sa stranačkim kolegama ušao u koaliciju sa SPS-om i JUL-om u Podgorici, zbog čega je ta partija izgubila na lokalnim izborima, kao i njegovim kasnijim odbijanjem da stranka uđe u savez sa DOS-om.

Momir Bulatović više nije bio miljenik zvaničnog Beograda, zbog čega je SNP preko noći odlučio da za saveznog premijera, umjesto njega, predloži Zorana Žižića. Bulatović je za potpredsjednike imenovao Žižića i Srđu Božovića, dok je Vuksan Simonović postao direktor stranke.

Hag i DPS u opoziciji

Sljedeća politička prepreka SNP je sačekala u susret parlamentarnim izborima, aprila 2001, godine, kada je potavljeno pitanje izručenja Miloševića Hagu, čemu se ta partija uporno protivila. Tada su počele i sijevati prve varnice između Bulatovića i Žižića.

Sukob na saveznom nivou oko saradnje sa Hagom imao je implikacije i na crnogorsku političku scenu. Koalicija “Za Jugoslaviju SNP-NS-SNS” tada je na parlamentarnim izborima osvojila 33 mandata, samo dva manje od DPS-a, koji se na tim izborima prvi put založio za nezavisnost, iako je i tada bilo upitnih poruka, poput one tadašnjeg premijera Filipa Vujanovića na završnom mitingu koalicije DPS-SDP da “nećemo da nas niko ucjenjuje, pa ni liberali koji hoće ostrašćeno da vode državnu politiku". DPS je upravo došao u situaciju da zavisi od šest mandata LSCG i da prvi i jedini put do sada ima manju podršku od opozicije.

Stav SNP-a da odbije zakon o Hagu izazvao je pukotinu unutar koalicije “Za Jugoslaviju” jer je NS tražio usvajnje takvog zakona. Nakon drugog bezuspešnog pokušaja predstavnika DOS-a i čelnika SNP-a da pronađu neki kompromis oko "haškog zakona", savezni ministar inostranih poslova Goran Svilanović je saopštio: "Od svega ovoga koristi imaju samo Milo (Đukanović) i Karla (del Ponte).

Na kraju su liberali dali manjinsku podršku Vladi DPS-SDP, ali je ona bila je kratkog daha - do potpisivanja Beogradskog sporazuma, 14. marta 2002, kada su Đukanović i Vujanović pod okriljem noći i iza leđa javnosti potpisali da Crna Gora ostane u tvorevini zvanoj državna zajednica SCG.

Liberali su napravili parlamentranu većinu za koalicijom “Za Jugoslaviju”, ali je zbog pogrešnih poteza Bulatovića, Dragana Šoća, Slavka Perovića i Božidara Bojovića, DPS je u opozicionim klupama proveo samo nekoliko mjeseci, da bi sa SDP-om na izborima 2002. osvojio apsolutnu većinu.

Žižićevo široko oranje

Naredne tri godine politiku SNP-a su obilježili oprečni stavovi Bulatovića i Žižića koji je to u partiji objašnjavao navodima da treba “orati široko” kako bi pridobili što raznovrsnije biračko tijelo.

Raskol je ozvaničen kada je Žižić mimo znanja stranačkog rukovodstva pregovarao o formiranju Pokreta za evropsku državnu zajednicu SiCG. Pregovore o formiranju Pokreta, čiji je mentor bio mitropolit SPC Amfilohije, Žižić je vodio sa članom GO SNP-a Momčilom Vuksanovićem i profesorom Filozofskog fakulteta u Nikšiću Bogoljubom Šijakovićem, ozvaničavajući time svoju oštru političku retoriku i zalaganje za prava Srba u Crnoj Gori.

Čašu je prelio njegov poziv predsjednicima opštinskih odbora i gradonačelnicima iz redova SNP-a da prisustvuju sjednici organizacionog odbora pokreta, kome se većina nije odazvala.

Do žestokog obračuna nije ni došlo, jer je Bulatović prije nego što se vatra razbuktala zatvorio sve ventile stranačke infrastrukture, tako da je bivši potpredsjednik SNP-a na kraju mogao na prstima jedne ruke prebrojati one koji su mu ostali odani do kraja. Bulatović, koji je ostao na čelu partije, kazao je da je Kongresom 2005. završen proces reforme stranke. Žižiću je tada zamjerao da je želio da partiju skrene u nacionalizam, navodeći da je stranka i dalje za zajedničku državu bez alternative.

Jedan od funkcionera SNP-a u neformalnom razgovoru je kazao “Peđa je od ‘98 godine, kada smo proglašeni za terorističku organizaciju, do danas napravio evropsku partiju”.

Milić - od srpstva do saradnje sa DPS-om

Bulatović je drugi dan nakon poraza na referendum bliskim saradnicima saopštio da odlazi sa mjesta predsjednika, ali je na njihovu molbu ostao da vodi partiju do septembarskih izbora 2006. i novog Kongresa krajem te godine. Bulatović je oko godinu dana prije referenduma u Briselu na razgovor sa Havijerom Solanom otputovao sa, do tada javnosti malo poznatim, Milićem kome je pripala dužnost da, nakon pobjede nad Dragišom Pešićem na Kongresu SNP-a, vodi onemoćalu partiju.

Milić, koji već 11 godina vodi SNP, što je dva puta duže od Bulatovića, posljednjih je godina vodio kontradiktornu politiku-dok je na jednoj strani pokušavao da bude veći Srbin od Andrije Mandića na drugoj su njegovi poslanici DPS-u povremeno obezbjeđivali većinu za sporne, uglavnom ekonomske zakone. Tinjajuće probleme u stranci rješavao je odugovlačenjem i trgovinom sa DPS-om, tako što je nalazio mjesta na državnim funkcijama za kadrove koji su mogli da uzdrmaju njegovu poziciju.

Nezadovoljstvo Milićevom politikom kulminiralo je na Kongresu 2014. Tada je Milić zadržao mjesto predsjednika partije sa 273 glasa, Aleksa Bečić je dobio 141, dok je za Damjanovića glasalo 80 delegata.

Bivši član SNP-a, sada Demokrata, Velizar Kaluđerović je kazao da je “Miliću prestao da vjeruje od trenutka kada je od poslanika SNP-a 2013. tražio da glasaju za anekse ugovora o zakupu Svetog Stefana, Miločera i Kraljičine plaže", projekte DPS-a za koje su morali naći partnera u opoziciji da bi ih progurali.

Nakon sukoba sa Damjanovićem, SNP više nije u stanju da ima ni samostalan poslanički klub. Utisak je da bi pokušaj oporavka SNP-a, za Milića ili njegovog nasljednika, ako podnese ostavku, predstavljao Sizifov posao.

Ustavni sud oborio uredbu, Milošević zanoćio u Hagu

SNP je 2001. uporno odbijao da u saveznom parlamentu podrži usvajanje zakona o Hagu koje je tražio DOS. Usvajanje tog zakona bilo je uslov za povratak SRJ u značajne međunarodne institucije, otpis dugova, donatorska konferencija…

Predrag Bulatović je nakon sastanka sa Vojislavom Koštunicom pokušao da prebaci loptu u dvorište DOS-a, tražeći da se čitava materija prenese na republički nivo. Dosovci su odbili takav predlog, ali i otvorili vrata za kompromis tvrdnjom kako bi se sve operativne radnje o saradnji sa Tribunalom u Hagu prenijele na republičke organe. Srpski premijer Zoran Đinđić je tada rekao da “Jugoslavija neće biti talac ni Miloševića, ni SNP-a”.

Čelnike SNP-a su tada iritirale pojedine dosovske izjave kako “neki tamo Mojkovac i Plužine ne mogu određivati sudbinu savezne države i devet miliona stanovnika”. Na kraju se sve završilo tako što je Milošević izručen na osnovu savezne uredbe o saradnji sa Hagom. Zbog te odluke Žižić je napustio čelo Savezne vlade, ali je njegov stranački šef, umjesto očekivanog razlaza sa DOS-om, odlučio da na u Beograd pošalje Dragišu Pešića. Pet mjeseci nakon što je Milošević na Vidovdan zanoćio u haškom kazamatu, Ustavni sud zajedničke države proglasio je neustavnom tu uredbu.

Milić lutao od evropejca do desničara

Milić je na početku mandata zauzeo proevropski stav, bio predlagač Deklaracije o evropskim integracijama, nastavljajući da distancira svoju stranku od prošlosti.

Na izborima 2009. SNP je opet postala vodeća opoziciona snaga sa osvojenih 54,5 hiljada glasova ili 16 mandata.

Nejasano je šta je bio razlog sukoba Milića i Bulatovića - da li je drugi želio da vlada iz sjenke ili prvi nije želio kritike, poput one da se “bez obzira na izborni rezultat, treba da zna da je stanje u stranci zabrinjavajuće jer su pojednini opštinski odbori podbacili u predizbornim projekcijama glasova i za nekoliko destina procenata”.

Bulatović je uoči popisa stanovništva 2011. saopštavao da će se izjasniti kao Srbin, iako je do 2006. jedna od osnovnih zamjerki dijela opozicione konkurencije bila ta što se 2001. izjasnio kao Crnogorac.

Ipak, 2012. Milić je odbio da SNP uđe u savez koji je vodio Miodrag Lekić, koji je tada poprimao obrise građanske političke organizacije, zbog čega su Predrag Bulatović i Milan Knežević napustili SNP.

Milić je uporno u kampanji govorio da on nikada nije bio član DPS-a. Tražeći spas od naleta Demokratskog fronta koji je išao ka centru, SNP je pobjegao udesno, vraćajući se skoro na retoriku s početka prošle decenije. Njegov potpredsjednik Vasilije Lalošević obećavao je tada vraćanje trobojke i srpskog kao službenog jezika. Ostvarili su do tada u brojkama birača najslabiji rezultat, 40 hiljada glasova ili 9 mandata.