Bivši mitropolit crnogorsko-primorski Srpske pravoslavne crkve (SPC) Amfilohije tražio je u maju 2007. godine da se crnogorskim Ustavom definiše - Pravoslavna crkva.
Međutim, ta ideja koju je Amfilohije predložio u zvaničnom dopisu Ustavnom odboru tadašnje Ustavotvorne Skupštine Crne Gore, nije ostvarena, pa je 19. oktobra 2007. usvojen najviši pravni akt u kojem samo piše da su vjerske zajednice odvojene od države, ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova (član 14).
U dopisu Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kojim je predsjedavao Amfilohije, navedeno je da je u tadašnjem članu 13 nacrta ustava na neprihvatljiv način zamišljena pozicija Pravoslavne crkve, kao i “druge dvije tradicionalne vjeroispovijesti u Crnoj Gori”, te da se Pravoslavna crkva, “koja ima to ime - Crkva - već 2.000 godina”, ne može prepoznati pod opštim terminom “vjerska zajednica”.
U dokumentu u koji su “Vijesti” imale uvid dodaje se da taj termin podsjeća na ustavno rješenje iz totalitarnog perioda, kao i da vrijeđa vjerska osjećanja “vjernika Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kao i vjernika Rimokatoličke crkve”.
Amfilohije je dalje naveo da je Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori predložio da dio tog člana najvišeg pravnog akta glasi: Pravoslavna crkva, Rimokatolička crkva, Islamska zajednica i ostale vjerske zajednice su ravnopravne i odvojene od države.
Prethodnim Ustavom, onim iz 1992, bilo je definisano da su Pravoslavna crkva, Islamska vjerska zajednica i Rimokatolička crkva i druge vjeroispovijesti odvojene od države, ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i poslova... (član 11).
Priču o Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori prošle sedmice je aktuelizovao bivši premijer Zdravko Krivokapić, koji je pozvao na povraćaj odluke Svetog arhijerejskog sabora SPC iz maja 2006. kojom je definisana - Pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Ta odluka ukinuta je 2021.
“Iako sam imao i brojnije informacije o izboru patrijarha SPC (Porfirija), sad imamo jasno svjedočanstvo o nečastivom djelovanju koje je projektovao ‘Gospodar svih Srba’. Uvijek treba biti u istini i reći: onaj koga nije izabrao Sveti Duh - nije dostojan. ‘Ne može se služiti Bogu i mamonu’. Stoga treba odmah povratiti odluku iz maja 2006. kojom je definisana Pravoslavna crkva u Crnoj Gori”, napisao je Krivokapić 28. maja u objavi na društvenoj mreži “Iks”.
NE PROPUSTITE
Njegova poruka dočekana je “na nož” u režimskim tabloidima u Srbiji, dok je lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević, blizak predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, poručio da je Krivokapić “neskriveni crkveni separatista”, te da bi ga trebalo isključiti iz SPC.
Iz Mitropolije crnogosko-primorske, Eparhije budimljansko-nikšićke i SPC nisu odgovorili na pitanje “Vijesti” - kakav je njihov stav povodom Krivokapićevog predloga.
Šaranović: Nezavisnost povod za odluku Sabora
Koje je istorijsko utemeljenje iza Krivokapićeve poruke? Nikola Šaranović, dopisnik projekta Sociološki i pravni podaci o religiji u Evropi (EUREL) iz Crne Gore i član Međunarodnog konzorcijuma za studije prava i religije (ICLARS), za “Vijesti” objašnjava da se ono nalazi u odluci Sabora SPC od 26. maja 2006. da “Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori sačinjavaju Eparhije SPC: Crnogorsko-primorska, Budimljansko-nikšićka, kao i djelovi eparhija Mileševske i Zahumsko-hercegovačke”, čiji episkopi “sačinjavaju Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koji će se, pod predsjedništvom arhiepiskopa cetinjskog i mitropolita crnogorsko-primorskog, po potrebi sastajati radi savjetovanja i donošenja odluka iz njegove nadležnosti”.
Šaranović pojašnjava da je Sabor SPC tu odluku utemeljio na 34. Apostolskom pravilu:
“Episkopi svakoga naroda treba da poznaju prvoga od njih i da ga smatraju kao glavu, i ništa važnijega da ne preduzimlju bez njegovoga znanja, nego svaki neka preduzimlje samo ono što se tiče njegove eparhije i područnih mjesta. Ali ni onaj prvi episkop neka ne čini ništa bez znanja sviju ostalih Episkopa. Jer će tako biti jednodušnost i proslaviće se Bog kroz Gospoda u Svetom Duhu, Otac i Sin i Sveti Duh”.
Sagovornik podsjeća da bi trebalo istaći da takav status ne predstavlja autonomnu crkvu, jer bi, tvrdi, takva odluka bila utemeljena na drugom kanonu, a to je kanon 38 Trulskog sabora:
“I mi priznajemo pravilo koje su izdali naši Oci, a koje kazuje da ako je neki grad osnovan carskom vlašću ili tek treba da se osnuje, u takvom slučaju podjela crkvenih poslova neka slijedi državnu i građansku podjelu”.
Šaranović kaže da, drugim riječima, crkvena podjela prati državnu, odnosno administrativnu podjelu, te da je po tom kanonu Vaseljenska patrijaršija izdala tomos Ujedinjenoj autokefalnoj pravoslavnoj srpskoj crkvi u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, današnjoj SPC, u čiji su sastav ušle episkopije dotadašnje autokefalne Crnogorske crkve.
“... Pa ne bi bio crkveni separatizam ni da se na istom kanonu utemeljila i njena obnova, kao autokefalne nakon 2006, a kao autonomne još i ranije. A upravo je obnova crnogorske nezavisnosti bila povod za odluku sabora o Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori, kako je rečeno, ‘poštujući ugled Mitropolije crnogorske i njenu istorijsku ulogu u životu Crne Gore, koja je ponovo stekla svoju državnost, kao i šire’. Iako nije bila riječ o autonomiji, Pravoslavna crkva u Crnoj Gori bila je crnogorska organizaciona posebnost unutar organskog jedinstva SPC”, ocijenio je Šaranović.
On je poručio da, ako je to crkveni separatizam, onda su crkveni separatisti svi oni episkopi SPC, na čelu s nekadašnjim patrijarhom Pavlom i mitropolitom Amfilohijem, koji su donijeli navedenu odluku.
Milićević: Teološki i politički ispravno
Teolog iz Beograda Vukašin Milićević rekao je “Vijestima” da potpuno podržava Krivokapićev stav, dodajući da misli da bi vraćanje odluke iz 2006. bilo odgovorno i s teološke, i s političke tačke gledišta.
“Moj stav je da bi taj model organizacije trebalo primijeniti na sve države u kojima djeluje SPC i da bi tako nešto samo ojačalo tu crkvu, jer bi je izvuklo iz ralja banalnog nacionalizma u kojima se naročito posljednjih godina, a suviše dugo već nalazi. Te ralje nisu ništa drugo do služenja jednom režimu za koji se pokazalo da je samo političko krilo organizovanog kriminala”, rekao je Milićević, navodeći da misli da je tako nešto pitanje opstanka SPC - ne samo u zemljama u okruženju Srbije, već i u Srbiji.
Sagovornik je konstatavao da mitropolitanski vid organizacije, koji je bio već u začetku formiran u SPC, mogao da se podigne na još viši nivo i da se tim oblastima (mitropolijama) daje sadržajna, funkcionalna autonomija što je, prema njegovim riječima, potpuno u skladu s potrebama i zahtjevima funkcionisanja u drugačijem pravnom i političkom okruženju, u odnosu na ono u Srbiji.
Upitan kako gleda na verbalne napade na Krivokapića i iz Beograda i iz Podgorice, uključujući i optužbe za “crkveni separatizam”, Milićević je odgovorio da su posrijedi besmislice koje idu u prilog njegovoj ocjeni stanja SPC.
“Mislim da i SPC, i srpski narod, i srpski nacionalni interes nemaju boljih prijatelja od ljudi koji misle kao g. Krivokapić... Takve izjave više govore o onima koji su ih dali, nego o g. Krivokapiću”, poručio je Milićević.
Vučić sekularni poglavar SPC
Odluka Sabora SPC iz 2006. poništena je u maju 2021, kad je taj sabor, pod vođstvom tada novoizabranog patrijarha Porfirija, donio odluku kojom su ukinuti episkopski savjeti kao privremena savjetodavna crkvena tijela, među kojima je bio i Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Tada je i Amfilohijevom nasljedniku, mitropolitu Joanikiju, oduzeta titula arhiepiskopa cetinjskog. Joanikije je neposredno nakon održavanja Sabora kazao da je “Sabor projavio i ojačao jedinstvo SPC i opovrgao sve medijske spekulacije i insinuacije o nekakvim raskolima i diobama”.
Šaranović je, komentarišući ukidanje te odluke prije pet godina, kazao da obrazloženje da su episkopski savjeti ukinuti u cijeloj SPC nije održivo, imajući u vidu da su svi ostali savjeti bili episkopski savjeti SPC, a samo u Crnoj Gori - Episkopski savjet Pravoslavne crkve.
“Taj naziv je, treba podsjetiti, u prvi Ustav demokratske Crne Gore 1992. unesen na predlog mitropolita Amfilohija, kom je 2006. vraćena titula arhiepiskopa - ne kao ličnosti, već kao instituciji. I jedno i drugo ukinuto je ‘uravnilovkom’ u SPC, da bi titula arhiepiskopa bila vraćena kad je dodjeljivana i nekim drugim episkopima, a na kraju dodata i novoj tituli mitropolita budimljansko-nikšićkog Metodija”, ustvrdio je on.
Osim Krivokapića, na meti režimskih medija u Beogradu bili su i sveštenik SPC Gojko Perović, koji je prozvan “separatistom” jer je prisustvovao prijemu povodom 20. godišnjice obnove državne nezavisnosti, kao i Joanikije. Na pitanje kako treba gledati na takve napade, ako se uzme u obzir da je Joanikije bio jedan od rijetkih koji je na Saboru SPC sredinom maja glasao protiv razrješenja mitropolita žičkog Justina, koji je podržao studente u Srbiji u borbi protiv Vučićevog režima, Šaranović je odgovorio:
“Kratkoročno i taktički - kao na disciplinovanje onih koji nijesu u ‘jednomisliju’ sa ‘savezom trona i oltara’ i čiji glasovi nisu u saglasju s notama aktuelne državno-crkvene simfonije u Srbiji. Dugoročno i strateški - kao sprovođenje Strategije očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu, kao zvaničnog dokumenta Republike Srbije”.
Upitan koliko politika vlasti u Srbiji danas oblikuje ponašanje većeg dijela SPC, sagovornik je odgovorio - toliko da se teško oteti utisku da predsjednik Srbije djeluje kao sekularni poglavar SPC, a patrijarh srpski kao duhovni predsjednik svih Srba.
Šaranović: Cetinjska mitropolija nekad autokefalna, danas episkopija SPC
Nikola Šaranović kazao je da “sveta mitropolitska cetinjska katedra” ne pamti u svojoj istoriji trenutni položaj.
“Od arhiepiskopske stolice poglavara autokefalne crkve do 1918, preko ipak jedine mitropolitske stolice u Crnoj Gori u svim zajednicama, bila je donedavno sjedište predsjednika Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. A danas - tek jedna od episkopija SPC”, ocijenio je on.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
