Nina Brkuljan, strateška savjetnica u Evropskom parlamentu: Brisel ne može izgraditi državu umjesto nas

Crna Gora može usvajati evropske propise, ali bez institucija koje imaju znanje, autonomiju i kontinuitet rizikuje da ostane na “fasadnoj usklađenosti”. Prelazak sa partijskog ključa na sistem zasnovan na zaslugama jedna je od najvažnijih reformi, kaže u intervjuu za “Vijesti” Nina Brkuljan, strateška savjetnica u Evropskom parlamentu.

Odrasla u Crnoj Gori, profesionalni put gradila je u Evropskoj komisiji, američkoj Misiji pri EU i Evropskom parlamentu. Više od pet godina radila je za američko Ministarstvo trgovine na pitanjima u kojima se prepliću tehnologija, regulativa i državni interesi. Bronzanu medalju tog ministarstva, kako objašnjava, dobila je za rad na medicinskim uređajima i zdravstvenim podacima, odnosno uklanjanju regulatornih prepreka između evropskog i američkog tržišta.

Iskustvo sa obje strane transatlantskih pregovora oblikovalo je i njen pogled na Crnu Goru.

O ličnom odnosu prema zemlji govori bez dileme:

“Ja znam da ću se vratiti”.

INSTITUCIJE MORAJU FUNKCIONISATI I BEZ POGLEDA IZ BRISELA

Odrasli ste u Crnoj Gori, a radili u evropskim institucijama i američkoj administraciji. Šta se u pogledu na evropske integracije mijenja kada zemlju posmatrate iz Brisela?

Kada uđete u briselske institucije, vidite da je EU živi prostor stalnog pregovaranja, različitih interesa i traženja političkog konsenzusa. Napredak je u spremnosti jednog društva da preuzme odgovornost za izgradnju pravne države i institucija koje funkcionišu i onda kada ih niko iz Brisela ne posmatra.

Crna Gora mora pokazati institucionalnu zrelost, odgovornost i strateško strpljenje. Ali isto tako vjerujem da proširenje nije čin milosrđa koji Evropa čini Zapadnom Balkanu. To je dovršavanje evropskog političkog, vrednosnog i bezbjednosnog prostora, i odgovornost postoji sa obje strane.

Koliko je za članstvo dovoljno zatvarati pregovaračka poglavlja, a koliko dokazati da institucije zaista funkcionišu?

Tehničko zatvaranje pregovaračkih poglavlja jeste neophodno, ali više nije dovoljno za članstvo. Evropska unija je iz prethodnih proširenja naučila da postoji velika razlika između zakona koji dobro izgleda na papiru i institucije koja zaista funkcioniše. Za Crnu Goru to znači da usvojeni zakoni moraju postati društvena stvarnost: nezavisno pravosuđe, mjerljivi rezultati u borbi protiv korupcije, profesionalna javna uprava i institucije dovoljno snažne da ne zavise od toga ko je trenutno na vlasti.

Ali najvažnija promjena mora biti promjena političke kulture. Reforme ne možemo sprovoditi zato što ih od nas traži Brisel, već zato što želimo državu u kojoj bismo i bez evropskih integracija željeli da živimo.

Koju slabost crnogorskih institucija vidite kao najveću prepreku da članstvo donese stvarnu promjenu?

Mislim da je najveći rizik politizacija javne uprave i hronični deficit nestranačkog, visoko specijalizovanog kadra. Crna Gora je pokazala da može relativno brzo da usvaja evropske propise, ali mnogo je teže izgraditi institucije koje imaju znanje, autonomiju i kontinuitet da ih zaista sprovode. Tu nastaje ono što bih nazvala “fasadnom usklađenošću”. Tome se pridružuje i gubitak institucionalne memorije sa svakim političkim ciklusom. Evropske integracije su dug proces i država ne može svakih nekoliko godina iznova učiti ono što je već jednom naučila.

Evropska unija može Crnoj Gori dati pristup tržištu, fondovima i mjesto za stolom, ali nijedna evropska institucija ne može umjesto nas izgraditi državu. Bez meritokratije, institucionalne memorije i stvarno autonomnih regulatornih i kontrolnih tijela, postoji opasnost da dobijemo formalno evropsku državu sa institucijama koje nemaju snagu da evropsko članstvo pretvore u stvarnu transformaciju. Zato je prelazak sa partijskog ključa na sistem zasnovan na zaslugama možda jedna od najvažnijih reformi koje možemo napraviti.

MJESTO ZA STOLOM TREBA PRETVORITI U UTICAJ

Može li mala država poput Crne Gore stvarno uticati na evropske politike?

Članstvom Crna Gora prelazi iz pozicije primaoca pravila u poziciju njihovog sukreatora. Iskustva Luksemburga, Irske ili Estonije pokazuju da se uticaj u Evropi mjeri kvalitetom institucija, sposobnošću specijalizacije i umijećem građenja koalicija. Za Crnu Goru bi zato bilo mnogo važnije da izabere nekoliko oblasti u kojima želi da bude prepoznatljiva, od digitalne transformacije i energetike do održivog turizma, nego da pokušava da bude jednako glasna o svemu.

Formalna ravnopravnost ne znači automatski i stvarnu moć. Najveći rizik za Crnu Goru je mogućnost da njene institucije nemaju kapacitet da tu formalnu moć pretvore u stvarni uticaj. Članstvo nije kraj evropske integracije, već njen najzahtjevniji početak. Ono Crnoj Gori daje mjesto za stolom, ali od nas zavisi da li ćemo za tim stolom samo sjedjeti ili ćemo imati znanje, ideje i savezništva potrebna da nešto zaista promijenimo.

Koliko smo spremni da preuzmemo evropska pravila o vještačkoj inteligenciji, sajber-bezbjednosti i podacima?

Crna Gora može relativno brzo da preuzme evropske digitalne zakone, ali mnogo je teže izgraditi institucije koje mogu da ih razumiju, primjenjuju i nadziru. Danas govorimo o AI Act-u, NIS2, sajber otpornosti, zaštiti podataka i čitavoj arhitekturi digitalnog tržišta. Pitanje je da li imamo i gradimo kadar koji može da sprovede sve ove promjene.

Mala država nikada neće imati administrativni aparat Francuske ili Njemačke, ali ne mora ni da ga ima. Mora imati mali broj izuzetno dobrih ljudi, institucije koje međusobno razgovaraju i sposobnost da privuče znanje koje postoji u privatnom sektoru i među našim ljudima u inostranstvu. Sajber napadi iz 2022. pokazali su koliko institucionalna slabost u digitalnom dobu može postati pitanje funkcionisanja države, a od tada je napravljen određeni napredak.

Gdje vidite realnu razvojnu nišu Crne Gore unutar EU i može li ona biti “sandbox”, odnosno prostor za kontrolisano testiranje novih rješenja?

Ja bih tu strategiju gradila oko tri sektora: čiste energije, digitalne ekonomije i održivog turizma visoke vrijednosti. Energetsku povezanost sa Italijom, hidro, solarni i vjetropotencijal treba pretvoriti u ozbiljnu industrijsku politiku: proizvoditi više čiste energije, razvijati skladištenje i modernu mrežu i koristiti jeftiniju zelenu energiju da privučemo industrije i digitalne kompanije.

Crna Gora može biti evropski “sandbox” u kojem se brže testiraju digitalna javna uprava, AI rješenja, pametna energetika, mobilnost i novi modeli održivog turizma. Može postati evropski centar znanja o regionu i snažan glas za njegovu integraciju, bezbjednost i ekonomsku povezanost. Mala zemlja, ako ima dobre institucije i jasnu strategiju, može se mijenjati brže od velikih.

ŽELIM DA SE VRATIM I NEŠTO IZGRADIM

Šta Crna Gora mora promijeniti da ljudi koji su karijeru izgradili van zemlje povratak ne doživljavaju kao korak unazad?

Odliv ljudi rješava se stvaranjem društva u kojem znanje, rad i ambicija imaju svoje mjesto. Ljudi koji su iskustvo stekli u međunarodnim institucijama, kompanijama ili univerzitetima naviknu se na sisteme u kojima postoje jasna pravila, gdje se inicijativa nagrađuje, a napredovanje zavisi od rezultata. Ako želimo da ih vratimo, moramo graditi meritokratiju, snažne institucije i ekonomiju koja može da ponudi prostor za velike ideje i profesionalnu ambiciju.

Ja znam da ću se vratiti. Vratiću se prije svega iz ljubavi prema svojoj zemlji, svojim korijenima, porodici i mjestu kojem pripadam. Ali želim da se vratim i sa znanjem, iskustvom i idejama koje sam godinama sticala van Crne Gore, sa ambicijom da nešto od toga pretvorimo u napredak kod kuće. Voljela bih da moja generacija ne bude samo generacija koja je morala da ode da bi uspjela, već generacija koja se vratila da bi nešto izgradila.

Izabrani ste za program “Obama Foundation Leaders Europe”. Šta očekujete od tog iskustva?

Odrasla sam u društvu u kojem još postoji nešto veoma vrijedno: snažne porodice, bliski odnosi i dubok osjećaj pripadnosti zajednici. To treba sačuvati. Ali istovremeno moramo razvijati više individualne inicijative i svijesti da promjena ne počinje uvijek od države, institucije ili nekog drugog, već i od svakoga od nas. Voljela bih da kroz ovaj program bolje razumijem kako da spojimo te dvije stvari: snagu zajedništva sa hrabrošću pojedinca da djeluje, stvara i mijenja stvari.

Mala država nikada neće imati administrativni aparat Francuske ili Njemačke, ali ne mora ni da ga ima. Mora imati mali broj izuzetno dobrih ljudi, institucije koje međusobno razgovaraju i sposobnost da privuče znanje koje postoji u privatnom sektoru i među našim ljudima u inostranstvu

PREGOVORI SA OBJE STRANE STOLA

Za koji rad ste dobili bronzanu medalju američkog Ministarstva trgovine i koje iskustvo izdvajate iz tog perioda?

Bronzanu medalju američkog Ministarstva trgovine dobila sam za rad na regulatornim pitanjima u oblasti medicinskih uređaja i zdravstvenih podataka, odnosno na uklanjanju regulatornih prepreka i boljem povezivanju evropskog i američkog tržišta. To priznanje mi je posebno važno jer je pokazalo koliko konkretan regulatorni rad može imati stvaran uticaj.

Ipak, svojim najvažnijim iskustvom tokom rada za američku administraciju smatram rad na Savjetu za trgovinu i tehnologiju EU i SAD. Imala sam odgovornost da direktno budem jedan od mostova između dva sistema, da približavam njihove pozicije i tražim prostor za saradnju u trenutku kada su tehnologija, trgovina i geopolitika postajale sve više povezane.

Kako ista transatlantska pitanja izgledaju sa evropske strane stola?

U Vašingtonu smo često polazili od toga šta tehnologija može da omogući, kako ukloniti barijere i stvoriti prostor da inovacija što brže napreduje. Dolaskom u Evropski parlament, pitanje je češće bilo: šta ta tehnologija čini čovjeku i društvu u kom živimo?

Amerika snažnije vjeruje u slobodu da se eksperimentiše i preuzima rizik, dok Evropa više razmišlja o zaštiti pojedinca od koncentracije moći. Ako uspijemo da spojimo američku smjelost da stvaramo i rizikujemo sa evropskim instinktom da napretku damo zaštitu i sigurnosne granice, možemo graditi tehnologiju koja pomjera granice mogućeg i ostaje u službi čovjeka.

Ja znam da ću se vratiti. Vratiću se prije svega iz ljubavi prema svojoj zemlji, svojim korijenima, porodici i mjestu kojem pripadam. Ali želim da se vratim i sa znanjem, iskustvom i idejama koje sam godinama sticala van Crne Gore, sa ambicijom da nešto od toga pretvorimo u napredak kod kuće. Voljela bih da moja generacija ne bude samo generacija koja je morala da ode da bi uspjela, već generacija koja se vratila da bi nešto izgradila

Kako su se promijenili odnosi Brisela i Vašingtona?

Transatlantski savez dugo je počivao na nasljeđu zajedničkog hladnoratovskog iskustva i uvjerenju da pripadamo istoj zajednici vrijednosti i interesa. Danas svjedočimo prelasku na znatno pragmatičnije transakciono partnerstvo, u kojem se pitanja bezbjednosti, trgovine i tehnologije sve više posmatraju kroz prizmu neposrednog nacionalnog interesa.

Neslaganja vidim u geopolitičkim prioritetima, trgovini i industrijskoj politici i podjeli odgovornosti za bezbjednost. Ipak, vjerujem u snagu transatlantskog odnosa. U multipolarnom svijetu politička snaga dolazi iz sposobnosti da djelujete samostalno, ali i da gradite snažna savezništva. Evropi je potrebno i jedno i drugo.

TEHNOLOGIJA MORA OSTATI U SLUŽBI ČOVJEKA

Može li evropska regulativa štititi građane, a da ne zakoči tehnološku konkurentnost?

Povjerenje, sigurnost i jasna pravila mogu biti evropska prednost. Problem nastaje kada regulacija postane toliko složena, skupa i nepredvidiva da evropska kompanija mora da ulaže više energije u dokazivanje usklađenosti nego u razvoj proizvoda. U vještačkoj inteligenciji brzina je ekonomska kategorija: kapital, talenti i kompanije idu tamo gdje mogu brže da eksperimentišu, rastu i izađu na tržište. Ako Evropa reguliše rizike koje tehnologija tek može da proizvede, a ne riješi prepreke koje njene kompanije imaju danas, možemo dobiti bezbjednije tržište, ali bez evropskih kompanija na njemu.

Evropi su potrebni jeftinija energija, više kapitala za rast, računarska infrastruktura, talenti i jedinstveno tržište na kojem kompanija može da raste bez 27 različitih prepreka.

Šta građanima donosi evropski prostor zdravstvenih podataka i kako zaštititi privatnost?

Ako se razbolite ili doživite nesreću u drugoj državi EU, ljekar bi trebalo da može da pristupi relevantnim podacima o vašem zdravstvenom stanju, terapiji, alergijama ili prethodnim nalazima, umjesto da sve počinje od nule. EHDS će postepeno omogućiti prekograničnu razmjenu e-recepata, sažetaka zdravstvenih kartona, a kasnije i laboratorijskih rezultata i medicinskih snimaka.

Ali zdravstveni podaci su među najosjetljivijim podacima koje imamo. Zato EHDS mora da funkcioniše zajedno sa GDPR-om, uz ograničen pristup, anonimizaciju ili pseudonimizaciju za sekundarnu upotrebu, sigurna okruženja za obradu i pravo građana da vide ko je pristupao njihovim podacima. Posebno je važno što je zabranjena upotreba tih podataka za marketing ili odluke koje bi mogle biti štetne za pojedinca.

Mala zemlja može se brže mijenjati od velikih

Može li mala država poput Crne Gore imati uticaj veći od svoje veličine?

Kao potencijalno jedna od prvih narednih članica sa zapadnog Balkana, Crna Gora može postati evropski centar znanja o regionu i snažan glas za njegovu integraciju, bezbjednost i ekonomsku povezanost. Estonija nije postala važna u digitalnoj politici zato što je velika, niti Luksemburg u finansijama. Oni su decenijama koncentrisali institucije, kapital i političku pažnju na oblasti u kojima su željeli da budu relevantni. To je model koji bih željela za Crnu Goru. U Evropskoj uniji naša najveća komparativna prednost može biti upravo ono što danas doživljavamo kao ograničenje: mala zemlja, ako ima dobre institucije i jasnu strategiju, može se mijenjati brže od velikih.