Crna Gora bi mogla da učestvuje na samitu NATO-a u maju ove godine kao punopravna članica, a da formalno bude primljena nakon toga, izjavio je ministar vanjskih poslova Srđan Darmanović. Komentarišući tvrdnje generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga da bi Crna Gora mogla postati članica u junu, Darmanović je rekao da odluka o ratifikaciji mora da prođe ustavne rokove u Holandiji.
„Onog momenta kada gornji dom španskog parlamenta potvrdi ratifikaciju našeg protokola o pristupanju NATO, to će biti posljednje glasanje zemljama članicama. Jedino što će još preostati jeste ustavni rok od dva mjeseca u Holandiji, u kome teoretski može doći do referenduma o međunarodnom ugovoru. S obzirom na to da u tom roku postoje dvije moguće faze, u ovom momentu se ne može tačno predvidjeti dinamika završetka čitavog procesa u toj zemlji. Ukoliko i ne bude nikakvog referenduma, što je vrlo vjerovatno pretpostaviti, ne može se sa sigurnošću znati kada će Holandija moći da preda istrumente ratifikacije u Stejt department u Vašingtonu, i da li će biti u mogućnosti da to uradi prije samita ili možda neki dan poslije. Kako se ovdje radi o zaista tehničkom detalju, postoji realna mogućnost da NATO konstatuje da je Crna Gora de facto stekla status članice i da ona na samitu zauzme svoje mjesto za stolom, ne kao posmatrač već kao punopravna članica, a da se formalna i svečana ceremononija izvrši nekoliko dana kasnije“, kazao je Darmanović u razgovoru za „Vijesti“.
Zbog čega je onda Vlada objavila da je Holandija ratifikovala protokol, kada taj proces ipak nije završen?
To nije bila verzija koju smo ekskluzivno koristili mi, nego i zvaničnici NATO-a. Političke institucije u Holandiji su proces ratifikacije završile. Oba doma parlamenta ubjedljivom većinom su izglasali naš protokol o ratifikaciji, a odmah nakon toga su ga potpisali kralj i ministar vanjskih poslova. Referendum o tome je samo jedna mogućnost koja može i ne mora da se desi. Rezultati nedavnih holandskih parlamentarnih izbora pokazali su jasnu prevagu proevropskih snaga, a čak i partija Gerta Vildersa, iako protivnik EU, nije opredijeljena protiv NATO. Imajući sve to u vidu, ne izgleda realno da će do referenduma tamo doći.
Kako gledate na najavu Demokratskog fronta da će lobirati za referendum u Holandiji?
Kao na još jedan neuspješni pokušaj da se zaustavi ono za šta su se, zajedno sa odlukom o nezavisnosti države, naši građani opredijelili još na referendumu u maju 2006. godine. U Deklaraciji nezavisnosti je jasno zapisano da suverena Crna Gora istovremeno znači i da će ona biti članica NATO i EU. Borba protiv ovih opredjeljenja je nastavak nastojanja da se promijeni suština države i njenih strateških ciljeva, a time obesmisli i odluka o njenoj nezavisnosti.
Nakon odluke Senata SAD da ratifikuje protokol, u dijelu javnosti se tvrdilo da se radi o spletu geostrateških okolnosti i da je Vašington preliomio nakon primjetnog oklijevanja. Kako gledate na to? Nijesam baš ljubitelj teorija zavjere i mislim da stvari treba posmatrati racionalno. Svi ciklusi proširenja NATO u Americi su imali dvopartijsku podršku, a tako je bilo i u našem slučaju. Naravno, kad god je dolazilo do širenja NATO-a, uvijek su postojale neke geostrateške okolnosti, svaka u svoje doba. U raspravi koja je prethodila odluci u američkom Senatu jasno je konstatovano da je Crna Gora okončala sve potrebne procedure i uspješno prošla kroz teške i zahtjevne reforme bez kojih članstvo u Alijansi nije moguće. Vjerujem da je ovo svakako morao biti snažan argument kod većine senatora koji su glasali. Geopolitičkih konsideracija u situaciji zaoštrenih odnosa sa Rusijom je vjerovatno bilo, kao uostalom i u svakom dosadašnjem ciklusu proširenja.
Kada očekujete da parlament potvrdi članstvo u NATO i koliko će loše na takvu odluku uticati činjenica da u Skupštini nema opozicije?
Sigurno je da će ratifikacija u našem parlamentu biti završena prije Samita NATO. Nije dobro što opozicija bojkotuje parlament i što njen najveći dio neće biti tu, makar se protivio ratifikaciji. Bojkot institucija je jedno od mogućih sredstava u političkoj borbi, najčešće neuspješno i sa stanovišta demokratije svakako ne poželjno. Ovu strategiju je opozicija sama izabrala kako bi se usprotivila ishodu oktobarskih parlamentarnih izbora. Problem je, međutim, u tome što je ona jedini entitet na svijetu koji osporava kredibilitet tih izbora. O tome su svoju riječ, u svojstvu zvaničnih posmatrača, rekli OEBS/ODIHR i Savjet Evrope, a na drugi način, takodje i EU i SAD. Njihove ocjene izbora ne idu prilog opozicionim stavovima. Što se tiče skupštinske odluke o članstvu u NATO, svako u politici, na kraju krajeva, sam bira gdje će se naći u kom momentu, pa i u takvom kada se bude odlučivalo o pristupanju naše zemlje najjačem vojno-političkom savezu na svijetu koji je ujedno i zajednica demokratija. Parlament ima jasnu većinu za tu odluku, a ona će biti još ubjedljivija kada se bude glasalo o NATO-u.
Dio opozicije je najavio proteste toga dana. Kako to komenarišete?
U demokratijama je prirodno da postoje suprotstavljeni stavovi i oni se mogu iskazati na različite načine. U ovoj zemlji postoji izražena anti-NATO grupacija koja bi svoje neslaganje sa odlukom većine mogla jasno istaći kada bi se u momentu glasanja nalazila u parlamentu. Ukoliko odluka bude da svoj stav iskažu protestima, to neće biti ništa novo. Mi u istoriji, ni ranijoj, a ni novijoj, nijesmo bili lišeni toga da u kritičnim momentima imamo izražene podjele o najznačajnijim odlukama za državu i njene gradjane. Nadam se da će se, nasuprot nedavnim iskustvima, protesti ovoga puta kretati u okviru ustava i zakona.
Zbog čega Vlada nikada nije razgovarala o mogućnosti raspisivanja referenduma? Dio javnosti smatra da se tome protive neke od članica Alijanse, zbog straha da bi referendum potvrdio slabu podršku građana.
Crna Gora nema obavezu da raspiše referendum o ulasku u NATO, jer se time ne prenose suverene nadležnosti države na neki drugi entitet. Referendum nije bio raširena praksa ni kod drugih članica NATO-a, kada su pristupali Savezu. U čitavoj istoriji proširenja Alijanse samo su tri od ukupno 28 članica imale referendum. U našem slučaju, za referendum se veoma snažno zalaže Rusija koja se pokazala kao osvjedočeni protivnik našeg članstva u NATO. Mi ne vidimo potrebu da se izlazi u susret zahtjevu one strane koja želi da se postavi između Crne Gore i NATO-a. Odluka se tiče samo nas i NATO-a i nema mjesta za uplitanje trećih, bez obzira koliko se to pokušavalo.
Čini se da je upravo zbog borbe Zapada i Rusije za uticaj u nekoliko država u regionu nestabilna politička situacija. Mislite li da je moguće da dođe do ozbiljnijih turbulencija, pa i poput onih iz devedesetih godina?
Ne vjerujem u mogućnost ponavljanja devedesetih, jer to je bila tragedija raspada jedne zemlje koja se završila ratom. Tačno je, medjutim, da je Zapadni Balkan ušao u jedan period političkih problema i nestabilnosti. Iako smo mi na Balkanu uvijek sposobni da proizvedemo dovoljno problema bez ičije "pomoći", sadašnji problemi su barem dijelom nastali kao posljedica geopolitičkih konfrontacija, odnosno borbi za uticaj. Kao jedan od primjera može se uzeti izjava ruskog šefa diplomatije Sergeja Lavrova u sarajevskom “Dnevnom avazu” iz septembra 2014. godine, da će Moskva gledati na širenje NATO na Balkanu kao na provokaciju. Od tada imate bitno promjenjen ne samo stav, nego i akcije Rusije prema Zapadnom Balkanu i to se osjeća u regionu. S druge strane, ovo se sve dešava u periodu kada je EU bila prilično zaokupljena svojim problemima, a u SAD se odvijala nesvakidašnja izborna bitka i zatim tranzicija na vlasti. U regionu kakav je Zapadni Balkan takve situacije su uvijek osjetljive, jer i kada su naši međusobni odnosi najbolji mogući, ovo područje je uvijek trebalo neke dodatne oslonce stabilnosti. Takav oslonac je u eri nakon Hladnog rata bila euro-atlantska perspektiva i mi vjerujemo da je to i dalje najbolji i najsigurniji izbor.
Nema poklapanja nadležnosti sa Pejovićem
Kako gledate na odluku da se MVPEI podjeli na ministarstva vanjskih poslova i evropskih poslova. Zar se time ne preklapaju uloge dva ministarstva i nepotrebno stvara dodatna administracija?
Neke zemlje su imale dva odvojena ministarstva, neke zajedničko, a neke su funkciju evropskih integracija vezivale za kancelariju predsjednika ili premijera. Teško je reći koji je od tih modela dao najbolje rezultate, jer su sve te zemlje uglavnom stabilno napredovale ka EU. Pretpostavljam da je ovog puta bila namjera da se izdvajanjem Ministarstva evropskih poslova dodatno osnaži pripreme naše zemlje za relativno skoro pristupanje EU. Što se tiče podjele nadležnosti, ona naravno postoji. Ministarstvo vanjskih poslova se, kao u svakoj drugoj zemlji, bavi standardnim sprovođenjem utvrđene vanjske politike, uključujući naravno i odnose sa EU, dok se Ministarstvo evropskih poslova bavi raznim aspektima evropskih integracija i usklađivanjem toga procesa u zemlji.
Političari i dalje u diplomatiji
Da li ćete nastaviti sa praksom vaših prethodnika da bivše poslanike i ministre šaljete u diplomatiju?
Ta praksa se ne može prekinuti u bilo kojoj zemlji, bilo da je u pitanju Amerika ili Crna Gora, gdje god takva mogućnost zakonski postoji. A, ona postoji u ogromnom broju zemalja. Ukoliko se želi okončanje prakse tzv. političkih imenovanja, onda bi se diplomatija morala ograničiti samo na tzv. karijerne diplomate, tj. profesionalne činovnike ministarstva vanjskih poslova. Neke zemlje pribjegavaju tome pristupu, ali postoje jaki razlozi kojima možete braniti i jedan i drugi model. Ja sam šest godina proveo u Americi i ta je tema tamo jednako aktuelna kao i ovdje. Svi predsjednici su uvijek željeli da postave neke ljude koje smatraju zaslužnima za njihovu politiku, ali i za koje vjeruju da će uspješno predstavljati zemlju u inostranstvu. U krajnjem je manje bitno iz koje strukture dolazite već da li su rješenja kvalitetna. Nastojaćemo da ovaj kriterijum kvaliteta ne trpi, a političkih imenovanja će, u određenoj mjeri, svakako biti.
Bonus video:
