INTERVJU Amfilohije: Marković imao istorijsku priliku, Đukanovićeva tiranija izgleda gora od Miloševićeve - Vijesti.me
RAZGOVOR ZA "VIJESTI"

INTERVJU Amfilohije: Marković imao istorijsku priliku, Đukanovićeva tiranija izgleda gora od Miloševićeve

Tvrdi da nikad nije podržao Mila Đukanovića, niti da u njemu i njegovoj politici vidi nešto što bi predstavljalo, makar i posredno, interese za crkvu, pa ni za državu.

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije smatra da je premijer Duško Marković imao  istorijsku priliku da u noći donošenja Zakona o slobodi  vjeroispovijesti iskorači iz partijske sjenke, ali da je očigledno da  potpredsjednik ima predsjednika, koji, kako kaže, radi nešto što nijedan normalan  političar u Evropi ne radi.

Amfilohije je u intervjuu “Vijestima”  kazao da ne smatra da se u Srbiji vodi kampanja protiv njega, objašnjava  da srpske vladike polemišu, da i “među svetima ima poneka gorka riječ”,  kako je dobra i skladna komunikacija patrijarha Irineja i Aleksandra Vučića na dobro države Srbije.

On tvrdi da nikad nije podržao Mila Đukanovića, niti da u njemu i njegovoj politici vidi nešto što bi predstavljalo, makar i posredno, interese za crkvu, pa ni za državu.

Zašto se u Srbiji vodi kampanja protiv Vas?

Ne  bih rekao da se  vodi neka naročita kampanja protiv mene, pogotovo bi  takvo nešto bilo teško vezati za Srbiju. Srbija, sa Beogradom, Kosovom,  valjevskim krajem, Banatom i mnogim drugim oblastima u kojima sam proveo  značajan dio života, i za čije sam svetinje vezan - to je moja kuća.  Uvijek bila, i danas je. I još uvijek često i rado tamo odlazim i  intenzivno sarađujem ne samo sa njegovom svetošću i Svetim sinodom kao  mitorpolit SPC, nego i sa drugim duhovnim i dobrim ljudima. Pratim  njihov rad, i oni prate i podržavaju službu u crkvi. Ukoliko trenutno  imam razmimoilaženje sa dijelom političkog vrha Srbije, to nikad ne  doživljavam lično. Svi se mi trudimo, u mjeri naših mogućnosti, da  radimo za dobrobit naroda i naše pomjesne crkve (pogotovo tamo na Kosovu  i Metohiji).

A kao što vidite, svaka vlast, i ona u Beogradu i ova  ovdje u Podgorici, ne podnose lako kritički stav, i najviše im odgovara  kad ih svi tapšu po ramenu i sve im odobravaju dok su na vlasti, a kad  siđu sa vlasti pitaju se: ko bjehu oni? Moja je dužnost da govorim  istinu, radi Boga i radi spasenja ljudi, pa i njihovog spasenja, pa i po  cijenu da se to nekome od vlastodržaca ne svidi. A opet, ne pada mi na  pamet da mislim da sam samo ja u pravu. Sve što mi u crkvi radimo, prije  ili kasnije, mora proći kroz sud sabornosti…

Šta mislite ko stoji iza toga - samo Aleksandar Vučić koji kontroliše medije na čijim ste naslovnim stranama ili i dio SPC?

Kao  što već rekoh, ne vidim da se radi o organizovanoj kampanji. Naročito  ne kad je riječ o crkvi u Beogradu. Mi vladike i sveštenici znamo često  da se mimoiđemo oko važnih pitanja, pa i da polemišemo međusobno i  otvoreno, kako su to nekada, uostalom, radili i apostoli Hristovi. Pa i  “među svetima ima poneka gorka riječ”, kako kaže stara poslovica. Samo  mi sve to jedni drugima kažemo otvoreno na našim arhijerejskim  sabranjima. I uvijek je to u službi crkvenog napretka i misije same  crkve, a ne neko nadgornjavanje sujeta. Otuda, ne vidim mjesta, niti  prepoznajem bilo kakve kampanje, ni u moju korist, ni protiv mene.

Možete li nam otvoreno reći: šta mislite ko je patrijarh u Beogradu - Irinej ili Vučić?

Cio  svijet znade i kristalno je jasno: patrijarh je njegova svetost g.  Irinej. On se, očigledno, dosta dobro razumije i skladno komunicira sa  srbijanskim predsjednikom. Ja se nadam da je to na dobro države Srbije i  na napredak srpske pomjesne crkve.

Osim toga, nije u redu, da te i  takve dvije titule stavljamo u istu ravan. Predsjednik Republike je  institucija koja postoji posljednjih nekoliko decenija (prije njega je  bio predsjednik partije ili Komiteta, pa prije toga kralj…itd), dok je  patrijarh za našu pomjesnu crkvu, nešto što traje od sredine 14. vijeka.  Ako tome dodamo koliki je značaj patrijarha srpskog (pećkog) za crkvu u  Crnoj Gori, i uopšte crnogorsku istoriju, onda ne bih nikada upoređivao  važnost te institucije sa predsjednikom bilo koje države, pa bila ona  Srbija ili Crna Gora.

Amfilohije
Amfilohije(Foto: Boris Pejović)

Da ne ostanemo nepravedni, možete li procijeniti čija pastva bolje sluša, Vaša ili Đukanovićeva?

Izraz  ”bolje” bih ovdje vezao za slobodnu volju ljudi koji pripadaju  zajednicama čiji smo poglavari - crnogorski predsjednik i ja. U tom  smislu, mislim da su hrišćani bolji i odaniji svojoj zajednici, jer su  za nju vezani dubokom vjerom i vjernošću živom Bogu i slobodnom voljom. A  pri tom, nijesu ucijenjeni materijalnim dobrima ni zaposlenjem, nekom  zemaljskom platom. Tako da procjenjujem da su na bolji, odnosno  kvalitetniji, dublji način hrišćani vezani za crkvu (ne nikako za mene  lično kao poglavara), nego što su to simpatizeri jedne politike za neku  partiju. Pretpostavljam da je to bila ta paralela kada ste pomenuli  Đukanovića, pošto nečiju odanost državi, nečije istinsko rodoljublje ne  mogu da povezujem sa ličnošću trenutačnog predsjednika države.

E sad,  ako izraz “bolje” znači neku slijepu poslušnost, bojim se da je tu  politika u “prednosti” u odnosu na onaj način kako se ljudi vezuju za  crkvu. Predrasuda je da je ljudima koji vjeruju u Boga strano  promišljanje, da oni nijesu racionalni i sl. Istina je potpuno  drugačija. Ako malo bolje pogledate - upravo su pripadnicima političkih  partija svojstvena slijepa i nepromišljena odanost, više nego vjernicima  crkve.

U jednom Vašem saopštenju nazvali ste Đukanovića drugom, aludirajući  na njegovu komunističku prošlost. Kako u tom kontekstu gledate na  Đukanovića koji Vam je nekada ljubio ruku i krst, koga ste vodili kod  patrijarha Pavla, zbog koga su Vam današnji frontovci skandirali  “Amfilohije Turčine”? Đukanovića koga ste podržali ili makar odćutali u  kritičnim političkim trenucima u Crnoj Gori, poput sukoba sa  Bulatovićem, u predreferendumskom vremenu, a i bez oštrih poziva  vjernika nakon priznanja Kosova. Je li to sad definitivno, kako bi narod  rekao, pukla tikva i zašto?

Nikad ga nijesam podržao, niti u njemu i  njegovoj politici vidim nešto što bi predstavljalo, makar i posredno,  interese za crkvu pa ni za državu. On je jedno vrijeme bio poznat i  prepoznat kao otpadnik od politike Slobodana Miloševića, politike koja  nije donijela dobra ni crkvi, ni narodu. Ni na kraj pameti mi nije  bilo da će takav čovjek stati na vrh jedne politike koja je po tiraniji i  jednoumlju izgleda gora od Miloševićeve. O tome svjedoči razorena  ekonomija, prodata imovina, suverenitet poklonjen strancima, i na kraju  ovakav bezumni zakon. U vrijeme sukoba sa Bulatovićem, Đukanović se  naprosto pokazao politički vještiji od njega: koristeći ugled crkve prvi  i posljednji put je došao kod ćivota Svetog Petra, ložio badnjak  (Cetinjani mu zapamtili ”naloži ga naopako”), tražio prijem kod blaženog  spomena patrijarha Pavla…

Sad se vidi na šta je to iskoristio. To da  ja kao vladika stojim na crkvenom tronu 30 godina nije neobičan ni  rijedak slučaj u crkvenoj istoriji, ali da lider jedne parlamentarne  demokratije ne silazi sa vlasti isto toliko godina - jeste presedan.  Vjerovatno ga je taj presedan zanio da umisli i da sebe zamisli kao  nekog ko može “stvarati ili obnavljati” crkve, bez obzira na činjenicu  što nije ni kršten, i što je status slobodne crkve odavno regulisan time  što je ona stvorila Crnu Goru i sve što je istinski vrijedno u Crnoj  Gori. Kao takva, ona poštuje državu, ne očekujući spasenja od partija,  pa makar to bio DPS, jedinstvena sekularna partija u Evropi koja u svom  programu ima stvaranje “autokefalne crnogorske crkve”. Mnogi vladari,  prije njega, opijeni zemaljskom vlašću i malim beznačajnim političkim  pobjedama, umišljali su da su i sami viša bića. Da su neko ko može  upravljati istorijom. I nijesu dobro prošli. Ja se i dalje molim  Bogu, iako sam odlučni protivnik njegovih političkih i ideoloških  odluka, da se gospodin Đukanović prizove pameti. Ne da bi i dalje  bezakonjem zakone donosio, nego da sačuva dušu koju, kao svako ljudsko  biće, ima, da sačuva svoj obraz i vječno ljudsko dostojanstvo.

Amfilohije
Amfilohije(Foto: Savo Prelević)

Koliko je sukob oko shvatanja Vučićeve politike prema  Kosovu podijelio SPC? Da li to što ga Vi oštro napadate, a Irinej  odlikuje, odražava raskol, jer je teško na takvom nivou ovo braniti samo  razlikom u mišljenjima?

Raskol je preteška riječ. A u ovom slučaju i  netačna. Pitanje Kosova i opstanka crkve i naroda tamo - nije  jednostavno. Što se tiče stava crkve i njenog Sabora o Kosovu - on je  jedinstven i kristalno jasan. Ako sam dobro shvatio, i taj orden - koji  ja i dalje smatram neprimjerenim i kome sigurno nije bilo mjesto na  onakvoj svetkovini - srpski patrijarh je uručio gospodinu Vučiću u želji  da ga opomene i obaveže, u pogledu njegovih budućih postupaka vezanih  za politiku prema Kosovu. Ja to tako shvatam i u tom smislu trudim se i  pokušavam da razumijem njegovu svetost.

Kako ste doživjeli  razgovor sa premijerom Markovićem? Jeste li pomislili da se išta može  promijeniti? Da li ste razgovarali sa premijerom ili potpredsjednikom  partije koja je programski zacrtala crnogorsku crkvu?

Otišao sam da  razgovaram sa premijerom, ali nažalost, ispostavilo se, da sam toga dana  preko puta sebe imao samo potpredsjednika partije. Sva naša  argumentacija, sve naše dobronamjerne molbe imale su za cilj  prevazilaženje razlika i podjela. Mi smo, kao oštećena, ugrožena (tim  Predlogom zakona) strana nudili kompromisna rješenja. I što je posebno  važno, djelovalo mi je da premijer razumije i da ima namjeru da se  potrudi da se rješenje pronađe. Kad su, kasnije, u gluvo doba noći,  odbili naš amandman - amandman koji je bio satkan od poštovanja zakona i  propisa ove države - tada mi je postalo jasno, da sam razgovarao sa  potpredsjednikom partije, a ne sa državnikom.

Gospodin Marković je  imao istorijsku priliku te noći, da iskorači iz partijske sjenke, i da  nam izađe u susret. Ne nama kao instituciji, nego tolikim građanima,  pravoslavnim vjernicima. Onako kako je promišljao, recimo, u vezi sa  barskim čempresima, mogao je i morao je da promisli i te noći. Ali,  očigledno potpredsjenik ima predsjednika, a predsjednik se zanosi  nekakvom “obnovom crkve”, čime najdirektnije krši Ustav ove zemlje i  radi nešto što nijedan normalan političar u Evropi ne radi.

Amfilohije dolazi na sastanak sa Markovićem
Amfilohije dolazi na sastanak sa Markovićem(Foto: Boris Pejović)

Da li  ste ikada imali ponudu crnogorskih vlasti da odvojite Mitropoliju  crnogorsko-primorsku od Beogradske patrijaršije? Ako jeste, šta je  zauzvrat nuđeno?

Niti sam je imao, niti bih ikada bio učesnik takvih  pregovora. Nekada, u srednjem vijeku, kada je hrišćanstvo bila vjera  vladara, pa na neki način i njihova politička ideologija, dešavalo se da  državnici učestvuju u uređenju crkvenog poretka. Ali ni tada se oni  nijesu jedini pitali, niti su oni, ma kako da su bili pobožni, nametali  crkvi svoja rješenja. Ne kažem da i među njima nije bilo ljudi koji su  vršili nasilje nad crkvenim poretkom, ali to su bile rijetke istorijske  situacije kojima se crkva uvijek odupirala.

Kad su u pitanju ljudi  koji vode sekularnu državu, ljudi čija je zvanična opcija građanska  ideologija, i koji su prije svega deklarisani ateisti, ja sa njima mogu i  treba da sarađujem, moramo da se međusobno uvažavamo. Ali da oni sa  mnom prave državu, ili ja sa njima crkvu - to je van svake pameti!
Načelo  sekularnosti, koje je ovdje ustavna obaveza, najbolje štiti i jednu i  drugu stranu od bilo kakvih nepromišljenosti, i sada i u budućim  vremenima.

Po svemu sudeći, ključni problemi sa zakonom su u  prelaznim i završnim odredbama koje se bave mogućom revizijom vlasništva  nad imovinom. Da li je tačno da ste upravo uz prećutnu saglasnost ove  vlasti od 2000. godine uknjižili najveći dio imovine koja se sada vodi  na Mitropoliju?

To nije tačno. Većina crkvenog vlasništva - kako  crkvene zemlje tako i crkvenih objekata - uknjiženo je u zemljišne  knjige, po zakonu ove ili prethodnih država, mnogo prije tog vremena o  kom pričate. A tada smo, prije dvadesetak godina uknjižili jedan broj  crkvenih objekta, koji su od prethodne komunističke vlasti bili pogrešno  registrovani ili neupisani, a bilo je jasno da se radi o objektima u  našoj mirnoj i savjesnoj državini. Nedostatak titulara bio je  prouzrokovan neurednim katastarskim stanjem u velikom dijelu cijele Crne  Gore, a ne nekom specifičnošću tih crkvenih objekata.

To uknjiženje  nije vršeno ni uz čiju “prećutnu saglasnost” i to je jedna od najvećih  dezinformacija koje Vlada lansira u javnost ovih dana. Pomenuta uknjižba  je izvršena po tada važećem zakonu i na taj način se knjižila imovina i  drugih pravnih lica, pa čak i države. Kod istih institucija i po istom  zakonu.
Čak smo 2008. prošli čitav jedan sudski postupak pred  Upravnim sudom Crne Gore, baš na temu tih uknjiženja. Učesnik tog  postupka bilo je i Vladino Ministarstvo finansija. I dobili smo  pravosnažne presude u korist Mitropolije. Zato priče o nepravilnoj  uknjižbi crkava doživljavam kao najgnusniju laž, kada ta priča ide iz  Vlade. A potom je zdravo za gotovo prenose neupućeni ljudi i mediji.

S  obzirom na sve izneseno, tvrdim da je danas teško naći u Crnoj Gori  dokumentovaniju validnost uknjiženja od one koju mi imamo baš za te  objekte i imovinu.

Amfilohije
Amfilohije(Foto: Boris Pejović)

Da li je u tom periodu i neka imovina  preknjižena sa Beogradske patrijaršije na Mitropoliju? U kakvom je  odnosu imovina koju potencijalno možete da izgubite ovim zakonom sa onom  koju biste potencijalno mogli da dobijete restitucijom koju tražite?

Nije  bilo preknjižavanja imovine sa Beogradske patrijaršije na Mitropoliju.  Kada je pitanje odnosa između crkvene imovine koja je ugrožena novim  antizakonom i one koju su konfiskovali komunisti, mogu reći da ih, osim  zajedničkog porijekla, vezuje i isti zločin. Revolucionarna pamet koja  za jedini argument ima nasilje. Onu su oteli stari komunisti u ime  revolucionarnih ideala, a ovu njihova ideološka djeca koja niti znaju  šta je crkva, niti je poštuju, i koji imaju lažnu predstavu o  Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori, želeći da je podrede svojim privatnim i  partijskim interesima pod firmom države i domovine.

Domovina se  brani poštovanjem pravnog poretka, a ovo što su sad izglasali upravo je  prava bomba u pravni poredak Crne Gore. A sve u ime zaokruženja,  navodno, ”crnogorskog identiteta”. Kao da žele da poruče da je pljačka -  naš identitet. Možda njihov, jednog malog, uskog kruga ljudi na vlasti,  ali ne i ovog naroda. Ako je to bilo državno, kako je to od njihovih  prethodnika oduzimano od crkve za državu?

Oni ne shvataju da je neko,  za dušu predaka, za napredak, za pokoj…odlagao sve što je imao i  ostavljao, ne popovima, ne državi, ne partijama…nego Bogu i crkvi. I  vidim ja šta njih svrbi. To što je neko tog Boga vidio baš u crkvi, među  ikonama, svijećama, u molitvama - a ne u državnoj kasi, među  privilegijama i ucjenama. I sad bi oni da preinače volju davno  upokojenih ljudi, i da im učitaju, ucrtaju kako su oni svoje priloge  ostavili državi, a ne crkvi kao nesebičnoj bogočovječanskoj zajednici.

Amfilohije
Amfilohije(Foto: Boris Pejović)

Nosite  li žal na predstavnike ostalih vjerskih zajednica zbog toga što se nisu  solidarisali sa Vama, izuzme li se učtivi predlog barskog nadbiskupa da  se o zakonu još malo popriča?

Ruku na srce, i rimski papa, i barski  nadbiskup, kao i predstavnik Kotorske biskupije na skupštinskom odboru -  bili su više nego jasni. Tražili su da se dijalog produži i primijetili  da nije dobro što se u zakon o vjerskim slobodama utrpavaju imovinska  pitanja. To je principijelno i okosnica naših prigovora.
I sad imate  situaciju da se u Crnoj Gori, zakon koji se tiče crkava, donosi mimo  volje i preporuke tih istih crkava, odnosno dvije najstarije  tradicionalne konfesije ovdje, diskriminatorski manipulišući sa njima  sklapanjem temeljnih ugovora suprotno ovom zakonu, koji bi morao da važi  za sve.
Što se tiče drugih vjerskih zajednica, moram reći da su mi  na srcu izjave nekoliko mladih ljudi, koji jesu politički aktivisti, ali  koji su imenom i prezimenom, kao muslimani, povezali i istakli jasan  ljudski i demokratski princip - “Ako nijesam spreman da branim crkvu,  kako ću onda sjutra braniti džamiju”? A vidite, ja lično sam učestvovao u  odbrani jedne džamije u Beogradu, od bezumnog nastraja nekih mladih  ljudi…pa onda svakako znam šta pričam kad o tome govorim, kao što je od  nas nagrađeni Zlatnim likom Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca, Iso Mahmutović branio crkvu na Lovćenu.

Ali,  sve su to prezreli naši vlastodršci. Sama im se nudila opcija da izrade  zakon koji bi sve ljude ujedinio. Međutim, izabrali su zavade i  diskriminaciju Srpske pravoslavne crkve, najbrojnije u Crnoj Gori.